Sveti Ljudevit Marija Grignion de Montfort

Ljudevit Grignion bio je drugo od osamnaestero djece koju su u malom mjestu Montfort-sur-Meu, na sjeverozapadu Francuske, dobili Jean-Baptiste i Jeanne Robert Grignion. Nekoliko njihove djece umrlo je još u dojenačkoj dobi, uključujući i prvorođeno dijete, pa je Ljudevit postao najstariji od preživjele braće i sestara. Na krštenju je dobio ime Ljudevit, a poslije je na potvrdi svojemu imenu dodao i Marija, prikladno ime za onoga koji će kasnije postati najistaknutiji učitelj potpunoga predanja Isusu po Mariji.

Ljudevitovi roditelji bili su čvrsti katolici. Trojica njihovih sinova postali su svećenici, a dvije njihove kćeri redovnice. Ipak, obitelj nije bila bez teškoća. Ljudevitov otac bio je nagle ćudi, a Ljudevit je često bio izložen njegovim ispadima. Otac je čeznuo za bogatstvom i ugledom, ali obitelj nije uspijevao izvući iz siromaštva, što ga je često ostavljalo ogorčenim i razdraženim. Očevi su ispadi toliko djelovali na Ljudevita da je i sam tijekom života bio kušan istim porokom. Unatoč tomu, oni koji su Ljudevita poznavali kao dijete smatrali su ga „anđeoskim dječakom” čija je duhovna dubina nadilazila njegove godine. Također se osobito isticalo njegovo duboko suosjećanje prema majci, koja je i sama trpjela zbog muževljevih ispada. Možda ga je upravo to suosjećanje prema majci poslije dovelo do duboke pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.

Kad mu je bilo dvanaest godina, Ljudevit-Marija poslan je u obližnji Rennes, gdje je stupio u veliku besplatnu školu koju su vodili isusovci. Ondje je ostao oko osam godina te završio osnovno obrazovanje, kao i studije filozofije i teologije. Tijekom tih godina Ljudevit je živio kreposno, gajio veliku ljubav prema siromasima i bolesnima, vršio stroge pokore, postao pobožan Blaženoj Djevici Mariji i anđelima te često molio. Majčin brat, svećenik u Rennesu, poslije je primijetio da je Ljudevit bio toliko krepostan da je gotovo izgledao „imun na Adamov grijeh”. U to je vrijeme također volio slušati pripovijesti jednoga mjesnog svećenika o njegovu misionarskom radu kao putujućega propovjednika. To je u Ljudevitovu srcu raspirilo želju za istim pozivom.

Godine 1693., u dobi od dvadeset godina, Ljudevitov san o svećeništvu počeo se ostvarivati. Dobio je stipendiju jednog dobročinitelja za studij u Parizu, u glasovitom sjemeništu Saint-Sulpice. Škola je bila udaljena oko 200 milja od njegova doma, a njegov je otac želio da ondje stigne sa stilom. Ponudio mu je konja, novac i novu odjeću. Ljudevit je, međutim, želio pješice poći u Pariz kao pokoru i to u siromaštvu, pa je odbio konja, ali je nevoljko prihvatio novac i novu odjeću. Na putu je sav novac podijelio siromasima, novu odjeću zamijenio za pohabane dronjke i prosio hranu. Kad je napokon stigao u Pariz, otkrio je da dobročinitelj nije dao dovoljno novca da bi mogao upisati i boraviti u Saint-Sulpiceu, pa je našao skroman smještaj drugdje i sljedeće dvije godine pohađao nastavu na Sveučilištu Sorbonne. Premda su njegovi oskudni životni uvjeti i prehrana već sami po sebi bili pokornički, on je tim mrtvljenjima nastavio pridodavati i vlastita pokornička djela. Dvije godine poslije, nakon što se oporavio od teške bolesti, mogao se preseliti u siromašniji smještaj koji je nudio Saint-Sulpice i dovršiti studij radeći u školskoj knjižnici.

Kao knjižničar, Ljudevit-Marija vrlo se dobro upoznao s nekima od najvećih teoloških djela, osobito onima iz mariologije. Njegova vjera i pobožne vježbe toliko su ojačale da su mu se neki svjetovni svećenici rugali, smatrajući ga licemjerom. Njegovi česti pohodi kapelici prije i poslije svakoga predavanja, njegova duboka pobožnost prema Mariji, njegove pokore te njegova ljubav prema siromasima i nemoćnima činili su ga uočljivim. Po završetku studija zaređen je za svećenika, ali mu nisu bile dane ovlasti da propovijeda niti da ispovijeda. Naposljetku je bio pozvan pomagati jednom svećeniku u Nantesu, južno od kraja u kojemu je odrastao.

Tijekom sljedećih šest godina otac Ljudevit prolazio je kroz niz uspona i padova. Osobito su ga privlačili siromasi te je povremeno radio kao kapelan u bolnici za siromašne. Na duhovnoj razini njegova je služba bila vrlo uspješna i narod ga je volio, osobito siromašni. Ipak, neprestano je nailazio na protivljenje nekih svjetovnih svećenika i društvene elite, pa je bio prisiljen stalno se seliti, a čak je jednu godinu ostao i bez službe. Napokon je 1706., obeshrabren svojim pastoralnim borbama, odlučio pješice prijeći 1.000 milja do Rima kako bi se posavjetovao sa Svetim Ocem. Dana 6. lipnja primio ga je papa Klement XI., koji je prozreo vanjštinu toga osiromašenog svećenika prosjaka i prepoznao njegov od Boga dan poziv. Sveti Otac imenovao ga je apostolskim misionarom i poslao natrag u Francusku.

Tijekom sljedećih deset godina otac Ljudevit procvao je u svojoj novoj službi. Počeo je propovijedati pučke misije od mjesta do mjesta, redovito je činio čudesa, doživljavao ukazanja naše Blažene Majke, živio krajnje siromašno i pokornički, podizao kalvarije kako bi poticao pobožnost i osvajao srca bezbrojnih ljudi. Suprotstavljao se krivovjerjima svojega vremena, radovao se svakomu progonstvu koje je podnosio, čak i pokušajima heretika da ga usmrte, te je ostao vjeran poslanju koje mu je naša Gospa po papi povjerila. Premda je i dalje trpio progone mjesnoga biskupa i svećenstva, nije posustajao. Pred kraj života otac Ljudevit sastavio je pravilo života za zajednicu svećenika i braće, ali ta zajednica nije bila u potpunosti uspostavljena prije njegove smrti. Ipak, u godinama nakon njegove smrti sjeme koje je posijao razvilo se u dvije snažne zajednice koje i danas cvatu: Kćeri Mudrosti i Družbu Marijinu.

Njegova najtrajnija baština nije postala poznata Crkvi sve do više od jednoga stoljeća nakon njegove smrti. Za života je otac Ljudevit napisao nekoliko knjiga i mnoge himne. Njegove su knjige ostale nepoznate sve do 22. travnja 1842., kada je jedan svećenik iz zajednice koju je osnovao pronašao rukopise u starom kovčegu. Ubrzo nakon toga njegovi spisi o Blaženoj Djevici Mariji, osobito „Prava pobožnost”, „Marijina tajna” i „Tajna krunice”, postali su među najomiljenijim i najutjecajnijim marijanskim knjigama ikada napisanima. Otada je šestorica papa odala počast svetomu Ljudevitu de Montfortu i pohvalila njegove spise i kreposti. Sveti papa Ivan Pavao II. čak je uzeo svoje papinsko geslo iz spisa ovoga sveca: Totus Tuus, „sav tvoj”.

Sveti Ljudevit de Montfort živio je „samo za Boga” posvećujući se potpuno Bogu po posredovanju Blažene Djevice Marije. Bio je siromašan, pokornički raspoložen, pobožan i potpuno predan spasenju duša i brizi za siromahe. Čudesa su pratila njegovu službu i, kad je došlo pravo vrijeme, Duh Sveti je po njemu potpunije predstavio svijetu Blaženu Djevicu Mariju.

Dok danas promišljamo o ovome velikom svecu, razmislite o vlastitoj pobožnosti prema našoj Blaženoj Majci. Sveti Ljudevit vjerovao je da je najbrži i najsigurniji put k Isusu preko Blažene Majke. Razmislite o tome da pročitate njegov čin posvete koji se nalazi u djelu „Prava pobožnost”, kako bi duboka vjera svetoga Ljudevita i u vašem životu raspalila duboku vjeru.