Sveti Kornelije

Život svetoga Kornelija

Nakon mučeništva svetoga Fabijana nije bilo pape četrnaest mjeseci zbog žestine progona Crkve. U tome je razdoblju Crkvom upravljao zbor svećenika. Sveti Ciprijan, Kornelijev prijatelj, piše da je Kornelije izabran za papu „po sudu Boga i Krista, po svjedočanstvu većine klera, po glasu puka, uz privolu ostarjelih svećenika i valjanih ljudi“.

Najveći problem tijekom dvogodišnje službe svetoga Kornelija kao pape odnosio se na sakrament pokore i bio je usredotočen na ponovno primanje kršćana koji su za vrijeme progona zanijekali svoju vjeru. Naposljetku su bile osuđene obje krajnosti. Ciprijan, primas Sjeverne Afrike, obratio se papi da potvrdi njegovo stajalište kako se pali mogu pomiriti samo odlukom biskupa.

U Rimu se, međutim, sveti Kornelije suočio sa suprotnim stajalištem. Nakon njegova izbora, jedan svećenik po imenu Novacijan, jedan od onih koji su upravljali Crkvom, dao se posvetiti za suparničkoga rimskog biskupa — jednoga od prvih protupapa. Nijekao je da Crkva ima ikakvu vlast pomiriti ne samo otpadnike nego i one koji su krivi za ubojstvo, preljub, blud ili drugi brak! Kornelije je imao potporu većine Crkve, osobito Ciprijana iz Afrike, u osudi novacijanizma, premda je ta sljedba opstala nekoliko stoljeća. Sveti Kornelije sazvao je sinodu u Rimu 251. godine i odredio da se „pale“ vrati u Crkvu uz uobičajene „lijekove pokore“.

Prijateljstvo Kornelija i Ciprijana bilo je neko vrijeme narušeno kada je jedan od Ciprijanovih suparnika iznio optužbe protiv njega. No poteškoća je bila razjašnjena.

Jedan Kornelijev spis pokazuje koliko je Crkva u Rimu bila organizirana sredinom trećega stoljeća: 46 svećenika, sedam đakona, sedam podđakona. Procjenjuje se da je broj kršćana iznosio oko 50.000. Umro je od posljedica tegoba koje je podnio u progonstvu na području današnje Civitavecchije.

Razmišljanje

Čini se prilično točnim reći da je gotovo svaka moguća kriva nauka u nekom trenutku bila iznesena u povijesti Crkve. Treće je stoljeće donijelo razrješenje pitanja o kojem danas jedva i razmišljamo — kakvu pokoru treba izvršiti prije pomirenja s Crkvom nakon smrtnoga grijeha. Ljudi poput Kornelija i Ciprijana bili su Božja oruđa koja su pomagala Crkvi pronaći razborit put između krajnosti rigorizma i popustljivosti.

Oni pripadaju uvijek živomu toku crkvene predaje, koji osigurava nastavak onoga što je Krist započeo te prosuđuje nova iskustva mudrošću i iskustvom onih koji su bili prije nas.

Pet koraka do dubljega učeništva