Sveti Leopold Mandić

Životna priča svetoga Leopolda Mandića

Zapadni kršćani koji rade na većem dijalogu s pravoslavnim kršćanima možda ubiru plodove molitava oca Leopolda.

Rođen u Hrvatskoj, Leopold Mandić stupio je među franjevce kapucine te je nekoliko godina poslije zaređen unatoč brojnim zdravstvenim poteškoćama. Nije mogao dovoljno glasno govoriti da bi javno propovijedao. Dugi niz godina trpio je i od teškoga artritisa, slaboga vida i želučane bolesti.

Nekoliko je godina Leopold Mandić predavao patrologiju, nauk o crkvenim ocima, klericima svoje provincije, ali je najpoznatiji po svojoj službi u ispovjedaonici, gdje je katkad provodio 13 do 15 sati na dan. Nekoliko je biskupa tražilo njegov duhovni savjet.

Leopoldov san bio je poći pravoslavnim kršćanima i raditi na ponovnom sjedinjenju rimokatoličanstva i pravoslavlja. Njegovo mu zdravlje to nikada nije dopustilo. Leopold je često obnavljao svoj zavjet da će poći istočnim kršćanima; nakana za jedinstvo bila je trajno prisutna u njegovim molitvama.

U vrijeme kada je papa Pio XII. govorio da je najveći grijeh našega doba „izgubiti svaki osjećaj za grijeh“, Leopold Mandić imao je dubok osjećaj za grijeh i još čvršći osjećaj za Božju milost koja čeka čovjekovu suradnju.

Leopold Mandić, koji je veći dio života proveo u Padovi, umro je 30. srpnja 1942., a kanoniziran je 1982. U rimskoj se liturgiji njegov blagdan slavi 30. srpnja.

Razmišljanje

Sveti Franjo Asiški savjetovao je svojim sljedbenicima da „teže za onim što iznad svega trebaju željeti: da imaju Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje“ (Pravilo iz 1223., 10. poglavlje) — riječi koje je Leopold živio. Kad je generalni ministar kapucina pisao svojoj subraći prigodom Leopoldove beatifikacije, rekao je da je život ovoga redovnika pokazivao „prvenstvo onoga što je bitno“.