Sveti Kristofor
- Slavi se
- 24. srpnja
Sveti Kristofor u kršćanskom pamćenju nosi poruku da se Krista susreće noseći teret drugoga čovjeka. Ta je misao sažeta u njegovu imenu, koje znači „Kristonosac“, i u najpoznatijoj slici snažna čovjeka koji preko opasne rijeke prenosi Dijete Isusa. Ipak, ta dojmljiva pripovijest pripada srednjovjekovnoj legendi, a ne pouzdano utvrđenomu životopisu.
O povijesnom Kristoforu gotovo ništa nije sigurno poznato. Predaje ga smještaju u treće ili početak četvrtoga stoljeća te njegovo mučeništvo povezuju s različitim rimskim carevima i različitim krajevima. Te se inačice međusobno ne mogu uskladiti. Najčvršći trag nije životopisni tekst, nego natpis o gradnji martirija njemu u čast blizu Kalcedona u Maloj Aziji između 450. i 452. godine. On potvrđuje da je Kristofor ondje bio štovan kao mučenik sredinom petoga stoljeća, ali ne otkriva pojedinosti njegova života.
Rane istočne pasije oblikovale su lik obraćenika divlje naravi, u nekim inačicama čovjeka s psećom glavom. Takve slike pripadaju simboličnom jeziku kasnoantičke hagiografije, u kojemu obraćenje preobražava čovjeka smatrana tuđincem ili prijetnjom. One nisu portret povijesne osobe. Predaje se razlikuju i u njegovu prvotnom imenu, mjestu djelovanja, progonitelju i načinu na koji je pristupio kršćanskoj vjeri.
Na Zapadu je prevladala blaža i snažno pripovjedna inačica. Prema Zlatnoj legendi iz trinaestoga stoljeća, Kristofor je bio gorostas koji je želio služiti najmoćnijemu gospodaru. Nakon traženja koje ga nije zadovoljilo, pustinjak ga je uputio da svoju snagu stavi u službu putnicima i prenosi ih preko opasne rijeke. Jedne je noći na ramena podignuo dijete koje je sa svakim korakom postajalo sve teže. Na drugoj se obali dijete objavilo kao Krist, koji nosi težinu svijeta.
Ta legenda ne daje podatke za rekonstrukciju mučenikova života, ali precizno izražava evanđeosku pouku. Krista ne nosi onaj tko se oslanja samo na vlastitu snagu, nego onaj tko dopušta da mu služenje otkrije stvarnu težinu ljubavi. Zato je zapadna umjetnost Kristofora prikazivala sa štapom u ruci i Djetetom na ramenu, usred nabujale vode.
Iz istoga se prizora razvilo njegovo zaštitništvo nad putnicima, pomorcima i vozačima. Medaljice i slike svetoga Kristofora u vozilima mogu biti znak molitve i odgovornosti, ali nisu jamstvo protiv nesreće. Pobožnost ima kršćanski smisao kada podsjeća putnika da vozi razborito, čuva tuđi život i u svakome komu pomaže prepozna Krista.
Kristofor se u zapadnoj predaji ubraja i među četrnaest svetih pomoćnika. Njegovo se štovanje raširilo na Istoku i Zapadu, a u hrvatskim je krajevima osobito povezano s Rabom, gdje ga se časti kao zaštitnika grada i otoka. Lokalni datumi slavlja razlikuju se; ovdje se prema kanonskom zapisu navodi 24. srpnja.
Crkveno štovanje svetoga Kristofora ne traži da se svaka pojedinost legende prihvati kao povijesna činjenica. Drevni kult čuva uspomenu na mučenika čiji je stvarni život ostao skriven, dok ga je predaja protumačila slikom služenja. Upravo u toj razlici legenda može govoriti istinito bez pretvaranja u kroniku: Kristonosac je onaj tko svoju snagu stavlja pod teret bližnjega i tako pokazuje komu pripada.
