Sveti Ljudevit IX. Francuski

Ljudevit IX. vladao je Francuskom više od četrdeset godina, a ostao je zapamćen po nastojanju da kraljeva pravda dopre i do onih koji nisu imali moćne zaštitnike. Molitva, skrb za siromašne i uređivanje sudova u njegovu životu nisu bili odvojeni od kraljevske službe. Isti je vladar predvodio dva križarska rata i donosio mjere koje su teško pogađale Židove.

Rođen je 25. travnja 1214. u Poissyju, nedaleko od Pariza, kao sin francuskoga kralja Ljudevita VIII. i Blanke Kastiljske. Nakon očeve smrti 1226. imao je dvanaest godina. Okrunjen je u Reimsu, a majka je kao namjesnica čuvala njegov položaj među velikašima koji su nastojali iskoristiti maloljetnost novoga kralja. Blanka mu je dala ozbiljan kršćanski odgoj i pripravljala ga za službu u kojoj pobožnost nije mogla zamijeniti razboritost. Kad je preuzeo vlast, morao je održati mir među moćnim plemićima i učvrstiti kraljevsku upravu.

Oženio se Margaretom Provansalskom; u njihovu je braku rođeno mnogo djece. Obiteljski život pratio je upravljanje zemljom i duga izbivanja zbog ratova. Ljudevit nije živio kao redovnik premda je volio molitvu, bogoslužje i redovničke zajednice. Ostao je muž, otac i kralj. Djeci je nastojao prenijeti vjeru koju je primio od majke, a sinu Filipu ostavio je pouke o vladanju, savjesti, molitvi, pravednosti i brizi za potrebite. U njima se vidi koliko je kraljevu vlast želio mjeriti Kristovim sudom.

Kraljevstvo je nastojao voditi tako da službenici ne budu gospodari onih kojima sude. Upravitelji i kraljevski suci djelovali su u raznim dijelovima zemlje, a Ljudevit je tražio da se pritužbe mogu razmotriti i izvan uskih mjesnih odnosa. Već je uredba iz 1245. propisala četrdesetodnevni predah prije privatnoga rata, kako bi se spor mogao smiriti prije novoga nasilja. Na dvoru su se počeli jasnije razlikovati savjetovanje o politici, sudski poslovi i nadzor nad prihodima kraljevstva. Nakon povratka iz prvoga križarskog pohoda 1254. izdao je veliku uredbu kojom je dužnosnicima nalagao da sude bez obzira na nečiji položaj, ne primaju darove i ne ubiru kazne bez presude. Poticao je svjedočenje i pisane zapise umjesto odlučivanja dvobojem. Ograničavao je i privatne ratove velikaša, kako spor među njima ne bi stalno nanosio štetu njihovim podanicima.

Mogućnost da se kralju iznesu pritužbe, nadzor nad službenicima i zahtjev za dokazima jačali su zaštitu podanika od samovolje. Ljudevit je znao posredovati i u sporovima među europskim vladarima. Mirovnim sporazumom s engleskim kraljem Henrikom III. 1259. uređena su dugotrajna pitanja zemalja koje su oba dvora smatrala svojima: Ljudevit je zadržao neke pokrajine, a drugima je priznao englesku vlast uz obvezu Henrikove prisege vjernosti. Poštovao je papinsku službu, ali nije u svakome političkom pitanju jednostavno odustajao od interesa vlastitoga kraljevstva.

Briga za siromašne imala je i vrlo vidljiv oblik. Uz kraljevski se dvor dijelila hrana potrebitima, a predaja o njegovu životu čuva uspomenu da je neke od njih osobno posluživao za stolom. Podupirao je bolnice, posjećivao bolesne i nije izbjegavao ljude oboljele od gube. U Parizu je pomagao bolnicu Hôtel-Dieu te osnovao ustanovu Quinze-Vingts za slijepe. Podupirao je i redovničke kuće, među njima opatiju Royaumont. Takve ustanove nisu mogle ukloniti siromaštvo zemlje, ali su otvarale konkretna mjesta skrbi za ljude koje bi dvor inače lako previdio.

Njegovu pobožnost snažno je obilježavalo štovanje Kristove muke. Godine 1239. pribavio je relikviju koju se častilo kao Kristovu trnovu krunu, a potom i druge relikvije Muke. Za njih je u sklopu pariške kraljevske palače dao podići Sainte-Chapelle, dovršenu 1248. Donja kapela služila je osoblju palače, a gornja kralju i njegovim gostima; visoki vitraji povezivali su prizore Staroga i Novoga zavjeta. Tako je i raspored prostora govorio o kraljevskome dvoru, dok su slike govorile o biblijskoj povijesti. Kapela je ujedno pokazivala moć i ugled francuskoga kralja: srednjovjekovna pobožnost prema relikvijama i političko predstavljanje vladarske kuće ondje su se isprepleli. Ljudevit je u njoj želio iskazati čast Raspetomu, ali je to činio sredstvima velikoga kraljevstva.

U Parizu je 1240. održana rasprava protiv Talmuda, židovskih vjerskih tekstova; nakon osude židovski su rukopisi spaljeni. Ljudevit je prihvatio i nametao mjere koje su ograničavale židovske zajednice, uključujući obilježavanje njihove odjeće. Za židovske su podanike te mjere značile povredu vjerskoga života i javno poniženje.

Godine 1248. krenuo je u Sedmi križarski rat, uvjeren da kao kršćanski vladar treba pomoći Svetoj zemlji. Vojska je napala Egipat i zauzela Damiettu, ali je daljnji pohod završio porazom. Ljudevit je 1250. pao u zarobljeništvo; oslobođen je nakon predaje grada i plaćanja otkupnine. Nije se odmah vratio kući. Sljedeće je četiri godine proveo na istočnoj obali Sredozemlja, nastojeći pomoći preostalim križarskim uporištima i njihovim ljudima. Povratak u Francusku 1254. donio je i novu pozornost prema upravljanju kraljevstvom.

Ni poraz ni zarobljeništvo nisu ugasili njegovo križarsko uvjerenje. Godine 1270. poveo je novi pohod, ovaj put prema Tunisu. Vojska se iskrcala i opsjela grad, ali se u logoru proširila bolest. Ljudevit je umro 25. kolovoza 1270., prije nego što je pohod ostvario svoj cilj. Ratovi koje je predvodio imali su vjerske i političke ciljeve te su donijeli stradanje i protivnicima i njegovim vlastitim vojnicima.

Njegovo je tijelo vraćeno u Francusku, a posmrtni ostatci položeni su u kraljevsku baziliku Saint-Denis 1271. Papa Bonifacije VIII. proglasio ga je svetim 1297. godine. Spomen mu je 25. kolovoza. U kraljevim poukama sinu, uredbama protiv sudske samovolje i otvorenim vratima bolnica ostao je trag vjere koja ga je poticala da moć podloži služenju. Crkva u Ljudevitu časti čovjeka koji je molitvu povezivao s odgovornošću za pravdu, bolesne i siromašne.