Sveti Ladislav Ugarski

Kad se u Zagrebu spominje sveti Ladislav, ne govori se samo o kralju iz daleke ugarske prošlosti. S njegovom je vladavinom povezan osnutak biskupije iz koje je rasla stoljetna crkvena povijest grada i sjeverne Hrvatske. Živio je među prijestolnim borbama, vodio vojske i donosio zakone čija nam se strogost danas čini teškom. Kasnija slika kralja-viteza izrasla je iz života vladara koji je morao odlučivati usred takvih sukoba.

Rodio se oko 1040. u Poljskoj, gdje je njegova obitelj neko vrijeme živjela u progonstvu. Otac mu je bio Bela, budući ugarski kralj, a majka poljska kneginja Richeza. Prije nego što je sam postao vladar, Ladislav je upoznao nesigurnost izbjeglištva i promjene moći na dvoru. Njegova se obitelj vraćala u Ugarsku, ponovno odlazila, mirila s rođacima i opet sukobljavala. U jednom je razdoblju s rođakom Salomonom i bratom Gejzom zajedno branio zemlju od upada u Erdelj; zatim su nekadašnji saveznici ponovno postali protivnici. Uz Gejzu je ratovao protiv Salomona, a nakon što je Gejza 1074. zauzeo prijestolje, Ladislav je upravljao sjevernim dijelom kraljevstva sa sjedištem u Nitri. Brata je nakon smrti 1077. naslijedio. U ono doba kraljevska kruna nije značila kraj borbe za vlast, nego početak teške zadaće da se zemlja nakon nje smiri.

Ladislav je kao kralj nastojao učvrstiti poredak u kraljevstvu koje su unutarnji sukobi i upadi sa strane dugo potresali. Oženio se Adelaidom, kćeri švapskoga vojvode Rudolfa; dinastičke su veze bile dio sigurnosti koju je tražio za krunu i zemlju. Njegovo se ime veže uz tri zakonika. Propisi su štitili imovinu, uređivali crkvenu desetinu i obveze prema crkvenim ustanovama, ali su za krađu predviđali i smrtne kazne ili sakaćenje. Kralj je takvom strogošću nastojao zaustaviti nasilje i obnoviti javni red. Istodobno te kazne pokazuju koliko se pravna osjetljivost jedanaestoga stoljeća razlikovala od današnje. U srednjovjekovnoj državi vladar je odlučivao i o pitanjima koja bi danas pripadala odvojenim područjima prava, politike i crkvenoga života.

Crkvena obnova zauzimala je važno mjesto u njegovoj vladavini. Ladislav je podupirao redovit život klera i čuvanje crkvenih dobara, a predsjedao je i saborom u Szabolcsu 1092. Ondje su se uređivali vjerski i društveni običaji zajednice koja je tek nekoliko naraštaja živjela u kršćanskom kraljevstvu. Njegovom su potporom 1083. uzdignuti na čast oltara kralj Stjepan, Stjepanov sin Emerik i biskup Gerard. Ti su ljudi pripadali različitim putovima svetosti: kraljevskoj službi, mladoj nasljedničkoj nadi i biskupskomu svjedočanstvu. Njihovo je štovanje pomagalo Ugarskoj da u vlastitoj prošlosti prepozna i duhovno mjerilo vlasti. Zakon je mogao obuzdati nasilje, ali nije mogao sam oblikovati savjest. Obnova običaja, briga za bogoslužje i spomen prvih domaćih svetaca bili su dio nastojanja da se kršćanstvo ne iscrpi u kraljevoj zapovijedi.

Ladislavov život nije moguće razumjeti bez njegove sestre Jelene, udovice hrvatskoga kralja Zvonimira. Nakon Zvonimirove smrti i smrti posljednjega Trpimirovića Stjepana II. hrvatsko je prijestolje ostalo u krizi. Ladislav se pozvao na obiteljske veze i 1091. poveo vojsku u Hrvatsku. Uspostavio je vlast u Posavskoj Hrvatskoj, a svojega nećaka Almoša postavio za vladara na zauzetom području. Koliko je daleko taj pohod dosegnuo i kakav je bio pravni položaj pojedinih krajeva, povjesničari različito tumače. Sigurno je da nije riječ o jednostavnoj priči u kojoj jedna vojska odjednom i bez otpora preuzima čitavu Hrvatsku.

Iz toga se razdoblja rodila i zagrebačka biskupija. Osnutak se tradicionalno smješta oko 1094., premda izvorna osnivačka povelja nije sačuvana i o godini se još raspravlja. O Ladislavovu pothvatu govori povelja ostrogonskoga nadbiskupa Felicijana iz 1134. godine. Ona imenuje i prvoga zagrebačkog biskupa Duha, čovjeka češkoga podrijetla. Ladislav je novu biskupiju podredio Ostrogonu. Time je stanovništvo sjeverne Hrvatske dobilo trajniju biskupsku skrb, a ugarska je vlast na osvojenome području dobila snažan crkveni oslonac. Pastoralna i politička svrha u srednjem vijeku često su bile isprepletene; ovdje su vidljive obje.

Upravo ta povezanost čini Ladislavovu hrvatsku baštinu složenom. Za stanovnike područja oko Zagreba biskupija je postala središte liturgije, školovanja, pisane kulture i uprave. Njezina je veza s gradom nadživjela kraljev kratki uspjeh na hrvatskom tlu. Nakon Ladislavove smrti njegov je nećak morao napustiti Hrvatsku, ali biskupija nije nestala. Kasnije će se razviti kaptol, knjižnica i stolna crkva, a Zagreb će sve snažnije rasti oko biskupskoga sjedišta. Zato se svetoga Ladislava u Zagrebačkoj nadbiskupiji i danas štuje kao utemeljitelja i zaštitnika, bez potrebe da se pritom zanemari vojna strana njegova dolaska.

Ladislavov odnos s Rimom također nije bio bez napetosti. Papa Urban II. nije prihvaćao njegovu politiku prema Hrvatskoj; spor se nadovezao na širu borbu oko toga tko ima pravo postavljati crkvene službenike. Ladislav se u tom sukobu priklonio carskoj strani i tražio potporu protupape Klementa III. Bio je to politički izbor sa stvarnim crkvenim posljedicama. Zagreb je, međutim, zadržao biskupiju i nakon što se Ladislavova vlast u Hrvatskoj raspala. U njezinoj su se povijesti nastavili susretati crkveni život i napetosti među državama.

O Ladislavu se stoljećima pričalo i drukčije: kao o snažnu konjaniku koji brani slabije, pobjeđuje neprijatelje i čudesno pomaže vojnicima. Freske, kronike i pjesme širile su takav lik diljem ugarskoga i hrvatskoga prostora. Na srednjovjekovnim ga slikama često prepoznajemo po kruni, konju i ratnoj sjekiri; u ruci vladara oružje je postalo znakom zaštite naroda. U tim se prikazima može prepoznati čežnja za kraljem koji štiti, a ne samo zapovijeda. Prizori čudesnih pobjeda nastajali su u kasnijoj predaji i ne mogu poslužiti kao siguran zapis pojedinoga događaja iz jedanaestoga stoljeća. Njegovi zakoni, kraljevske odluke i osnutak biskupije pripadaju drukčijoj vrsti povijesnih svjedočanstava.

Ladislav je umro 29. srpnja 1095. u Nitri. Gotovo stoljeće poslije, 1192., za pontifikata pape Celestina III. proglašen je svetim. Njegov se spomendan slavi 27. lipnja, a u zagrebačkoj crkvenoj baštini sačuvano je posebno sjećanje na njega. Između kralja koji je donosio stroge zakone i sveca na kasnijim slikama stoji duga povijest ljudskoga pamćenja. Ona ne dopušta da ga svedemo ni na osvajača ni na bezgrješnoga junaka. Ostaje vladar čija je odgovornost zahvaćala i državu i Crkvu, a čiji je najtrajniji trag na hrvatskom tlu postala zajednica okupljena oko zagrebačkoga biskupa.