Sveti Kajetan iz Thienea, svećenik

Kajetan je obnovu Crkve tražio ondje gdje ona doista počinje: u svećeniku koji živi od Evanđelja i u ljubavi koja postaje djelo. Nije odgovarao na slabosti svojega vremena još jednom raspravom o reformi, nego zajednicom, molitvom, sakramentalnim životom i brigom za bolesne i siromašne. Njegovo pouzdanje u Božju providnost nije bilo bijeg od odgovornosti, već sloboda da se vlastite sigurnosti stave u službu drugima.

Rođen je 1480. u Vicenzi u plemićkoj obitelji. U Padovi je stekao doktorat iz građanskoga i crkvenoga prava, a zatim otišao u Rim, gdje je služio u papinskoj kancelariji. Položaj mu je otvarao put prema crkvenoj karijeri, ali se priključio Oratoriju Božanske ljubavi, zajednici koja je molitvu povezivala s njegom bolesnika. Za svećenika je zaređen 1516. godine. Taj prijelaz od ugledne službe prema neposrednoj pastirskoj blizini obilježio je njegov daljnji put.

Po povratku u Vicenzu djelovao je u bratovštinama i zauzimao se za obnovu kršćanskoga života. U Vicenzi i Veneciji pomagao je ustanove namijenjene neizlječivim bolesnicima. Takvo služenje za njega nije bilo sporedna dobrotvornost. U ranjenom je bližnjemu prepoznavao Krista na putu muke, pa su pobožnost i milosrđe činili jednu cjelinu. Vjera se, prema njegovu uvjerenju, ne pročišćuje osjećajnošću, nego ljubavlju koja prihvaća napor i cijenu.

Kajetan je istodobno vidio da Crkvi nije dovoljna samo pojedinačna revnost. S Giovannijem Pietrom Carafom i još dvojicom suradnika 1524. utemeljio je zajednicu regularnih klerika, poslije nazvanu teatincima. Željeli su da svećenici zajedničkim životom, molitvom, siromaštvom i ozbiljnim pastoralnim radom pokažu vjerodostojnost onoga što propovijedaju. Odrekli su se stalnih prihoda i nisu željeli da njihova služba počiva na gomilanju dobara. Takvo siromaštvo nije preziralo razboritost; ono je bilo vidljiv čin povjerenja da Bog vodi poslanje koje je započeo.

U Rimu ih je 1527. zahvatilo nasilno pustošenje grada. Nakon zatočeništva i zlostavljanja zajednica je otišla u Veneciju. Kušnja nije dokinula njihovo poslanje, nego ga je učinila konkretnijim. Kajetan je nastavio promicati redovit sakramentalni život, osobito češću pričest, u vremenu kada ona među vjernicima nije bila uobičajena. Obnova je za njega izvirala iz suobličenja Kristu: iz euharistije, molitve i spremnosti da se služi bez traženja časti.

Posljednji veliki dio njegova djelovanja vezan je uz Napulj. Ondje je širio teatinsku zajednicu, njegovao bolesnike i pomagao siromašnima koji su zbog oskudice padali u ruke lihvara. Sudjelovao je u razvoju dobrotvorne založne ustanove iz koje će poslije izrasti važna napuljska banka. Taj pothvat pokazuje širinu njegova milosrđa. Pouzdanje u providnost nije značilo prepustiti siromašnoga njegovoj nevolji, nego graditi pravednije načine pomoći koji čuvaju njegovo dostojanstvo.

Kajetan je umro u Napulju 7. kolovoza 1547. Blaženim je proglašen 1629., a svetim 1671. godine. Crkva ga slavi 7. kolovoza. Pobožnost ga je prozvala svecem providnosti, no taj naslov valja čitati u svjetlu njegova života: vjerovati providnosti znači dopustiti da nas Bog oslobodi navezanosti na položaj i imetak kako bismo postali raspoloživi za njegovo djelo.

Kajetanov odgovor na krizu ostaje sažet i zahtjevan. Crkva se obnavlja kada njezini članovi najprije sami dopuste Evanđelju da ih obnovi, a zatim vjeru učine vidljivom u služenju. U njemu se pouzdanje nije zaustavilo na riječima: postalo je zajednički život, oltar, bolnica i zaštita siromašnoga.