Sveti Ljudevit Marija Grignion de Montfort

Sveti Ljudevit Marija Grignion de Montfort bio je francuski svećenik, pučki misionar, utemeljitelj redovničkih zajednica i jedan od najutjecajnijih pisaca o marijanskoj duhovnosti. Njegovo je djelovanje bilo kratko i često osporavano, ali je ostavilo neobično dubok trag. Propovijedao je po selima i gradovima zapadne Francuske, služio siromasima, osnivao škole i zajednice te u središte svojega nauka stavio potpuno predanje Kristu po Mariji.

Rodio se 31. siječnja 1673. u Montfort-sur-Meuu u Bretanji, kao najstarije preživjelo dijete Jeana-Baptistea Grigniona i Jeanne Robert. Obitelj je imala osamnaestero djece, od kojih su neka umrla u ranom djetinjstvu. Otac je bio bilježnik i zakupnik imanja, a obiteljski život obilježavali su skromne prilike i očev nagao značaj. Ljudevit je dio djetinjstva proveo u obližnjem Iffendicu. Na potvrdi je svojemu krsnom imenu dodao ime Marija, koje će postati znakom njegova životnog usmjerenja.

S dvanaest godina otišao je u Rennes, gdje se školovao u isusovačkom kolegiju svetoga Tome Becketa. Ondje je studirao i filozofiju i teologiju. Na njega je snažno djelovao svećenik Julien Bellier, putujući propovjednik posvećen siromašnima, koji je među učenicima promicao pouzdanje u Mariju. Ljudevit je već tada pokazivao sklonost molitvi, pokori i služenju bolesnima i siromašnima, a u njemu je sazrijevala želja za misionarskim svećeništvom.

Godine 1693. zaputio se pješice u Pariz kako bi nastavio obrazovanje. Put je pretvorio u svjesno odricanje: podijelio je novac siromasima i zamijenio novu odjeću za siromašniju. Kada je stigao, pokazalo se da pomoć dobročinitelja nije dovoljna za redovit smještaj u sjemeništu Saint-Sulpice. Živio je stoga vrlo oskudno i slušao teološka predavanja na Sorbonni. Teško se razbolio, ali se oporavio te je 1695. primljen u siromašniji dio Saint-Sulpicea.

Kao sjemenišni knjižničar dobio je pristup bogatoj duhovnoj i teološkoj literaturi. Posebno je proučavao djela o mjestu Marije u kršćanskom životu. To znanje nije ostalo akademska tema, nego je proželo njegovu molitvu i buduće propovijedanje. Za svećenika je zaređen 5. lipnja 1700. Želio je otići u daleke misije, ali mu je savjetovano da ostane u Francuskoj. U godinama koje su slijedile služio je u Nantesu, Poitiersu i Parizu, često bez sigurnog položaja.

Najviše ga je privlačio rad sa siromasima. Kao kapelan bolnice u Poitiersu upoznao je Marie-Louise Trichet, buduću blaženicu i njegovu najvažniju suradnicu. Iz njihove se suradnje razvila zajednica Kćeri Mudrosti, posvećena skrbi za siromašne i poučavanju djece. Ljudevitov krajnje jednostavan način života i nekonvencionalne pastoralne zamisli privlačili su narod, ali su istodobno izazivali nepovjerenje dijela klera i društvenih uglednika. Premještali su ga, ograničavali mu propovijedanje, a neko je vrijeme ostao i bez stalne službe.

Ne znajući kako nastaviti, 1706. pješice je otišao u Rim i zatražio savjet pape Klementa XI. Nadao se dopuštenju za odlazak u neku daleku zemlju. Papa ga je, međutim, imenovao apostolskim misionarom i vratio u Francusku, uvjerivši ga da ondje ima dovoljno prostora za njegovo poslanje. Ta je odluka odredila posljednje desetljeće njegova života.

Ljudevit je od tada neumorno obilazio Bretanju, Poitou, Vendéeu i druga područja zapadne Francuske. Putovao je uglavnom pješice, propovijedao pučke misije, poučavao molitvu krunice, poticao češću pričest i obnavljao vjerski život župa. Pisao je pjesme prilagođene pučkom pjevanju, a iza njega je ostalo više tisuća stihova. Otvarao je besplatne škole za siromašnu djecu i gradio kalvarije koje su ljudima trebale približiti Kristovu muku.

Najpoznatija takva zamisao bila je velika kalvarija u Pontchâteauu, u čijoj je gradnji sudjelovalo mnoštvo ljudi. Neposredno prije blagoslova stigla je naredba da se građevina ukloni. Ljudevit je taj težak udarac prihvatio bez napuštanja svojega poslanja. Protivljenja su ga pratila i drugdje, dijelom zbog sukoba s jansenističkom strogošću, dijelom zbog njegova gorljiva i neuobičajena stila. Premda mu je zdravlje slabilo, nastavio je propovijedati.

Za trajnost poslanja zamislio je Družbu Marijinu, zajednicu svećenika i braće koja će voditi pučke misije, te je sastavio njezino pravilo. Uz Kćeri Mudrosti, s njegovim se nadahnućem poslije povezala i zajednica Braće svetoga Gabrijela, usmjerena na odgoj. Za njegova života muška se zajednica tek skromno oblikovala, ali su nakon njegove smrti te ustanove nastavile i proširile njegovo djelo.

Ljudevit je istodobno pisao djela po kojima će postati poznat tek mnogo poslije. Među njima su Ljubav Vječne Mudrosti, Tajna Marijina, Tajna krunice i Rasprava o pravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Posljednji je rukopis pronađen u kovčegu tek 1842., više od stoljeća nakon autorove smrti. Njegova zamisao posvete nije zaustavljala vjernika na Mariji: cilj joj je bilo potpuno pripadanje Isusu Kristu, a Marija je predstavljena kao najpouzdaniji put nasljedovanja njezine vjere i raspoloživosti Božjoj volji.

Tu je duhovnost sažeo izrazom Totus Tuus — „Sav tvoj”. Stoljećima poslije isti je izraz kao biskupsko i papinsko geslo uzeo Ivan Pavao II., koji je otvoreno priznavao dubok utjecaj Montfortovih spisa. Tako su misli svećenika koji je za života nailazio na mnoga zatvorena vrata postale dijelom duhovnoga života milijuna ljudi.

Iscrpljen radom i bolešću, Ljudevit je u travnju 1716. stigao u Saint-Laurent-sur-Sèvre održati još jednu misiju. Ondje je umro 28. travnja, u četrdeset četvrtoj godini života. Pokopan je u mjesnoj crkvi, a njegov je grob ubrzo postao mjesto molitve. Blaženim ga je 22. siječnja 1888. proglasio papa Leon XIII., a svetim 20. srpnja 1947. papa Pio XII.

Ljudevitov spomendan slavi se 28. travnja. Njegov život povezuje snažnu teološku misao s vrlo konkretnim služenjem: knjige i pjesme, pučke misije i škole, duhovno predanje i skrb za bolesne. U svim tim djelima ponavljao je vlastito temeljno geslo: „Sam Bog.” Upravo zato njegova marijanska pobožnost nije bila bijeg od Krista, nego poziv da mu čovjek pripadne bez zadrške.