Sveti Kornelije, papa, i Sveti Ciprijan, biskup, mučenici
- Slavi se
- 16. rujna
Kornelije i Ciprijan vodili su udaljene crkvene zajednice, ali ih je povezalo isto uvjerenje: Crkva čuva svetost tako što raskajanom grešniku otvara put povratka. U vremenu progona branili su jedinstvo od rigorističkoga raskola, a zatim vlastitim mučeništvom potvrdili da milosrđe nije popustljivost, nego hrabra vjernost Kristu.
O Kornelijevu životu prije izbora za rimskoga biskupa gotovo se ništa ne zna. Izabran je za papu 251., nakon četrnaest mjeseci tijekom kojih progon cara Decija nije dopuštao izbor nasljednika mučenoga pape Fabijana. Kriza izvana ubrzo je postala krizom unutar zajednice: trebalo je odlučiti kako postupati s kršćanima koji su pod prijetnjom prinijeli žrtvu rimskim bogovima.
Takve su vjernike nazivali palima. Kornelije je držao da ih se nakon iskrena obraćenja i primjerene pokore može vratiti u puno zajedništvo i sakramentalni život. Rimski svećenik Novacijan tvrdio je da Crkva nema vlast oprostiti tako težak otpad te se dao postaviti za suparničkoga rimskog biskupa. Kornelije je okupio sinodu koja je potvrdila njegov izbor i odbacila Novacijanov stav.
Ciprijan je u toj raspravi postao Kornelijev snažan saveznik. Rođen oko 200. u imućnoj poganskoj obitelji u sjevernoj Africi, obrazovao se u retorici i pravu. Na kršćanstvo se obratio u zreloj dobi, razdijelio velik dio imovine i ubrzo bio zaređen. Oko 249. izabran je za biskupa Kartage, jedne od najvažnijih crkvenih zajednica latinskoga Zapada.
I Ciprijanova je Crkva bila razdirana pitanjem palih. Njegov odgovor nije bio trenutačan povratak bez promjene života. Tražio je pokoru, razlučivanje i ozdravljenje odnosa, ali je odbacivao tvrdnju da su vrata oproštenja zauvijek zatvorena. Milosrđe je za njega bilo crkveni čin: grešnik se ne spašava izolirano, nego se pomiruje s Bogom i zajednicom koju je ranio.
Kornelije i Ciprijan nisu djelovali kao jedan administrativni centar. Povezivali su ih pisma, zajednička briga i priznanje zakonita crkvenog zajedništva. Ciprijanova potpora pomogla je učvrstiti Kornelijev položaj protiv protupape. Njihova suradnja pokazuje kako su mjesne Crkve već u trećem stoljeću tražile jedinstvo preko zemljopisnih i kulturnih granica.
Car Gal protjerao je Kornelija u Centumcellae, današnju Civitavecchiju. Umro je 253. od posljedica teških uvjeta progonstva te se časti kao mučenik. Ciprijan je nastavio voditi Kartagu, pisati o jedinstvu Crkve, molitvi, milostinji i sakramentima te svojim pismima ostavio dragocjeno svjedočanstvo o životu ranoga kršćanstva.
Novi progon počeo je pod carem Valerijanom. Ciprijan je 257. uhićen i prognan, a sljedeće godine ponovno izveden pred sud. Sačuvani zapis suđenja prenosi njegovu jasnu odluku da ne prinese pogansku žrtvu. Osuđen je na smrt mačem i pogubljen u Kartagi 14. rujna 258. Predaja navodi da je zahvalio Bogu i krvniku dao zlatnik.
Njihov zajednički spomendan slavi se 16. rujna. Ne počiva na tome da su djelovali u istom gradu ili umrli istoga dana, nego na crkvenom prijateljstvu iskušanom u raskolu i progonu. Kornelije je u Rimu, a Ciprijan u Kartagi branio mogućnost pomirenja bez poricanja ozbiljnosti otpada.
Njihovo svjedočanstvo ostaje cjelovito upravo u spoju milosrđa i mučeništva. Pastiri koji su palima otvorili povratak sami nisu kupili sigurnost odricanjem vjere. Pokazali su da Crkva može istodobno jasno imenovati grijeh, zahtijevati obraćenje i vjerovati da Kristovo oproštenje može obnoviti zajedništvo.
