Sveti Karlo Lwanga i drugovi, ugandski mučenici
- Slavi se
- 3. lipnja
- Spomendan
Sveti Karlo Lwanga i njegovi drugovi skupina su od dvadeset dvojice mladih katoličkih obraćenika ubijenih u kraljevstvu Buganda između 1885. i 1887., većinom u Namugongu 3. lipnja 1886. Bili su dvorski službenici, paževi, katekumeni i katehisti različite dobi i položaja. Karlo je među njima bio stariji zaštitnik i učitelj, ali zajednički spomendan pripada svima. Uz njih su u istom progonu stradali i anglikanski kršćani.
U Bugandu su 1879. stigli misionari poznati kao Bijeli oci. Kralj Mutesa I. dopustio im je djelovanje, dok su na dvoru istodobno bili prisutni muslimanski i protestantski utjecaji te domaće religijske predaje. Nakon Mutesine smrti 1884. prijestolje je preuzeo njegov mladi sin Mwanga II. U početku nije odmah prekinuo s kršćanima, ali je postupno postao uvjeren da njihova odanost vjeri ugrožava njegovu vlast.
Kraljevski dvor okupljao je mlade paževe koji su služili vladaru i kućanstvu. Mwanga je od nekih zahtijevao i spolnu podložnost. Kršćani među njima odbijali su takve zahtjeve, pozivajući se na vjeru i osobno dostojanstvo. Njihov otpor bio je istodobno vjerski, moralni i politički opasan: u sustavu potpune kraljeve vlasti odbijanje naredbe izgledalo je kao pobuna.
Prvi među kasnije kanoniziranim mučenicima bio je Josip Mukasa Balikuddembe, poglavar kraljevskoga kućanstva i katehist. Poučavao je mlade na dvoru i štitio ih. Nakon što je kralj 1885. dao ubiti anglikanskoga biskupa Jamesa Hanningtona i njegove pratitelje, Josip ga je ukorio. Pogubljen je 15. studenoga 1885. Njegova smrt nije prekinula katehezu, nego je odgovornost preuzeo Karlo Lwanga.
Karlo, rođen oko 1860., bio je dvorski službenik i katehumen. Nakon Josipove smrti primio je krštenje i nastavio poučavati mlađe paževe. Znao je da im prijeti opasnost te ih je nastojao zaštititi od kraljevih zahtjeva. Kada je progon u svibnju 1886. postao neposredan, sam je krstio katekumene koji još nisu bili primili krštenje.
Dana 25. svibnja Mwanga je okupio dvorane i zahtijevao da se kršćani odreknu vjere. Karlo je istupio, a za njim i drugi. Među njima su bili Matija Mulumba Kalemba, Andrija Kaggwa, Poncijan Ngondwe, Dionizije Ssebuggwawo, Atanazije Bazzekuketta, Gonzaga Gonza, Luka Banabakintu, Noa Mawaggali, Jakov Buuzabalyawo, Ambrozije Kibuuka, Anatolije Kiriggwajjo, Mbaga Tuzinde, Kizito i drugi. Nisu svi bili iste dobi, nisu obavljali istu službu i nisu umrli istoga dana, ali ih je povezalo odbijanje da zataje vjeru.
Matija Mulumba bio je stariji suradnik i katehist, poznat po poučavanju drugih. Andrija Kaggwa bio je kraljevski glazbenik i važan vođa zajednice. Poncijan Ngondwe bio je vojnik i obraćenik. Najmlađi Kizito imao je približno trinaest ili četrnaest godina. Mbaga Tuzinde bio je sin jednoga od krvnika, koji ga je pokušao nagovoriti da se odrekne svoje odluke. Te razlike pokazuju da skupina nije bila bezimena pratnja jednoga junaka, nego zajednica konkretnih ljudi.
Osuđenici su vezani i povedeni prema Namugongu, tradicionalnom mjestu pogubljenja. Put je trajao više dana. Usput su neki izdvojeni i ubijeni. Gonzaga Gonza preminuo je od zadobivenih rana, a drugi su pogubljeni na različitim mjestima. Hod je bio dio kazne: bili su vezani, udarani, izgladnjivani i izloženi ruganju. Ipak, svjedočanstva ih pamte kako mole i međusobno se podupiru.
U Namugongo su stigli 27. svibnja i danima čekali dok su pripravljane lomače. Karlo je 3. lipnja odvojen od ostalih i spaljen. Predaja prenosi da je u mukama pozvao krvnika na obraćenje. Ostali su umotani u prostirke od trske, položeni na lomaču i spaljeni zajedno, moleći. Točne posljednje riječi pojedinaca ovise o kasnijim svjedočanstvima, ali način pogubljenja i njihovo zajedničko odbijanje odreknuća dobro su potvrđeni.
Ukupan broj kanoniziranih članova skupine iznosi dvadeset dva. Njihove smrti obuhvaćaju dulje razdoblje od samoga 3. lipnja, pa zajednički datum predstavlja vrhunac progona, ne datum smrti svakoga člana. Jednako je važno pamtiti dvadeset i trojicu anglikanskih mučenika koji su stradali u istom nasilju, premda ne pripadaju istoj kanoniziranoj skupini.
Mwanga je pogubljenjima želio učvrstiti vlast i zaustaviti širenje kršćanstva. Učinak je bio suprotan. Vijest o hrabrosti mladih obraćenika proširila se, a zajednice u Ugandi nastavile su rasti. Mjesto pogubljenja postalo je svetište u Namugongu i odredište velikih godišnjih hodočašća iz Ugande i drugih afričkih zemalja.
Papa Benedikt XV. proglasio je Karla i njegove drugove blaženima 1920., a papa Pavao VI. svetima 18. listopada 1964. Pavao VI. poslije je posjetio Ugandu i svetište mučenika. Njihovo je priznanje imalo osobitu važnost za afričke kršćanske zajednice: riječ je o domaćim svjedocima vjere, a ne o stranim misionarima.
Spomendan se slavi 3. lipnja. Karlo Lwanga ističe se kao katehist i zaštitnik mlađih, ali smisao slavlja ostaje zajednički. Josip je prvi podnio smrt nakon što je ukorio kralja; Karlo je nastavio njegovo poučavanje; stariji su podupirali mlađe; katekumenima je krštenje pruženo neposredno pred kušnju. Njihova povijest pokazuje snagu zajednice u kojoj se hrabrost prenosila s jednoga člana na drugoga.
