Sveti Leopold Mandić

U maloj ispovjedaonici padovanskoga kapucinskog samostana ljudi su desetljećima čekali red pred fra Leopoldom Mandićem. Dolazili su s grijesima koje su dugo skrivali, s obiteljskim brigama, s izgubljenom nadom. On ih je slušao strpljivo, ozbiljno shvaćao njihovu bol i upućivao na Božje milosrđe. Tjelesno krhak svećenik, koji nije mogao biti propovjednik kakvim je možda zamišljao svoje poslanje, postao je jednim od najomiljenijih ispovjednika svojega vremena. Ustrajnost u toj skromnoj službi bila je povezana s još jednom velikom čežnjom njegova života: molitvom za jedinstvo kršćana.

Rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, na ulazu u Boku kotorsku, kao Bogdan Ivan Mandić. Njegovi roditelji Petar Antun i Dragica odgajali su brojnu obitelj u katoličkoj vjeri. Bogdan je s ocem odlazio na misu, a od majke učio moliti. Rodni grad, u kojemu su živjeli katolici i pravoslavci, rano mu je približio i bogatstvo kršćanske vjere i bol njihove podijeljenosti. Pohađao je školu, a privlačio ga je život kapucina koji su služili u Herceg Novom. Njihova blizina ljudima, siromaštvo i zajednička molitva dali su oblik njegovoj odluci da pođe za svetim Franjom Asiškim.

U studenome 1882. napustio je obitelj i pošao u kapucinsko sjemenište u Udinama. Rastanak nije bio malen korak za mladića vezana uz rodni kraj i najbliže. Nakon dvije godine, u Bassanu del Grappi, obukao je kapucinski habit i dobio ime Leopold. Prve je zavjete položio 1885., a doživotne 1888. Studirao je filozofiju u Padovi i teologiju u Veneciji, gdje je 20. rujna 1890. zaređen za svećenika. Redovnički dani tražili su red, poslušnost, studij i služenje braći. Sve je to prihvaćao, premda je već nosio želju koja će ga pratiti do smrti: poći među istočne kršćane i raditi za puno zajedništvo Crkava.

Ta se želja u njemu osobito razbistrila tijekom studija. Nije ju razumio kao poziv na prepirku s pravoslavnima, nego kao molitvu i darivanje života za pomirenje. Htio je osobno služiti ljudima na Istoku i u krajevima iz kojih je potekao. No poglavari su mu povjeravali druge zadaće, a krhko zdravlje i teškoće u govoru ograničavale su mogućnost javnoga propovijedanja. Leopold nije otišao u misiju koju je priželjkivao. Njegovo je poslanje dobilo drugačiji, vrlo konkretan oblik među onima koji su mu prilazili u sakramentu pokore.

Nakon ređenja služio je u više kapucinskih kuća, među ostalim u Veneciji, Zadru, Bassanu del Grappi i Thieneu. U Zadru je neko vrijeme bio poglavar zajednice. Takva odgovornost nije bila ista kao život koji je za sebe zamišljao: trebalo je skrbiti za subraću i samostanski red, a istodobno ostati raspoloživ vjernicima. Gdje god je boravio, ispovijedao je i učio se pažljivo slušati. Kratki premještaji nisu ugasili njegovu nakanu jedinstva; nosio ju je sa sobom u molitvi, dok su ga odluke poglavara vodile od kuće do kuće. Poslušnost ga je u listopadu 1909. dovela u Padovu, u samostan Svetoga Križa. Grad je imao mnogo crkava i dugu vjersku tradiciju, ali i ljude koji su se teško odlučivali vratiti ispovijedi. Leopoldova malena prostorija uz samostansku crkvu postala je mjesto na kojemu su mogli doći bez straha da će ih netko unaprijed otpisati.

Ustajao je rano, pripremao se za misu i nakon nje odlazio među pokornike. Ispovijedao je do objeda, a poslije kratka odmora ponovno primao ljude. Katkad je u toj službi provodio trinaest ili više sati. Dolazili su radnici i studenti, siromašni i imućni, laici, redovnici i svećenici. Nisu svi dolazili s jednakom spremnošću za promjenu; nekima je trebalo više vremena, nekima hrabrost da izgovore ono što ih je opterećivalo. Leopold je nastojao biti blag bez umanjivanja ozbiljnosti grijeha. Pokornika je želio dovesti do susreta s Kristom, a ne vezati uza se.

Iza njegovih dugih sati u ispovjedaonici stajao je život molitve. Prije nego što bi drugima govorio o milosti, sam je tražio snagu u euharistiji. Nakon dana ispunjena razgovorima vraćao se molitvi za one koje je susreo. Njegova subraća pamtila su da je i nakon večernjega odmora odlazio u samostansku kapelicu. Ondje je, kako su svjedočili, molio za pokornike koje je toga dana odriješio. Osobna molitva i sakramentalna služba nisu bile dva odvojena dijela njegova života: jedno je hranilo drugo. Bolest očiju, želuca i zglobova, kao i umor, nisu ga zaustavljali dok je mogao služiti. U hladnim zimama i sparnim ljetima ostajao je na mjestu koje mu je bilo povjereno. Ta ustrajnost nije bila puka izdržljivost: u ispovijedi je vidio službu Krista koji traži izgubljene i raduje se njihovu povratku.

Leopoldova nakana za jedinstvo nije nestala iza svakodnevnoga rada. Više je puta Bogu prikazivao molitve, trpljenje i svećeničku službu za pomirenje katolika i pravoslavnih. Svoj je „Istok” prepoznavao u svakoj osobi koja od njega zatraži pomoć. Tako je želju za dalekom misijom živio u poslušnosti, u Padovi, bez tvrdnje da je osobno ostvario crkveno jedinstvo kojemu se nadao. Brinuo se za vlastiti narod i sjećao se Boke i hrvatskih krajeva, a istodobno je savjesno služio talijanskim vjernicima među kojima je živio. Njegova se vjernost zavičaju nije pretvarala u prijezir prema drugima.

Tijekom Prvoga svjetskog rata, zbog odbijanja talijanskoga državljanstva, bio je udaljen iz Padove i boravio je u kapucinskim kućama na jugu Italije. Rat je razdvajao zemlje i ljude upravo dok je on molio za pomirenje. Nakon njegova završetka vratio se u padovanski samostan. Godine 1923. nakratko je premješten u Rijeku, ali se na traženje padovanskih vjernika ubrzo vratio. Želja da služi bliže svome narodu nije mu bila nepoznata, no do kraja života ostao je pretežito u Padovi, uz ljude koji su pred njegovom ispovjedaonicom tražili mir.

S vremenom je njegova služba privlačila sve više ljudi. U ispovjedaonici nije pitao za ugled ni položaj. Bio je dostupan i onima koji nisu znali kako započeti razgovor. Za čovjeka koji se bojao Božjega suda njegov smiren glas mogao je otvoriti put pokajanju; za onoga tko je umanjivao vlastitu odgovornost bila je potrebna iskrena riječ. Zato njegovo milosrđe nije bilo ravnodušnost. Opraštanje koje je naviještao pripadalo je sakramentu Crkve i pozivalo na drukčiji život. Upravo se u toj ravnoteži očitovala njegova svećenička zrelost.

U posljednjim godinama sve je teže gutao hranu. Bolovao je od raka jednjaka, a ipak je primao pokornike koliko su mu snage dopuštale. Dan prije smrti još je slušao ispovijedi. Ujutro 30. srpnja 1942., dok se pripremao za misu, pozlilo mu je. Subraća su ga zbrinula i podijelila mu sakrament bolesničkoga pomazanja. Umro je u Padovi dok su s njime molili marijansku molitvu Salve Regina. Vijest o smrti okupila je mnogo vjernika, iako je grad živio pod ratnom prijetnjom. Sprovod je slavljen u većoj crkvi jer mala kapucinska crkva nije mogla primiti okupljene. Njegovi su posmrtni ostatci najprije pokopani na gradskom groblju, a 1963. preneseni u samostan uz mjesto na kojemu je godinama ispovijedao.

Padovanski su samostan i crkva teško stradali u bombardiranju 1944., dok su Leopoldova ćelija i ispovjedaonica ostale očuvane. Pobožna predaja prenosi da je unaprijed govorio kako će upravo to malo mjesto ostati kao spomen na Božje milosrđe. Očuvana prostorija postala je hodočasnicima vidljiv znak službe koju je ondje vršio. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1976., a Ivan Pavao II. svetim 16. listopada 1983., u vrijeme kada je Crkva posebno razmišljala o pomirenju i pokori. Tijekom Jubileja milosrđa 2016. njegovi su posmrtni ostatci, zajedno s ostatcima svetoga Pija iz Pietrelcine, doneseni u Rim.

Sveti Leopold nije dočekao put na Istok koji je želio. Iza njega je ostala tiha, vjerna služba u jednoj samostanskoj sobi i nakana da kršćani ponovno žive u punome zajedništvu. U hrvatskim se crkvama osobito slavi 12. svibnja, na dan njegova rođenja; 30. srpnja dan je njegove smrti. Ostaje blizak svima koji traže hrabrost za povratak Bogu i svećenicima koji su pozvani strpljivo im otvoriti vrata.