Sveti Kolumban

Kolumban (na latinskome se obično naziva Columbanus) rodio se u kraljevstvu Leinster, na jugoistočnoj obali Irske, stoljeće nakon što je sveti Patrik donio katoličku vjeru na taj otok. Pišući nedugo nakon Kolumbanove smrti, njegov prvi životopisac i subrat redovnik Jona navodi da je Kolumbanova majka, dok ga je nosila pod srcem, usnula san kako joj iz utrobe izlazi sunce. Poslije je taj san protumačila tako da će njezino dijete postati čovjek izvanredna duha koji će obasjavati svjetlom vjere Božji narod kojemu bude služio. Zbog toga je Kolumbanova majka s velikom brižnošću odgajala svoga sina, štiteći ga od svakoga zloga utjecaja. Poučavan je kod kuće, proučavao je slobodne umijeća i odlikovao se u svojoj težnji za znanjem.

Kako je Kolumban rastao, postajao je sve svjesniji svjetovnih napasti, osobito onih tjelesnih, te se pomno čuvao od svakoga grijeha molitvom i proučavanjem Svetoga pisma. Nakon što ga je o tome savjetovala jedna stara i mudra žena, Kolumban je odlučio poslušati njezina upozorenja i ući u samostan. Njegova je majka bila duboko ožalošćena tom odlukom i pokušala ga je zaustaviti, čak je legla preko kućnoga praga. Kolumban ju je hrabro prekoračio, potaknuo je da se uzda u Boga i rekao joj da ga u ovom životu više nikada neće vidjeti, ali da će on izvršiti volju Božju i poći kamo god ga Bog povede.

Najprije je otputovao na otok Cleenish (Cluain Inis, u današnjoj Sjevernoj Irskoj), gdje je pod svetim opatom Sinellom proučavao Sveto pismo. Oko svoje dvadesete godine Kolumban je otputovao oko stotinu milja istočno do irske obale te stupio u samostan u Bangoru, postavši redovnik pod vodstvom opata Comgalla, također svetoga čovjeka. U Bangoru je Kolumban prigrlio život učenja, duboke molitve i stroge askeze, u skladu s idealima tadašnjega irskog redovništva. Zaređen je za svećenika i proveo je trideset godina u samostanu, pripravljajući se za ono što će postati njegov drugi poziv.

U pedesetoj godini života otac Kolumban osjetio je da ga Bog poziva da ostavi svoju domovinu i postane hodočasnik i misionar za Krista, peregrinatio pro Christo. Nakon pada Rimskoga Carstva potkraj petoga stoljeća i naknadne provale poganskih barbarskih plemena sa sjevera i istoka u te krajeve, Crkva se na područjima koja će postati današnja Europa našla u teškim prilikama. Samostani i kler trebali su obnovu, politička je nestabilnost bila česta dok su se novi vladari borili za vlast, teološki sporovi s hereticima i dalje su tinjali, a poganski su se običaji ponovno uvodili kako su pristizali osvajači. Budući da je Crkva u Irskoj bila izdvojena od ostatka Rimske Crkve, uživala je razmjernu stabilnost. Otac Kolumban želio je tu stabilnost prenijeti narodima Europe.

Nakon što je opat Comgall nevoljko pristao na molbu oca Kolumbana, otac Kolumban i još dvanaestorica redovnika zaplovili su prema Galiji, današnjoj Francuskoj. Najprije su prešli Irsko more do Engleske, a zatim su iz Cromwella prešli La Manche i iskrcali se u Saint-Malu u Francuskoj. Kralj toga kraja bio je dobri kralj Gontrand, kako ga naziva sveti Grgur iz Toursa. Kralj Gontrand u mladosti je živio grešnim životom tjelesnih užitaka, no kajanje ga je dovelo do korjenita obraćenja. Nakon toga bio je poznat kao svet čovjek koji se brinuo za sve svoje podanike poput oca. Njegov pokornički život doveo ga je do dubokoga sjedinjenja s Bogom, a za njegova života i nakon njegove smrti pripisivala su mu se čudesa. Nakon smrti, na glas svetosti u narodu, proglašen je svetim.

Dolazak oca Kolumbana i njegove braće veoma je obradovao kralja Gontranda, jer je u njima prepoznao dubinu žara koja je nedostajala njegovu kraljevstvu. Darovao im je staru rimsku utvrdu u Annegrayu za njihov prvi samostan, blizu granice današnje sjeverne Švicarske i južne Njemačke. Premda je utvrda bila u ruševinama, redovnici su je obnovili i pretvorili u školu. Škola je rasla tako brzo da su se redovnici morali proširiti na obližnji posjed u Luxeuilu. Ubrzo zatim proširili su se i na drugo mjesto u Fontaineu, otprilike sat hoda sjevernije.

Budući da je Franačka Crkva u kojoj je utemeljio svoje prve samostane bila u teškoćama, narod je odmah bio privučen ocu Kolumbanu i njegovoj redovničkoj braći. U njima su prepoznali ljude pune vjere, asketske, mudre i pastirski zauzete. Životi su se mijenjali, a to je privuklo pozornost mjesnih biskupa. Zavidni biskupi počeli su nalaziti mane tim irskim redovnicima, prekoravajući ih što uvode irske običaje koji su bili protivni rimskima. Irski su redovnici slavili Uskrs na drugi dan, slijedeći istočnu predaju. Također su nosili keltsku tonzuru, pri kojoj je prednja polovica redovnikove kose bila obrijana, za razliku od rimske tonzure, pri kojoj je kosa bila obrijana u krug na vrhu glave, kao znak trnove krune. Biskupi su svrgnuli oca Kolumbana, zahtijevajući da se pojavi pred njima na mjesnom saboru. Umjesto toga, otac Kolumban napisao im je pismo, potičući ih da se usredotoče na važnija pitanja s kojima se mjesna Crkva suočava. Otac Kolumban pisao je papi Grguru Velikom, moleći ga da posreduje, ali je Sveti Otac umro otprilike u vrijeme kad je njegovo pismo stiglo. Isto je pokušao i s papom Bonifacijem IV., no nije jasno je li primio odgovor. Na kraju se čini da su redovnici prihvatili mjesnu kulturu.

Tijekom preostalih godina u Luxeuilu otac Kolumban napisao je temeljno redovničko pravilo nazvano Regula Monachorum. To „Pravilo za redovnika“ bilo je važan spis koji je izložio svakodnevni život redovništva, uključujući redovnikovu molitvu, zajednički život, poslušnost, ručni rad te strogu stegu i askezu, mnogo strožu od Pravila svetoga Benedikta, koje je naposljetku prevladalo kao mjerodavno pravilo za redovnike na Zapadu. Otac Kolumban napisao je i dodatak pravilu, priručnik za ispovijed koji je naglašavao važnost određivanja pokore razmjerne grijehu, kao i zbirku pouka koje su davale praktične savjete o ćudoređu, poniznosti, ljubavi prema bližnjemu i ljubavi prema Bogu. Za sobom je ostavio i niz propovijedi, pisama, pjesama i himana.

Kao čovjek velike vjere i hrabrosti, otac Kolumban otvoreno je ukorio kralja Teuderika II., nasljednika dobroga kralja Gontranda, koji je živio u preljubničkoj vezi. To je dovelo do izgnanstva oca Kolumbana, zajedno s ostalim irskim redovnicima, dok su ostali samo oni iz Galije (Francuske) koji su im se pridružili nakon njihova dolaska. Nakon što su ga silom ukrcali na lađu koja je trebala otploviti prema Irskoj, oluja je skrenula brod s puta i vratila ga na francusko kopno. Kapetan je to protumačio kao znak s Neba i razišli su se. Otac Kolumban potom je sljedećih nekoliko godina putovao sa svojim redovnicima po Francuskoj, Švicarskoj i južnoj Njemačkoj te se naposljetku nastanio u sjevernoj Italiji, gdje su sagradili glasovitu opatiju Bobbio, u kojoj je otac Kolumban nekoliko godina poslije umro.

Sveti Kolumban proveo je prvu polovicu života oblikujući se u irskom redovništvu. Kad je došlo određeno vrijeme, Bog je njega i njegovu redovničku braću poslao da pomognu obnoviti vjeru u uznemirenim krajevima Europe. Nakon njegove smrti, nekoliko samostana koje je osnovao proširilo se u više od dvjesto novih utemeljenja. Pamti ga se po njegovoj gorljivosti, čudesima, vlasti nad životinjama koje su slušale njegove zapovijedi, po njegovu strogom redovničkom pravilu te po njegovu pastirskom priručniku o slavlju sakramenta ispovijedi i određivanju prikladnih pokora. Premda su njegova hrabrost i smjelost dovele do progona i razdora, taj je razdor doveo do promjena u ranjenoj Crkvi.

Dok častimo ovoga svetoga redovnika, razmišljajmo o tome da nikada nije prekasno činiti velika djela za Boga. Sveti Kolumban započeo je svoje misionarsko putovanje u pedesetoj godini života i nastavio krčiti nove putove Evanđelju sve do svoje smrti u ranim sedamdesetima. Nasljedujući njega, obnovi svoju predanost naviještanju Evanđelja i apostolatu na koji te Bog poziva. Dob, mudrost i iskustvo sve su oruđa kojima se Bog može poslužiti, kao što se poslužio i svetim Kolumbanom.