Sveti Carlo Acutis

„Biti uvijek sjedinjen s Isusom”: tako je Carlo Acutis još kao dječak zapisao što želi od svojega života. Iz te su želje rasli njegovi dani: misa i molitva, prijateljstva i škola, pomoć siromašnima, radoznalost za računala i rad kojim je drugima približavao vjeru. Živio je samo petnaest godina, a ostavio svjedočanstvo dovoljno snažno da u njemu mnogi mladi prepoznaju vlastiti svijet i put prema Bogu.

Od Londona do Milana

Carlo je rođen 3. svibnja 1991. u Londonu. Njegovi roditelji, Andrea Acutis i Antonia Salzano, bili su ondje zbog posla, a nekoliko mjeseci nakon rođenja sina vratili su se u Milano. Kršten je 18. svibnja u londonskoj crkvi Our Lady of Dolours. Djetinjstvo i gotovo cijeli kratki život proveo je u Italiji. U Milanu je išao u školu, stjecao prijatelje, otkrivao svoje darove i rastao u vjeri. Volio je druženje, sport, igru i računala. Oni koji su ga poznavali pamtili su njegovu vedrinu i spremnost da drugome pomogne, osobito kada je riječ o uporabi računalnih programa.

Školovanje je započeo u Institutu San Carlo, a potom prešao u školu sestara marcelinki pri Institutu Tommaseo, blizu obiteljskoga doma. Ondje je proveo osnovnoškolsku dob. Razred, hodnici i školsko dvorište bili su mjesta na kojima je upoznavao radost prijateljstva i teškoću odrastanja među drugima. Kasnije će upravo ljudi iz toga školskog svijeta svjedočiti o njegovoj znatiželji, humoru i načinu na koji je prihvaćao vršnjake. Njegov se put oblikovao dok je učio, igrao se, pitao i iz dana u dan birao dobro.

Već u djetinjstvu za Carla je važna postala želja za pričesti. Prvu je pričest primio 16. lipnja 1998., sa sedam godina, u samostanu redovnica pustinjakinja reda svetoga Ambrozija u Bernagi pokraj Perega. Rana pričest odobrena mu je nakon pripreme i procjene njegove zrelosti. U kasnijim godinama upravo će se oko mise oblikovati raspored njegova dana. Nakon prve pričesti redovito je sudjelovao na misi, a kada mu školske obveze to nisu dopuštale, molio je duhovnu pričest.

Njegovu omiljenu sliku toga odnosa sažima rečenica: „Euharistija je moja autocesta za nebo.” Za Carla je euharistija značila da se Kristova blizina prima, a zatim prenosi u svakodnevicu. Uz misu su išli molitva pred svetohraništem, osobna molitva i nastojanje da se prema ljudima postupa s pažnjom. Ono što je slavio želio je živjeti i nakon izlaska iz crkve.

Carlo je njegovao i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Molio je krunicu te ga je osobito zanimalo fatimsko svjedočanstvo. Činio je i mala osobna odricanja, koja je prikazivao za druge. Sakrament potvrde primio je 24. svibnja 2003. u župi Santa Maria Segreta u Milanu. Ondje će poslije pomagati u katehezi djece koja su se pripremala za potvrdu.

Molitva krunice, misa i euharistijsko klanjanje bili su različiti načini da se želji zapisanoj u djetinjstvu svakoga dana vrati. Kad je postao tinejdžer, školske obveze i druženja nisu potisnuli taj odnos. On je rastao zajedno s njim, u ritmu sasvim stvarnih dana.

Prijatelj među vršnjacima i siromašnima

Važan dio Carlova odrastanja bio je Assisi. Obitelj je ondje provodila mnogo vremena, a njemu je grad svetoga Franje postao više od mjesta za odmor. U Assisiju je upoznavao život Franje i Klare te franjevački pogled na stvorenje i siromašne. Njihov je primjer nosio sa sobom u Milano. Postulator njegove kauze Nicola Gori prisjeća se kako je Carlo tražio da se preostala hrana spremi za beskućnike. Navečer je s roditeljima nosio tople obroke i pokrivače ljudima na ulici. Dio tjednoga džeparca skupljao je za potrebite kojima je pomagala milanska Opera San Francesco. Gori se sjeća i da se Carlo bunio kada su mu željeli kupiti drugi par cipela: novac je u njegovim očima mogao poslužiti nekome komu je potrebniji.

U školi se njegova vjera vidjela na drukčiji način. Pomagao je prijateljima oko računala i školskih obveza te se zauzimao za vršnjake koji su ostajali po strani. Sestra Monica Ceroni, koja mu je predavala vjeronauk, posebno se sjećala prijateljstva s dječakom Andreom, kojega su drugi ismijavali. Carlo mu je dao osjećaj da pripada društvu. Ista se učiteljica s osmijehom sjećala i njegove živahnosti: jednom se s prijateljem Lorenzom sakrio u ormar da iznenadi nastavnicu matematike, pa je nastavnica pozvala ravnateljicu. Njegove školske bilješke i ocjene nisu bile besprijekorne; sestra Monica pamtila je znatiželjna učenika koji je postavljao pitanja i tražio smisao onoga što uči. U četrnaestoj godini upisao je klasičnu gimnaziju pri isusovačkome Institutu Leona XIII. Uz školu je nalazio vremena i za župni rad: djeci je tumačio katekizam, a prijateljima govorio o onome što je njemu bilo važno.

Volio je nogomet, svirao saksofon, igrao videoigre, gledao detektivske filmove i snimao kratke filmove s obiteljskim životinjama. Uz te interese nalazio je vremena za pomaganje djeci pri pisanju zadaća i za volontiranje u pučkim kuhinjama. Na putu biciklom zaustavljao se da porazgovara s vratarima zgrada u blizini škole, među kojima je bilo doseljenika drugih vjera. Njegov dan bio je pun ljudi: obitelji, školskih prijatelja, djece u župi i onih koje je susretao na milanskim ulicama.

Sestra Monica prisjećala se i dana Carlova sprovoda. U crkvi su se, uz obitelj, prijatelje i školsku zajednicu, okupili ljudi jednostavna života koji su ga poznavali po njegovim djelima dobrote. Njihova prisutnost pokazala je koliko su daleko dosezali njegovi svakodnevni susreti. Pomoć koju je davao bila je osobna: ljude je upoznavao, pozdravljao i slušao. U njima je nalazio bližnje. U tome su se njegova škola, župna kateheza i franjevačka blizina siromašnima susrele u vremenu darovanom drugoj osobi.

Znanje koje je dijelio

Računalni dar razvijao je ozbiljno. Sudjelovao je u radu na mrežnoj stranici svoje župe, osmislio stranicu za volonterski rad Instituta Leona XIII. te radio i na mrežnome projektu Papinske akademije Cultorum Martyrum. Za župu je njegovo znanje značilo bolju komunikaciju; za školsku zajednicu vidljivost volonterskoga rada. U poslu je mogao biti vrlo ustrajan. Majka Antonia sjećala se kako je tijekom praznika do kasno u noć radio na izložbi o euharistijskim čudima. Brinulo ga je što se ljudi okupljaju u dugim redovima za koncert ili utakmicu, a ne prepoznaju Kristovu prisutnost u euharistiji. Ta je briga objašnjavala zašto je toliko vremena ulagao u prikupljanje i oblikovanje građe.

Najpoznatije Carlovo digitalno djelo postala je međunarodna izložba o euharistijskim čudima. Prikupljao je povijesne opise i fotografije, slagao ih u pregledan prikaz i tako stvorio građu koja je mogla putovati mnogo dalje od mjesta na kojem je nastala. Dikasterij navodi približno 136 prikazanih slučajeva. Za taj posao trebalo je istraživati, razvrstavati, oblikovati i dovršavati materijal. Carlo je želio da ljudi koji možda rijetko ulaze u crkvu barem zastanu pred pitanjem što kršćani vjeruju o euharistiji. Poslije njegove smrti izložba se proširila na svih pet kontinenata. Iz obiteljskoga doma potekao je rad kojim će se služiti župne i školske zajednice diljem svijeta.

Izložba je povezala Carlovo poznavanje novih medija s njegovom ljubavlju prema euharistiji. Internetom se ista građa mogla podijeliti s ljudima na različitim kontinentima; Carlo ju je pripremao kako bi ljude uputio na susret s Kristom. Priča o toj izložbi započela je u njegovu domu i školi, a nastavila se daleko izvan njih. Njegov rad i danas potiče zajednice da uđu dublje u otajstvo koje je sam smatrao središtem života.

Za djecu kojoj je predavao katekizam Carlo je sastavio i kratak „pribor za svetost”. U njemu je poticao na svakodnevno čitanje odlomka Svetoga pisma, redovitu misu i krunicu, euharistijsko klanjanje te ispovijed. Savjetovao je da čine male odluke i odricanja kojima mogu pomoći drugima te da se utječu anđelu čuvaru. To nisu bile upute iz knjige koju je samo pročitao. Nastajale su iz njegovih navika i želje da mlađima pokaže korake koje i sami mogu učiniti.

Posljednji dani

U listopadu 2006. Carlova je bolest izbila naglo. Isprva je izgledalo da je riječ o gripi, no liječnici su ustanovili težak oblik leukemije. Nakon liječenja u Milanu premješten je u bolnicu San Gerardo u Monzi. Između prvih simptoma i smrti prošlo je vrlo malo vremena. Dana 10. listopada zatražio je bolesničko pomazanje i pričest. Svoju je patnju prikazao za papu i Crkvu. Postulator Gori prenosi kako je, kada su ga medicinske sestre pitale kako je, odgovarao da ima ljudi koji trpe mnogo više od njega. Brinuo se i za majku, umornu od bdjenja uz njega. U bolničkim danima do izražaja je došla ista pažnja prema drugima koju je pokazivao dok je bio zdrav.

Carlo je umro 12. listopada 2006., s petnaest godina. Vijest o njegovoj smrti pogodila je obitelj, prijatelje, župu i školu. Sprovod je održan 14. listopada u milanskoj crkvi Santa Maria Segreta. Najprije je bio pokopan u Ternengu, a potom su njegovi posmrtni ostatci, prema njegovoj želji, preneseni u Assisi, u grad kojemu je bio osobito privržen. Od 2019. njegov je grob u Svetištu svlačenja, u crkvi Santa Maria Maggiore. Ondje se danas ljudi zaustavljaju u molitvi.

Nakon smrti rasla je svijest o snazi njegova svjedočanstva. Crkveni postupak ispitivao je njegov život, kreposti i svjedočanstva o uslišanjima. Godine 2018. papa Franjo odobrio je dekret o herojskim krepostima te je Carlo proglašen časnim slugom Božjim. Blaženim je proglašen 10. listopada 2020. u Assisiju. Za kanonizaciju je potom ispitano još jedno prijavljeno ozdravljenje koje je Crkva priznala kao čudo po njegovu zagovoru. Papa Lav XIV. proglasio ga je svetim 7. rujna 2025. u Rimu, zajedno sa svetim Pierom Giorgiom Frassatijem. Njegov liturgijski spomen slavi se 12. listopada, na dan smrti.

Život koji pokazuje put

U homiliji na kanonizaciji papa Lav XIV. podsjetio je na Carlovu kratku rečenicu: „Ne ja, nego Bog.” Carlo je imao sposobnosti, inicijativu i volju za radom, a želio je da sve to vodi prema Bogu. Udruga koja čuva uspomenu na njega bilježi još jednu misao: „Svi se rađaju kao originali, ali mnogi umiru kao fotokopije.” U tim riječima odjekuje njegova želja da svaki čovjek otkrije vlastiti poziv, umjesto da svoj život oblikuje samo prema tuđim očekivanjima. Bio je laik i učenik, a svetost je tražio usred škole, obitelji, župe i prijateljstva. U običnom rasporedu nalazio je prilike za odluke koje nadilaze vlastitu korist: otići na misu, poučiti mlađega, podijeliti ušteđevinu, saslušati prijatelja, dovršiti posao koji će drugima biti od pomoći.

Carlo je govorio i da nam cilj treba biti „Beskonačno, a ne konačno”. Za njega nada u nebo nije udaljavala pogled od zemlje: obveze toga dana, radost igre i potrebe ljudi dobivali su svoje mjesto pred Bogom. Zato njegova priča poziva na zahvalnost za sadašnji čas i na hrabrost da ga se dobro upotrijebi.

Carlova majka Antonia rekla je na dan kanonizacije da u njemu vidi most koji ljude vodi k Isusu. Taj se most gradio u malim odlukama: u molitvi pred svetohraništem, razgovoru s vratarom na putu u školu, prijateljstvu s odbačenim učenikom, obroku odnesenom beskućniku i satima rada na izložbi. Carlo je imao oči za ljude koji su stajali pred njim i srce usmjereno prema Bogu. Zbog toga njegove riječi, mladost i život i danas mogu ohrabriti čovjeka da svoju vjeru pretvori u ljubav koja se vidi.