Sveti Lav Veliki, papa i crkveni naučitelj

Sveti Lav Veliki vodio je Rimsku Crkvu dok su se raspadale političke sigurnosti Zapadnoga Rimskog Carstva i trajali teški sporovi o tome tko je Isus Krist. Njegov odgovor na obje nesigurnosti bio je isti: Crkva ostaje postojana kada ispovijeda Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka te iz te vjere služi ranjenomu društvu.

Rođen je u Toskani potkraj 4. stoljeća, a od mladosti je živio u Rimu. Kao đakon stekao je ugled teološki obrazovana i razborita posrednika. Carski ga je dvor poslao u Galiju kako bi pomogao smiriti spor između dvojice visokih dužnosnika. Dok je bio odsutan, umro je papa Siksto III., a rimski su kler i narod izabrali Lava za njegova nasljednika. Za rimskoga biskupa posvećen je 29. rujna 440.

Lav je papinsku službu razumio kao posebnu odgovornost za jedinstvo vjere. U pismima i propovijedima povezivao je Petrovu službu s brigom za cijelu Crkvu, pridonoseći razvoju nauka o prvenstvu rimskoga biskupa. Njegovo vršenje vlasti nosilo je i strogoću svojstvenu kasnoantičkom društvu: protiv krivovjeraca se oslanjao i na građansku vlast, a postupci prema nekim skupinama uključivali su prisilu. Povijesno razumijevanje toga okruženja ne znači da prisilu treba predstavljati kao uzor pastoralnoga djelovanja.

Središnji teološki doprinos dao je u sukobu izazvanom naučavanjem monaha Eutiha. Lav je u pismu carigradskomu nadbiskupu Flavijanu, poznatom kao Tomos Flavijanu, izložio vjeru u jednoga Krista, potpunoga u božanstvu i potpunoga u čovještvu. Isusova božanska i ljudska narav nisu pomiješane ni razdvojene. Ta preciznost nije bila apstraktna rasprava o riječima: ako Krist nije stvarno postao čovjekom, ljudska narav nije stvarno prihvaćena, izliječena i uvedena u uskrsni život.

Kalcedonski sabor 451. prihvatio je temeljni kristološki sadržaj Tomosa i ispovjedio Krista u dvjema naravima, sjedinjenima u jednoj osobi. Sabor je postao presudan za katoličku i istočnopravoslavnu kristologiju, ali je nakon njega uslijedio dug raskol s Crkvama koje nisu prihvatile kalcedonsku formulaciju. Današnje razumijevanje mora priznati da su u sporu, uz teologiju, djelovali jezik, politika i sukobi crkvenih sjedišta. Lavovu jasnoću stoga valja primiti bez pretvaranja bolne podjele među kršćanima u jednostavnu pobjedničku priču.

U Rimu je poticao post, milostinju i skrb za siromašne, osobito u vrijeme gladi i dolaska izbjeglica. Njegove sačuvane propovijedi pokazuju pastira koji dogmu povezuje sa životom: Kristovo utjelovljenje daje dostojanstvo čovjeku, a vjera se provjerava u ljubavi prema potrebitomu. Crkveni nauk i djelo milosrđa za njega su pripadali istoj vjernosti Utjelovljenoj Riječi.

Godine 452. Lav je bio član izaslanstva koje se u sjevernoj Italiji susrelo s hunskim kraljem Atilom. Nakon susreta Atila se povukao iz Italije. Pouzdano je da je do susreta došlo i da je Lav imao važnu diplomatsku ulogu, ali izvori ne dopuštaju da se povlačenje pripiše samo njegovu osobnom utjecaju. Atilinu su odluku vjerojatno oblikovali i nestašica, bolest, vojni rizici te pregovori. Kasnija slika pape koji samom duhovnom pojavom zaustavlja osvajača izražava poštovanje prema njegovoj hrabrosti, ali nadilazi ono što povijest može potvrditi.

Kada su Vandali 455. zauzeli Rim, Lav je ponovno pregovarao. Nije spriječio pljačku, ali predaja mu pripisuje zaslugu što je ublaženo nasilje nad stanovništvom i grad nije spaljen. Njegova služba tako nije ostala u pismima i saborima: rimski je biskup morao stati između nezaštićena grada i oružane sile, iako ishod nije mogao potpuno nadzirati.

Lav je umro 10. studenoga 461. Papa Benedikt XIV. proglasio ga je crkvenim naučiteljem 1754., a njegov se spomendan slavi na dan smrti. Naslov „Veliki” ne počiva ponajprije na dramatičnoj slici susreta s Atilom, nego na službi kojom je u nesigurnu vremenu povezao istinu o Kristu, jedinstvo Crkve i odgovornost prema ljudima izloženima siromaštvu i nasilju.