Sveti Kristofor Magallanes, svećenik i mučenik, i drugovi mučenici

Sveti Kristofor Magallanes Jara i dvadeset četvorica drugova pripadaju skupini meksičkih mučenika ubijenih u razdoblju teškoga sukoba između revolucionarne države i Crkve. Skupinu čine dvadeset dvojica dijecezanskih svećenika i trojica laika. Jedan je ubijen 1915., a ostali između 1926. i 1928., u vrijeme progona povezanih s Kristijadom. Nisu umrli zajedno niti na istome mjestu, ali ih povezuje vjernost pastoralnom služenju i odbijanje da se odreknu vjere.

Meksički ustav iz 1917. sadržavao je snažna ograničenja crkvenoga djelovanja, a predsjednik Plutarco Elías Calles od 1926. počeo ih je strogo provoditi. Zatvarane su crkvene ustanove i škole, protjerivani strani svećenici, ograničavan broj domaćih svećenika, a javno bogoslužje postalo je opasno ili nemoguće. Dio katoličkoga stanovništva odgovorio je oružanim ustankom poznatim kao Cristero rat. Mučenici ove skupine djelovali su u različitim okolnostima; njihovo zajedničko štovanje ne znači da su svi sudjelovali u pobuni.

Kristofor, odnosno Cristóbal Magallanes Jara, rodio se 1869. u Totaticheu u saveznoj državi Jalisco, u pobožnoj seljačkoj obitelji. Kao dječak radio je u polju i čuvao ovce. U sjemenište je ušao 1888., s devetnaest godina, a za svećenika je zaređen jedanaest godina poslije. Najprije je poučavao u Guadalajari, a zatim se vratio kao župnik u rodni Totatiche. Ondje je više od dvadeset godina služio zajednici.

Njegov rad nije bio ograničen na bogoslužje. Poučavao je, evangelizirao domorodačko stanovništvo, otvarao škole i osnovao stolarsku radionicu koja je ljudima davala posao i pomagala razvoju mjesta. Kada su vlasti 1915. zatvorile sjemenište u Guadalajari, u vlastitom je domu organizirao tajnu pripravu sedamnaestorice bogoslova. Na taj je način čuvao mogućnost buduće pastoralne službe upravo dok su javne crkvene ustanove nestajale.

Magallanes nije podupirao oružanu pobunu. Unatoč tomu, vlasti su ga optužile da pomaže Cristerose. Uhićen je u svibnju 1927. i zatvoren zajedno s mladim pomoćnikom, svećenikom Agustínom Calocom Cortésom. Četiri dana nakon uhićenja obojica su izvedena na strijeljanje bez suđenja. Kristofor je ubijen 21. svibnja 1927. Predaja čuva njegove posljednje riječi u kojima tvrdi da umire nevin, oprašta onima koji traže njegovu smrt i moli da njegova krv donese mir podijeljenom Meksiku.

Agustín Caloca imao je dvadeset devet godina. Čuvari su mu navodno ponudili slobodu zbog mladosti, ali ju je odbio ako ne bude oslobođen i njegov župnik. Njegov izbor pokazuje narav zajedničkoga svjedočanstva ove skupine: mučeništvo nije bilo potraga za smrću, nego vjernost ljudima i službi kada je uzmak mogao značiti napuštanje drugih.

Ostali članovi skupine bili su svećenici i laici iz različitih meksičkih krajeva. Svećenici su uglavnom ubijeni jer su potajno slavili sakramente, poučavali i ostajali uz zajednice kojima je redovita crkvena skrb bila zabranjena. Trojica laika pripadala su katoličkomu akcijskom pokretu koji se protivio progonu i ohrabrivao vjernike. Dvojica mučenika bila su javno obješena, a većina ostalih strijeljana, često bez suđenja.

Svih dvadeset petero papa Ivan Pavao II. proglasio je svetima 21. svibnja 2000. Njihov se zajednički liturgijski spomen slavi 21. svibnja. Štovanje skupine osobito je snažno u Meksiku, gdje podsjeća na cijenu vjerskoga nasilja i na ljude koji su služili zajednicama usred državne represije.

Sačuvana građa u ovom zapisu pruža podrobniji životopis samo Kristofora Magallanesa i Agustína Caloce, dok ostale drugove opisuje skupno. Zbog toga njihov zajednički spomen treba razumjeti bez izmišljanja pojedinačnih životnih putova. Ono što je potvrđeno dovoljno je snažno: dvadeset pet ljudi različite dobi i službe stradalo je u razmaku od trinaest godina jer su javno ili potajno živjeli vjeru. Kristoforovo opraštanje pred strijeljanjem daje njihovu spomenu osobit smjer — ne prema nastavku podjele, nego prema miru.