Sveti Klement Marija Hofbauer

Klement Marija Hofbauer nije imao jednostavan put do svećeništva. Bio je pekarski naučnik, samostanski pomoćnik, student koji je morao tražiti novac za školovanje i pustinjak koji se naposljetku vratio među ljude. Kad je postao redemptorist, čekale su ga godine rada u Varšavi i Beču, u gradovima obilježenima ratom, siromaštvom i velikim društvenim promjenama. Ondje je stekao ime „apostol Beča”, ali njegov se život jednako duboko vezao uz varšavsku djecu, siromašne i vjernike kojima je otvorio vrata crkve svetoga Benona.

Rodio se 26. prosinca 1751. u Tasovicama, selu u južnoj Moravskoj, danas u Češkoj. Na krštenju je dobio ime Ivan. Bio je deveto od dvanaestero djece u obitelji češkoga oca i njemačke majke. Otac mu je umro dok je Ivan imao šest godina. U takvoj obitelji školovanje za svećenika, premda ga je želio, nije bilo lako dostupno. Izučio je pekarski zanat u obližnjem Znojmu, a poslije je radio pri samostanu premonstratenza u Louki. Ondje je mogao nastaviti učiti. U njegovoj biografiji taj se rani rad ne može odvojiti od kasnijega svećeničkog poziva: znao je što znači zarađivati kruh i živjeti blizu onih koji ga nemaju dovoljno.

Traženje vlastitoga puta vodilo ga je kroz razdoblja pustinjačkoga života, studij u Beču i hodočašća u Rim. U blizini Tivolija živio je kao pustinjak i uzeo ime Klement, kojemu je pridodao Marija. Ipak, želja da bude svećenik nije ga napuštala. U Beču je upoznao Tadeja Hübla, mlađega studenta koji će mu postati prijatelj i suradnik. Zajedno su 1784. pošli u Rim i stupili među redemptoriste, zajednicu koju je osnovao sveti Alfonz Marija de Liguori. Redovničke zavjete položili su 19. ožujka 1785., a deset dana poslije zaređeni su za svećenike.

Redemptoristi su tada djelovali uglavnom u Italiji. Klement i Tadej dobili su zadaću prenijeti njihovo poslanje sjeverno od Alpa. U Habsburškoj Monarhiji, gdje su državne mjere ograničavale redovnički život, nisu mogli osnovati zajednicu kakvu su priželjkivali. Nastavili su put prema Varšavi. Kad su u veljači 1787. stigli onamo s redovničkim bratom Emanuelom Kunzmannom, nisu mogli znati da će grad postati središte Klementova rada tijekom sljedećih dvadeset i jedne godine.

Povjerena im je crkva svetoga Benona, povezana s njemačkom zajednicom u Varšavi. Klement je, međutim, ubrzo susreo potrebe mnogo šire od jedne jezične skupine. U gradu su živjeli Poljaci i Nijemci, doseljenici, obrtnici, imućne obitelji i ljudi koji su ostali bez oslonca. Redemptoristička kuća bila je prva njihove družbe izvan Italije. Početci su bili oskudni, a politička je budućnost Poljske bila neizvjesna. Podjele zemlje i ratovi nekoliko su puta promijenili vlast nad Varšavom. Klementovo se djelovanje zato razvijalo usred nemira koji nisu zaobišli ni crkvu ni ljude oko nje.

U svetom Benonu redemptoristi su oblikovali bogat svakodnevni raspored bogoslužja, propovijedi, pouka i ispovijedanja. Klement je taj rad nazvao „neprestanom misijom”: kada uobičajene pučke misije nisu bile dopuštene, crkva je postala mjesto na koje se moglo dolaziti iz dana u dan. Propovijedalo se na poljskom i njemačkom jeziku. Liturgija je bila pažljivo pripravljena, s glazbom i pjevanjem, a crkva otvorena velikomu broju vjernika. Iza takva ritma stajala je jednostavna namjera: da Evanđelje bude dostupno ljudima u njihovu gradu i u njihovu jeziku.

Klement nije smatrao da rad završava na crkvenim vratima. Uz svetoga Benona nastalo je prihvatilište za siromašnu djecu i siročad, a potom i škole. Djeci se nije pružao samo smještaj: trebalo ih je nahraniti, odjenuti, poučiti i dati im priliku da steknu zanat od kojega će jednom živjeti. Redemptoristi su radili s laicima koji su pomagali u obrazovanju i uzdržavanju ustanova. Osobita se pozornost posvećivala i školovanju djevojčica, za koje su tada mogućnosti bile skromne. Klement je tražio sredstva za taj posao i onda kada je to značilo moliti druge za pomoć. Njegovo iskustvo siromašnoga mladića koji je teško došao do škole ovdje je dobilo vrlo konkretan odgovor.

U varšavskom se radu oslanjao i na suradnike izvan samostana. Muškarci i žene povezani s redemptoristima molili su, širili vjerske knjige, pomagali u dobrotvornim djelima i razgovarali o tome kako doprijeti do ljudi. Takva suradnja pokazuje da Klement nije zamišljao evangelizaciju samo kao posao svećenika. Okupljao je osobe različitih jezika i društvenih položaja te im povjeravao stvarne zadaće. Istodobno je putovao i pokušavao osnivati redemptorističke zajednice u drugim krajevima srednje Europe. Neki su pokušaji kratko trajali; ratovi i odluke vlasti rušili su ono što se gradilo godinama.

Najteži prekid došao je 1808. Nakon Napoleonova širenja na poljske zemlje vlasti su ukinule varšavsku redemptorističku zajednicu. Redovnici su protjerani, neko vrijeme provedeni u zatočeništvu, a zatim upućeni svaki u svoj kraj. Zatvorena je kuća u kojoj su služili djeci i vjernicima više od dva desetljeća. Klement je u rujnu iste godine stigao u Beč. Imao je gotovo pedeset i sedam godina i morao je početi iznova, bez ustanove nalik onoj koju je vodio u Varšavi.

U Beču je najprije pomagao u crkvi povezanoj s talijanskom zajednicom. Godine 1813. povjerene su mu crkva svete Uršule i duhovna skrb za uršulinke. I dalje je mnogo propovijedao i ispovijedao, premda je njegov rad bio pod nadzorom vlasti i neko mu je vrijeme propovijedanje bilo zabranjeno. Posjećivao je bolesne, umiruće i siromašne, osobito na gradskim rubovima. Njegov bečki život nije se oslanjao na veliku redovničku kuću; odvijao se u crkvi, po domovima, na ulicama i u razgovorima koji su se nastavljali za stolom.

Upravo su ti razgovori postali važan dio njegova poslanja. U njegov stan dolazili su studenti i mladi ljudi, a susretao je i književnike, umjetnike, profesore te ljude iz javnoga života. Među njima su bili pripadnici bečkih romantičarskih krugova, koji su tražili drukčiji govor o vjeri i ljudskome iskustvu. Klement je s njima raspravljao o književnosti, društvu i religiji; otvarao je prostor za čitanje i vjerske knjige. Nije izgubio blizinu sa siromašnima dok je razgovarao s obrazovanima. I jednima i drugima prilazio je kao ljudima kojima treba posvetiti vrijeme.

Zbog takva rada prozvan je apostolom Beča. Naziv ne označuje samo uspjeh propovjednika koji je privlačio slušatelje. Govori i o svećeniku koji je u promijenjenim okolnostima pronašao nove načine služenja: nakon varšavske crkve i škola, u Beču su to postali ispovjedaonica, kućni posjeti, studentski susreti i prijateljstva. Njegova je ustrajnost pomogla da redemptoristi napokon dobiju dopuštenje za djelovanje u Austriji. Carsko odobrenje izdano je nedugo nakon njegove smrti; ono što nije dočekao kao živa vijest otvorilo je njegovoj subraći put za trajnije djelovanje.

Klement Marija Hofbauer umro je u Beču 15. ožujka 1820. Redemptoristička zajednica poslije je nastavila rasti sjeverno od Alpa, a njegovi se zemni ostatci danas čuvaju u bečkoj crkvi Maria am Gestade. Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 1888., a papa Pio X. svetim 20. svibnja 1909. Časti ga se kao zaštitnika Beča i Varšave. U njegovu se životu pamte i godine plodna rada i bolni prekidi: pekar koji je dugo čekao na svećeništvo ostao je blizu ljudima i onda kada je morao ostaviti iza sebe gotovo sve što je s njima izgradio.