Sveti Kajetan

Kajetan iz grofovske obitelji Thiene rođen je u Vicenzi, u Mletačkoj Republici, na području današnje sjeveroistočne Italije, od bogatih roditelja iz najvišega plemstva. U prethodnome stoljeću njegova je obiteljska loza dala upravitelje, teologe, crkvene dostojanstvenike i kardinale. Otac mu je umro kad su Kajetanu bile samo dvije godine. Vjera njegove majke bila je osobito snažna. Odmalena je posvetila Kajetana Blaženoj Djevici Mariji i dobro ga odgojila. Kao dijete Kajetan je bio pobožan, umjeren, poslušan i osjetljiv za siromahe. Provodio je duge sate u molitvi, što mu je pomagalo da izbjegne napasti koje su dolazile od bogatstva i položaja njegove obitelji. Bio je inteligentan i dobar učenik. Njegova duga vremena molitve nisu nimalo ometala studij, nego su samo izoštravala njegov um i pomagala mu da na dubok način shvati istinsko znanje. Iako je svoju pobožnost ponajprije naučio od majke, humanističke i druge opće predmete učio je kod kuće od privatnih učitelja. Nakon toga poslan je u Padovu studirati pravo, gdje je do svoje dvadeset i četvrte godine stekao dvostruki doktorat iz kanonskoga i građanskoga prava.

Sa svojim dvostrukim doktoratom prava i snažnom vjerom Kajetan je bio spreman za život služenja Crkvi. Premda mu je prva želja bila povučen život molitve, privukao je pozornost pape. Godine 1506., na zahtjev pape Julija II., Kajetan je stupio u diplomatsku službu na papinskome dvoru te je imenovan na visoku službu apostolskog protonotara. Papa Julije II. bio je ambiciozan čovjek, snažno usmjeren na politiku. Dobio je nadimak „Papa ratnik“ jer je brzo poveo vojsku Papinske Države u boj. U papinoj službi Kajetanove su dužnosti bile ponajprije administrativne i pravne naravi, ali je također usko surađivao s papom kao savjetnik. Godine 1508. papa Julije II. osnovao je Cambraijsku ligu, u kojoj je Papinsku Državu udružio s Francuskom, Španjolskom i Svetim Rimskim Carstvom protiv Mletačke Republike. Kaže se da je Kajetan odigrao ključnu ulogu u ublažavanju napetosti i pomirenju Venecije s papom, osiguravši mir za svoju domovinu.

Godine 1513. papa Julije II. umro je, a Kajetan je napustio svoju službu u papinskom kućanstvu kako bi se pripravljivao za svećeničko ređenje, koje je primio 1516. U roku od dvije godine otac Kajetan vratio se u svoj rodni grad Vicenzu, gdje se pridružio Oratoriju svetoga Jeronima, posvećenu služenju siromasima. Većina članova toga oratorija bili su ljudi nižih staleža. Zbog toga su mnogi članovi obitelji i plemićki „prijatelji“ oca Kajetana bili duboko uvrijeđeni njegovim druženjem s onima koje su smatrali nedostojnima plemićkoga društva. Oca Kajetana takve sitničave društvene norme nimalo nisu zanimale te je svim srcem prionuo svome djelu. Čak je osnovao i novu bolnicu posvećenu skrbi za neizlječivo bolesne. Takva bolnica nije se smatrala prikladnim mjestom za služenje plemića, ali je otac Kajetan nalazio veliku radost u tom djelu milosrđa, pomažući ljudima da umru s dostojanstvom i u vjeri. Poslije je osnovao sličnu bolnicu i u Veneciji.

Dok je boravio u Vicenzi, otac Kajetan služio je i u jednoj mjesnoj župi. Postao je poznat kao neka vrsta svetoga kockara, jer bi, kad bi davao duhovni savjet, s osobom „sklopio okladu“: ako bi njegov savjet pomogao, ta je osoba trebala zapaliti zavjetnu svijeću; ako ne bi pomogao, svijeću bi zapalio otac Kajetan. Zbog toga mu se utječu oni koji traže oslobođenje od ovisnosti o kockanju.

U to je vrijeme u Crkvi bilo mnogo unutarnje pokvarenosti. Otac Kajetan to je bez sumnje izravno vidio radeći na papinskome dvoru Pape ratnika. Vidio je i popustljiv moral klera, političke ambicije i financijske zloporabe unutar Crkve, što je sve pridonijelo izbijanju protestantske reformacije. Za razliku od Martina Luthera i drugih reformatora koji su se pobunili protiv Crkve, otac Kajetan nastojao je reformirati Crkvu iznutra. Godine 1523. vratio se u Rim i pridružio Oratoriju božanske ljubavi, zajednici posvećenoj molitvi i služenju bolesnima i siromasima. Ondje se povezao s još trojicom istomišljenika: biskupom Giovannijem Pietrom Carafom, budućim papom Pavlom IV., Bonifacijem da Colleom i Paolom Ghislerijem. Dana 14. rujna 1524., na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, otac Kajetan i njegova trojica drugova zajednički su u gradu Rimu osnovali Red regularnih klerika, odnosno teatince, polažući svoje prve zavjete.

Cilj njihova reda bio je sjediniti samostanske vidove redovničkoga života s djelima koja često vrše dijecezanski svećenici. Kao redovnici težili su evanđeoskom savršenstvu zajedničkim življenjem u siromaštvu, njegovanjem zajedničkoga molitvenog života i obdržavanjem stroga načina života. Potom su se posvetili svećeničkoj službi slavljenjem sakramenata, poučavanjem, propovijedanjem, odgojem klera te brigom za siromašne i bolesne.

Godine 1527. Rim su opljačkali razjareni vojnici; uslijedilo je osam mjeseci nasilja i pljačke. U to su vrijeme neki članovi teatinaca bili ubijeni, a otac Kajetan podnio je mučenje. Na kraju su teatinci uspjeli pobjeći iz grada i nastaniti se u Veneciji, gdje su osnovali novu kuću. Tijekom sljedeća dva desetljeća, sve do smrti oca Kajetana, red je nastavio rasti, šireći se u Napulj, Milano, Siciliju i druge dijelove Europe, uključujući Njemačku. Otac Kajetan bio je nadaleko poznat po svojim trajnim pokorama i životu molitve, koji je hranio njegovu odanost poslanju njegova reda. Nakon smrti oca Kajetana 1547., jedan od suutemeljitelja teatinaca, biskup Giovanni Pietro Carafa, postao je 1555. papa Pavao IV. To je uzdiglo ugled i poslanje reda te mu pomoglo da nastavi rasti.

Dok danas častimo svetoga Kajetana, pozvani smo razmatrati poslanje koje mu je bilo povjereno u vremenu pokvarenosti u društvu i u Crkvi. Odbacio je svjetovne časti, posvetio se životu molitve i kreposti, nastojao reformirati Crkvu i kler iznutra, nesebično služio siromasima i bolesnima te nadahnuo mnoge druge da pođu njegovim putem. Razmotrite vlastitu potrebu za obnovom svoga života i života onih oko sebe. Nastojte slijediti primjer svetoga Kajetana obnavljajući svoj život i postajući nadahnuće koje će drugi nasljedovati.