Sveti Karadok Velški

Sveti Karadok Velški bio je svećenik i pustinjak u južnom Walesu. Potjecao je iz Brecknockshirea, a u mladosti je služio na dvoru kneza Rhysa ap Tewdwra kao glazbenik, osobito vješt na harfi. Nakon sukoba nastala zbog izgubljenih kneževih hrtova napustio je dvorski život i izabrao služiti Bogu u molitvi i skromnosti.

S nekoliko je drugova otišao u Llandaff, gdje je primio kleričku tonzuru. Potom je boravio uz crkvu svetoga Teila i u Llangennechu, gdje je na zapuštenu mjestu uredio prebivalište i oratorij. Poslije je stigao u St David’s i bio zaređen za svećenika. Tražeći osamu, povukao se na otok uz obalu Pembrokeshirea, ali su ga odande nakratko odveli gusari. Biskup Bernard zatim mu je odredio sigurnije mjesto u Haroldstonu St Issellsu, gdje je Karadok živio od približno 1105. do smrti.

Njegovi su suvremenici cijenili njegovu pobožnost i samotnički način života. Oko njega su se poslije razvile pripovijesti o ozdravljenjima, viđenjima i neobičnim događajima povezanima s njegovim pogrebom. Umro je 1124., a tijelo mu je preneseno u katedralu St David’s, gdje je njegov grob postao mjesto štovanja. Gerald iz Walesa 1191. svjedoči o snažnu glasu svetosti i čudesima koja su mu vjernici pripisivali.

Papa Inocent III. naredio je 1200. da se ispita Karadokov život i glas svetosti radi kanonizacije. Imenovani su povjerenici, ali istraga nije nastavljena i postupak nikada nije formalno dovršen. Unatoč tomu, Karadok se stoljećima časti kao svetac u velškoj crkvenoj tradiciji, a njegov se spomendan bilježi u srednjovjekovnim kalendarima.

U 20. stoljeću kosti pronađene u katedrali St David’s bile su podvrgnute radiokarbonskom ispitivanju. Među njima su pronađeni ostatci muškarca iz 11. ili 12. stoljeća, što dopušta mogućnost da pripadaju Karadoku, ali to nije dokazano. Spomendan mu je 13. travnja.