Sveti Lav Veliki

Kad je kardinal Ratzinger izabran za papu i uzeo ime Benedikt XVI., prve riječi koje je izgovorio s balkona bazilike svetoga Petra odnosile su se na njegova prethodnika, papu Ivana Pavla II., kojega je nazvao „velikim papom”. Od tada su ga mnogi nazivali „Ivan Pavao Veliki”. Prije toga samo su trojica papa općenito bila prozvana „Velikima” — Sveti Grgur Veliki (590. – 604.), Sveti Nikola Veliki (858. – 867.) i papa kojega danas častimo, Sveti Lav Veliki (440. – 461.), koji je bio prvi papa koji je primio taj naslov.

Lav je rođen u Toskani, unutar Zapadnoga Rimskog Carstva, u vrijeme kad je Carstvo prolazilo kroz slabljenje zbog trajnih prijetnji barbarskih provala, unutarnjih upravnih sukoba i teških gospodarskih prilika. Lav se smatrao Rimljaninom, budući da je svoje rane godine proveo u gradu. Još kao mlad zaređen je za đakona u Rimu za vrijeme pape Celestina te je u toj službi služio njemu i njegovu nasljedniku, papi Sikstu III., od 430. do 439. godine. Đakoni su u Rimu služili Crkvi na važne načine — kao organizatori dobrotvornih djela, liturgijskih službi i diplomatskih poslanja; kao upravitelji; i često kao papinski savjetnici. Đakon Lav ubrzo je u Rimu stekao veliko poštovanje kao čovjek nenadmašene teološke učenosti i pastoralne mudrosti, razboritosti i hrabrosti.

Godine 439. izbio je spor u sjevernom dijelu Rimskoga Carstva između rimskoga prefekta po imenu Albin i istaknutoga rimskog vojskovođe po imenu Aecije. Uvidjevši potrebu za rješenjem kako bi se izbjegao unutarnji sukob pa čak i rat, zapadnorimski car zamolio je papu da pošalje đakona Lava kako bi posredovao za mir. Dok je bio na toj diplomatskoj misiji, papa Siksto III. je umro, a rimski je kler brzo izabrao đakona Lava za novoga papu. Poslana mu je vijest, on se vratio u Rim, bio zaređen za biskupa 29. rujna 440. godine i preuzeo ključeve svetoga Petra.

Kao novoizabrani papa, papa Lav nije gubio vrijeme. U središtu njegova poslanja bilo je jedinstvo u pravoj vjeri pod Kristovim namjesnikom. U to vrijeme papinski primat nije bio tako jasno oblikovan kao danas. Nisu svi podupirali misao da je papa opći pastir i učitelj vjere koji posjeduje sveopću vlast.

Jedan od načina na koji je papa Lav poučavao o papinskom primatu bio je taj da ga je vršio. Kad bi doznao za hereze, provodio je stegu. Otkrio je da se neki klerici u Akvileji drže pelagijanske hereze te je uputio biskupa da ne mogu biti pripušteni pričesti ako se potpuno i javno ne odreknu svoje zablude. U Rimu je, kad je otkrio skupinu manihejaca, dao da ih se pronađe, upustio se s njima u javnu raspravu, spalio njihove knjige uz potporu građanskih vlasti i učinio sve što je mogao da ih iskorijeni iz Crkve. Kad je doznao da se u Španjolskoj širi priscilijanistička hereza, opširno je pisao španjolskim biskupima, ukazujući na tu herezu i savjetujući ih kako da je iskorijene. U svemu tome papa Lav počeo se očitovati kao „onaj” papa, a ne samo jedan duhovni otac među mnogima. Sebe je smatrao Kristovim namjesnikom i djelovao je kao Kristov namjesnik, pomažući tako daljnjem učvršćivanju nauka o papinskom primatu.

Tijekom prvih nekoliko stoljeća Crkve razni su se problemi i hereze pojavljivali te su ih rješavali mjesni biskupi, sabori i sinode. U četvrtome i petome stoljeću, nakon što je kršćanstvo bilo ozakonjeno i poduprto u Rimskom Carstvu, održana su četiri ekumenska (opća) sabora koji su se bavili cijelom Crkvom i razjasnili opći nauk o raznim kristološkim pitanjima, a istodobno osudili heretička stajališta. Niceja je bila prvi ekumenski sabor i održana je 325. godine. Ostali sabori bili su Carigradski (381.), Efeški (431.) i Kalcedonski (451.). Na svakome od tih sabora papa je imao svoju ulogu, potvrđujući odluke osobno ili preko papinskih legata. Tako je bilo i s papom Lavom na Kalcedonskom saboru.

Kalcedonski sabor sazvao je rimski car kao odgovor na monofizitsku herezu, koja je naučavala da je Krist imao samo jednu narav, bilo božansku bilo neku stopljenost božanske i ljudske. Papa Lav vršio je svoju vlast nad Crkvom tako što nije dopustio da sabor započne ako njime ne budu predsjedali njegovi papinski legati. Car je na to pristao. O tome je saboru papa Benedikt XVI. rekao: „Taj sabor, održan 451. godine i na kojemu je sudjelovalo 350 biskupa, bio je najvažniji skup ikada održan u povijesti Crkve.” Zatim je objasnio da je Kalcedon bio vrhunac i ispunjenje prethodna tri ekumenska sabora, dajući Crkvi konačno razumijevanje Kristove naravi, Presvetoga Trojstva i Majke Božje.

Papa Lav poslao je po svojim legatima na Kalcedonski sabor dugačko pismo, izvorno upućeno carigradskom nadbiskupu, u kojem je izložio da Krist ima dvije različite naravi koje supostoje u jednoj osobi, a ne samo jednu narav. Njegovo znamenito pismo, poznato kao „Lavov Tomus”, djelomice kaže:

„Dakle, bez ikakve povrede svojstava jedne i druge naravi i biti koje su sjedinjene u jednoj osobi, veličanstvo je uzelo poniznost, snaga slabost, vječnost smrtnost; i da bi se podmirio dug vezan uz naše stanje, nepovrediva je narav sjedinjena s trpnom naravi, tako da je, kako je i dolikovalo lijeku za naše jade, jedan te isti Posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist, mogao po jednoj naravi umrijeti, a po drugoj ne umrijeti. Tako je pravi Bog rođen u cjelovitoj i savršenoj naravi pravoga čovjeka: potpun u onome što je bilo njegovo, potpun u onome što je naše.”

Kad je pismo bilo pročitano svim okupljenim biskupima, jednodušno su povikali: „Petar je progovorio po Lavu!” Potom je sastavljena odluka, utemeljena na pismu pape Lava, koja je naučavala pravovjerno stajalište i proglasila monofizitsko stajalište herezom.

Godine 451. barbari sa sjevera stigli su u sjevernu Italiju s nakanom da osvoje Zapadno Rimsko Carstvo. Prije nego što su osvajači krenuli prema Rimu, papa Lav izašao im je ususret kako bi isposlovao mir. Kad se susreo s njihovim vođom, Atilom Hunom, predaja kaže da su se iza pape pojavili sveti Petar i Pavao s mačevima i u prijetećem stavu. Taj je prizor toliko nadvladao Atilu da se on i njegova vojska povukoše u strahu za vlastite živote.

Posljednje godine pape Lava u Rimu bile su posvećene propovijedanju i poučavanju. Iza sebe je ostavio oko 100 propovijedi i 150 pisama, a sva ona na jasan način iznose mnoge pouke o Kristu i Crkvi, pastoralno i uvjerljivo. Ta su pisma i propovijedi duboko utjecali na kasniju katoličku misao. Papa Lav također je promicao osobne pobožnosti, post i milostinju. Obnovio je živost liturgije, pomagao bolesnima, gradio crkve i naviještao Evanđelje svome narodu.

Dok častimo Svetoga Lava Velikog, razmišljajmo o tome da je ovaj jedan čovjek imao golem utjecaj na život Crkve. Premda je danas mnogima slabo poznat, njegov se utjecaj i dalje osjeća među vjernima, s obzirom na smjer kojim je upravljao Crkvu za vrijeme svojega pontifikata i zbog utjecaja koji su njegovi spisi imali na daljnje oblikovanje kršćanskoga nauka. Prinesi Bogu molitvu zahvalnosti za njegov život te moli za današnjega papu i za svakoga papu koji će doći poslije, da se u svojoj papinskoj službi ugledaju u Svetoga Lava Velikog.