Sveti Kazimir, kraljević

Sveti Kazimir bio je poljski i litavski kraljević iz dinastije Jagelovića, rođen 3. listopada 1458. u kraljevskom dvorcu Wawel u Krakovu. Kao sin kralja Kazimira IV. i kraljice Elizabete Austrijske odrastao je u svijetu dvorske politike, nasljednih prava i ratnih saveza. Umjesto da vlast pretvori u sredstvo osobne časti, težio je pravednosti, čistoći, molitvi i skrbi za siromašne. Umro je vrlo mlad, 4. ožujka 1484., ali je postao trajnim zaštitnikom Litve i Poljske.

Bio je drugi sin i treće od trinaestero djece kraljevskoga para. Njegova je majka potjecala iz habsburške kuće, pa su obiteljske veze sezale prema ugarskomu i češkom prijestolju. Kazimir i njegova braća primili su obrazovanje primjereno budućim vladarima. Od devete godine poučavao ih je Jan Długosz, kanonik, povjesničar i diplomat, a među učiteljima je bio i talijanski humanist Filippo Buonaccorsi. Učili su latinski, pravo, povijest, retoriku i književnost.

Rani izvori opisuju Kazimira kao inteligentna, obrazovana, uljudna i ponizna mladića s izraženim osjećajem za pravdu. Kasniji životopisi snažnije naglašavaju njegove postove, noćne molitve, jednostavnu odjeću i pobožnost prema Mariji. Neke od tih pojedinosti teško je neovisno potvrditi, ali se slažu u prikazu kraljevića koji se nije predao raskoši dvora i kojemu je vjerski život postajao sve važniji.

Kada mu je bilo trinaest godina, dio ugarskoga plemstva ponudio mu je krunu u pobuni protiv kralja Matije Korvina. Njegov otac prihvatio je priliku i poslao sina s vojskom prema Ugarskoj. Pohod iz 1471. brzo je propao: očekivana podrška nije se ostvarila, snage su se osipale, a Kazimir se povukao. Kasniji pobožni prikazi naglašavaju da nije želio rat i da je djelovao iz poslušnosti ocu. Sigurno je da nije postao ugarski kralj i da je neuspjeh ostavio snažan trag na njegovu mladost.

Političko iskustvo nije time završilo. Kao član vladarske kuće sudjelovao je u poslovima Poljske i Litve, pratio oca i upoznavao državnu upravu. Kada je kralj dulje boravio u Litvi, Kazimir je od 1481. do 1483. u Poljskoj obavljao dio kraljevskih dužnosti. Nije bio okrunjeni kralj ni veliki knez, nego kraljev sin i namjesnik s povjerenim poslovima. Izvještaji ga pamte po razboritosti, pravednosti i nastojanju da se državni rashodi urede odgovorno.

Njegov položaj nosio je i opasnost. Godine 1481. otkrivena je zavjera protiv kralja i kraljevića, pa je Kazimir poslan u Poljsku, možda i radi sigurnosti. U isto vrijeme razmatrala se ženidba s Kunigundom Austrijskom, kćeri cara Fridrika III. Kazimir se nije oženio. Kasnija predaja njegovo odbijanje tumači zavjetom čistoće i potpunim predanjem Bogu, dok politički i zdravstveni čimbenici nisu potpuno razjašnjeni.

Kazimirova se pobožnost posebno povezivala s euharistijom, razmatranjem Kristove muke i ljubavlju prema Mariji. Uz njegovo se ime veže srednjovjekovni himan Omni die dic Mariae, koji je navodno pronađen u njegovu lijesu. Dugo mu se pripisivalo autorstvo, ali pjesma je nastala prije njegova vremena i najvjerojatnije ju je napisao Bernard iz Clunyja. Opravdano je reći da ju je Kazimir rado molio ili da je kasnija predaja snažno povezala himan s njim, ali ne i da ga je sastavio.

Za razliku od nekih vladarskih svetaca, Kazimir nije imao priliku desetljećima oblikovati državu. Njegov se ugled temeljio na načinu na koji je nosio povlašteni položaj: bio je pristupačan, branio slabije i pomagao siromašnima. Izvori ga ne prikazuju kao čovjeka koji prezire javnu službu, nego kao onoga koji joj želi dati moralni sadržaj. Dvorska čast za njega nije bila oslobođenje od odgovornosti.

Potkraj života obolio je od tuberkuloze. Zdravlje mu se ozbiljno pogoršalo tijekom boravka u Litvi. U veljači 1484. kralj je prekinuo političke poslove i požurio bolesnomu sinu. Kazimir je umro 4. ožujka u Grodnu, u dobi od dvadeset pet godina. Pokopan je u katedrali u Vilniusu, gdje je poslije podignuta raskošna kapela posvećena njegovu imenu.

Štovanje se razvilo ubrzo nakon smrti. Na njegovu su grobu ostavljani zavjetni darovi, a papa Aleksandar VI. već je 1501. udijelio oprost povezan s molitvom u kapeli i njezinim održavanjem. Kazimirov brat, kralj Žigmund I. Stariji, tijekom Petoga lateranskog sabora zatražio je pokretanje kanonizacije. Papa Lav X. imenovao je povjerenstvo, a papinski legat Zacharias Ferreri 1520. istražio je Kazimirov život i sljedeće godine objavio njegov prvi životopis.

Često se navodi da je Lav X. Kazimira proglasio svetim 1521. ili da je to učinio Hadrijan VI. 1522., ali sačuvana dokumentacija ne omogućuje siguran zaključak. Moguće je da je isprava nestala u pljački Rima 1527., no dokaz nije pronađen. Papa Klement VIII. 1602. dopustio je njegov blagdan u Poljskoj i Litvi, pozivajući se na ranije priznanje Lava X. Taj se dokument zato često smatra službenom potvrdom njegova kulta.

Kult se u sedamnaestom stoljeću proširio, a Kazimir je proglašen glavnim zaštitnikom Litve. Kasnije je njegov spomendan ušao u širi kalendar. Papa Pio XII. imenovao ga je 1948. posebnim zaštitnikom litavske mladeži, u vremenu kada su mnogi Litavci živjeli kao ratne izbjeglice ili pod sovjetskom vlašću. Štuje se i kao zaštitnik Poljske te mladih, kraljevića i ljudi koji nastoje živjeti čistoću.

Kasnija predaja pripisuje mu čudesno pojavljivanje pred litavskom vojskom u borbama protiv Moskve početkom šesnaestoga stoljeća. Različite inačice ne slažu se potpuno o godini i mjestu, pa tu pripovijest nije moguće iznositi kao potvrđen povijesni događaj. Ona ipak pokazuje kako je Kazimir u litavskoj svijesti postao ne samo pobožni kraljević nego i nebeski zaštitnik naroda.

Spomendan svetoga Kazimira slavi se 4. ožujka, na dan njegove smrti. Njegov kratak život nije izvan političke stvarnosti: bio je uvučen u neuspjeli rat, pripreman za vlast i korišten u dinastičkim planovima. Svetost se u njegovoj priči očituje u nastojanju da unutar takva svijeta sačuva savjest, služenje i slobodu od raskoši. Nije postao vladar kojega su mu položaj i obitelj predviđali, ali je ostavio drukčiju baštinu kraljevskoga dostojanstva, mjerenu brigom za ljude i vjernošću onomu što je smatrao Božjim pozivom.