Sveti Karlo Boromejski

Karlo Boromejski došao je u vrh Crkve kao nećak pape Pija IV., u doba kada su se crkvene službe često dijelile prema obiteljskim vezama. Mladi kardinal mogao je ostati upravitelj naslova i prihoda. Umjesto toga postao je jedan od najzahtjevnijih pastira katoličke obnove: u Milanu je obilazio župe, otvarao sjemeništa, učio svećenike propovijedati i za vrijeme kuge ostao uz stanovnike grada. Njegov put od povlaštena rimskog položaja do biskupa koji je dijelio opasnost sa svojim narodom pokazuje koliko se osobna odgovornost može promijeniti kad služba prestane biti počast, a postane poziv.

Rodio se 2. listopada 1538. u Aroni, uz Lago Maggiore, kao sin Gilberta Borromea i Margherite Medici. Obitelj je pripadala lombardskom plemstvu. Karlo je od djetinjstva bio vezan uz crkvenu službu: već kao dječak dobio je naslov povezan s mjesnom opatijom, što je tada moglo donositi prihode i prije stvarne pastoralne odgovornosti. Studirao je građansko i kanonsko pravo na Sveučilištu u Paviji te 1559. stekao doktorat iz obaju prava. Ta će mu znanja poslije koristiti u upravljanju velikom nadbiskupijom. Njegov ujak Giovanni Angelo Medici iste je godine izabran za papu pod imenom Pio IV. i pozvao ga u Rim.

Karlo je 1560. postao kardinal premda još nije bio svećenik. Papa mu je povjerio opsežne poslove u Rimskoj kuriji, uz brojne naslove i prihode. Takvo je uzdizanje bilo plod nepotizma, ali se u rimskoj službi pokazalo i koliko je Karlo sposoban organizirati ljude i poslove. Posebno se zauzeo da Tridentski sabor, nakon dugih prekida, ponovno započne i završi svoje zasjedanje. Iz Rima je pratio dopisivanje, pripreme i provedbu odluka koje su trebale obnoviti propovijedanje, sakramentalni život i odgoj svećenika. Sabor je zaključen 1563., a Karlo je znao da tek počinje teži dio: uvesti njegove odluke u mjesne Crkve.

Smrt starijega brata otvorila je pitanje obiteljskoga nasljedstva. Rodbina je željela da se Karlo vrati svjetovnom životu, oženi i nastavi lozu. On je izabrao svećeništvo, primio ređenje 1563. i potom biskupsko posvećenje. Milanska mu je nadbiskupija bila povjerena u razdoblju kada su mnogi njezini prethodni pastiri uglavnom boravili drugdje. Po dolasku u Milano našao je veliko područje s brojnim župama, redovničkim kućama i udaljenim planinskim zajednicama. Nije se zadovoljio izvješćima koja bi mu dolazila na stol; odlazio je na pastoralne pohode i susretao svećenike i vjernike u mjestima u kojima je biskup rijetko bio viđen.

Pokrajinski sabori i biskupijske sinode postali su način da se tridentske odredbe prevedu u svakodnevnu praksu. Za svojega biskupstva predsjedao je šestorima pokrajinskim saborima i održao jedanaest biskupijskih sinoda. Njihove je odluke pratio nizom pastoralnih pohoda, a zapisi tih posjeta svjedoče o pozornosti prema stanju pojedinih crkava i zajednica. Karlo je tražio redovito poučavanje vjere, dostojanstveno slavljenje sakramenata i ozbiljan život klera. Naročito je podupirao sjemeništa. Tridentski sabor odredio je njihovo osnivanje 1563., a Karlo je ubrzo otvorio više kuća za odgoj budućih svećenika, među njima i veliko sjemenište u samome Milanu. Izobrazba nije smjela stati na učenju propisa: svećenici su trebali poznavati Pismo, poučavati djecu, ispovijedati i biti blizu narodu. Zato je poticao vjeronaučne škole i bratovštine kršćanskoga nauka.

Obilazio je i rubne dijelove nadbiskupije, gdje su udaljenost i siromaštvo otežavali redovit pastoralni život. Posjećivao je crkve, škole, samostane i dobrotvorne ustanove te uređivao ono što je zatekao zapuštenim. Osnovao je zajednicu oblata, dijecezanskih svećenika okupljenih za pastoralnu obnovu Milana, te podupirao redovničke zajednice spremne na poučavanje, propovijedanje i pomoć potrebnima. Poticao je gradnju škola, kolegija i bolnica. Njegova je osobna strogoća bila poznata, ali ni njegova upravna odlučnost nije svima bila prihvatljiva. Neki su se protivili gubitku povlastica i nadzoru nad životom zajednica. Godine 1569. pripadnik reda poniženih pucao je na njega dok je molio; Karlo je preživio, a sukob oko reforme nije time prestao.

U gladnim godinama njegova je briga za siromašne postala osobito vidljiva. Vlastite prihode i dio obiteljske imovine usmjeravao je u pomoć ljudima koji su ostali bez hrane i sigurnosti. Kada je Milano 1576. pogodila kuga, mnogi su građanski prvaci napustili grad. Karlo je ostao. Organizirao je skrb u lazaretu i privremenim bolnicama, raspoređivao pomoć te poticao svećenike i redovnike da budu uz bolesne i umiruće. Prilagođavao je bogoslužje uvjetima zaraze kako ljudi ne bi ostali bez molitve i sakramenata. Trošio je nadbiskupijska sredstva, pa i prodao svoj posjed u južnoj Italiji kako bi nahranio i zbrinuo potrebite. Milansko sjećanje to je razdoblje nazvalo „kugom svetoga Karla”.

Takva služba nije bila samo snažna slika biskupske hrabrosti. Trajala je mjesecima, uz iscrpljenost, strah i pitanje kako doprijeti do svakoga bolesnika. Karlo je obilazio lazaret, podupirao ustanove koje su dijelile hranu i tražio da nitko ne bude prepušten samomu sebi. Njegova je povezanost s gradom ostala trajna jer su ga ljudi vidjeli kada su se razboljeli i kada su umrli njihovi bližnji. Crkvena obnova, koja je drugdje mogla zvučati kao niz naredaba, u vrijeme kuge dobila je lice pastira koji je ostao na mjestu.

Karlo je poslije nastavio pohode izvan Milana. Kao apostolski vizitator obilazio je i švicarske doline, gdje su se isprepletali sukobi katolika i protestanata, crkvena disciplina i vlast mjesnih sudova. Njegova je odlučna borba protiv protestantskih učenja pripadala vjerskim sukobima doba, a vizitacija u dolini Mesolcini 1583. bila je povezana i s procesima protiv ljudi optuženih za vračanje, od kojih su neki pogubljeni. Taj se dio njegova djelovanja ne može izbrisati iz priče o obnovi; pokazuje granice vremena u kojemu su se vjera, sudska prisila i građanska vlast opasno približavale jedna drugoj.

Uz zahtjevnu upravu, Karlo je njegovao molitvu i hodočašće. Godine 1578. otišao je pješice u Torino da se pomoli pred Svetim platnom, koje su savojski vojvode premjestili iz Chambéryja. Odnos prema Kristovoj muci za njega nije ostao odvojen od svećeničke izobrazbe i skrbi za siromašne. Umro je u Milanu 3. studenoga 1584., u četrdeset i sedmoj godini života, iscrpljen bolešću i dugim radom. Klement VIII. proglasio ga je blaženim 1602., a Pavao V. svetim 1610. Njegov se spomendan slavi 4. studenoga. Karlo ostaje blizak Milanu po sjemeništima, župama i ustanovama koje je obnavljao, ali i po sjećanju na pastira koji za vrijeme kuge nije napustio povjereni grad.