Sveti Kamilo de Lellis

Kad je Kamilo de Lellis počeo okupljati ljude za služenje bolesnicima, nije im nudio uzvišenu zamisao odvojenu od bolničkoga rada. Trebalo je ostati uz čovjeka koji trpi, paziti kako leži, donijeti mu hranu, očistiti prostor i omogućiti mu duhovnu pomoć. Kamilo je iz vlastite rane i dugih godina provedenih među bolesnicima izgradio zajednicu kojoj je takva skrb postala životnim zavjetom.

Rođen je 25. svibnja 1550. u Bucchianicu u Abruzzu, tada u Napuljskom Kraljevstvu. Majka mu je umrla dok je bio dječak. Odrastao je blizu vojnoga života svojega oca, a kao mladić i sam je postao vojnik. Uz nemiran život sve ga je snažnije vezivalo kockanje: zaradu je brzo gubio, a s njom i sigurnost koju je mogao steći. Na nozi mu se otvorila rana koja se nije trajno zatvarala. Zbog nje je dolazio u rimsku bolnicu svetoga Jakova, namijenjenu bolesnicima s teškim i dugotrajnim bolestima. Ondje je isprva i radio, ali je zbog kockanja i nediscipline bio otpušten.

Nakon novih vojničkih godina ostao je bez novca. Posao je našao na gradnji kapucinskoga samostana kod Manfredonije, prenoseći kamen i građevni materijal. Susret s franjevačkim redovnikom tijekom puta prema San Giovanni Rotondu 1575. potaknuo ga je na obraćenje. Kamil je želio postati kapucin, no bolna rana na nozi ponovno se otvorila. Pokušaj redovničkoga života morao je prekinuti, a liječenje ga je vratilo u bolnicu svetoga Jakova. Mjesto iz kojega je nekoć bio udaljen sada je postalo mjesto njegova poziva.

U bolnici je susretao siromašne, teško oboljele i ljude kojima je trebalo mnogo više od smještaja. Dio posluge radio je bez dostatne priprave i bez osobite brige za bolesnike. Kamil je započeo s poslom koji je bio pred njim: njegovao je pacijente, pazio na red u prostorijama i na ono što se kupovalo za njihovu skrb. Postao je upraviteljem bolničkoga doma. Ta mu je služba dala priliku da poveže svakodnevni rad sa zahtjevom da se prema svakomu bolesniku postupa s poštovanjem.

Postupno je oko sebe okupio suradnike koji nisu htjeli ostati u bolnici samo radi plaće. Željeli su služiti ljudima iz ljubavi prema Kristu. Prva je skupina počela rasti 1582. godine. Kamilova nakana izazvala je i otpor, pa su on i njegovi drugovi nastavili rad izvan bolnice svetoga Jakova, među ostalim u velikoj rimskoj bolnici Santo Spirito. Ondje je postalo očito da njihova zajednica neće biti tek skup dobronamjernih pomagača: trebat će joj pravilo, pouka novih članova i stalna prisutnost uz bolesnike.

Kamilo nije odvajao samilost od vještine. Učio je suradnike kako namjestiti postelju i promijeniti rublje tako da bolesnika što manje uznemire. Tražio je čistoću, pažnju i smiren pristup čovjeku koji se boji ili umire. U pravilima za služenje siromašnim bolesnicima, sastavljenima 1584., dao je praktične upute o bolničkom radu. Njegova je misao bila jednostavna i zahtjevna: bolesniku treba služiti s nježnošću kakvom majka skrbi za bolesno dijete. Takav odnos nije bio zamjena za dobru njegu, nego njezin unutarnji pokretač. Braću je zato poučavao i na samim bolničkim odjelima: trebali su opaziti potrebe čovjeka prije nego što ih on, oslabljen bolešću, uspije izreći.

Uz duhovno vodstvo svetoga Filipa Nerija Kamil je nastavio učiti i pripravljati se za svećeništvo. Zaređen je 26. svibnja 1584. Kao svećenik mogao je bolesnicima donositi sakramente, ali u tome nije vidio razlog da prestane obavljati obične poslove njege. Tjelesna i duhovna pomoć trebale su ostati zajedno. Znao je da čovjeku na bolničkoj postelji ponekad najprije treba voda, čista plahta ili netko tko će saslušati njegov strah, a zatim i svećenik koji će ga pratiti u molitvi.

Papa Siksto V. odobrio je zajednicu Služitelja bolesnika 1586. Iste je godine dopustio da na redovničkoj odjeći nose crveni križ. Taj znak nije bio ukras, nego javna oznaka službe kojoj su se posvetili. Papa Grgur XIV. uzdigao je zajednicu na red 1591. godine. Na blagdan Bezgrešnoga začeća, 8. prosinca iste godine, Kamilo i prvi drugovi položili su svečane zavjete. Uz siromaštvo, čistoću i poslušnost obećali su trajno služiti bolesnima, uključujući i oboljele od kuge, čak i kad bi takva skrb ugrozila njihov vlastiti život.

Kamilijanci su iz Rima odlazili u druge talijanske gradove. Djelovali su u Napulju, Genovi, Milanu i Mantovi; pomagali su u bolnicama, ali su dolazili i u domove bolesnika te uz umiruće. U Milanu su od 1594. sudjelovali u radu velike bolnice poznate kao Ca’ Granda. Kamilo je ondje uočio koliko stanje prostora, postelja i opskrbe utječe na zdravlje pacijenata. Nije se zadovoljavao samo dobrom namjerom pojedinoga njegovatelja: tražio je da cijeli bolnički red bude usmjeren na dobro bolesnih. Njegove kasnije upute za bolničku službu nastavile su razrađivati ono što je započeo u Rimu.

Rast reda donosio je i teške odluke. Trebalo je osnovati kuće, primati i poučavati nove članove, razgovarati s upravama bolnica i odgovarati za materijalne uvjete rada. Kamilo je obilazio zajednice i radio sa svojom braćom. Brinuo se za one koje su drugi lako zaobilazili: siromašne, teško bolesne i ljude pri kraju života. Njegova vlastita rana stalno ga je boljela, a s godinama su ga iscrpljivale i druge bolesti. Nije prestao biti bolesnik dok je služio bolesnima; upravo je u toj napetosti ostao vjeran preuzetoj zadaći.

Godine 1607. odrekao se službe vrhovnoga poglavara, ali se nije povukao iz brige za red i bolnice. Još je posjećivao zajednice i koliko je mogao pomagao u njezi. Tijekom boravka u Milanu 1613. nastavio je rad na pravilima za služenje u velikoj bolnici. Pred kraj života red je imao kuće u više gradova i brojne članove; ono što je započelo s malom skupinom u Rimu postalo je trajna crkvena služba.

Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. Papa Benedikt XIV. proglasio ga je blaženim 1742., a svetim 29. lipnja 1746. Crkva ga se spominje na dan njegove smrti, 14. srpnja; štuje ga kao zaštitnika bolesnika, bolnica i njegovatelja. Crveni križ kamilijanaca i danas podsjeća na njegovo jednostavno, ali duboko uvjerenje: Kristu se služi i onda kada se s poštovanjem prilazi čovjeku na bolesničkoj postelji.