Sveti Justin Mučenik

„Justin, sin Priska, unuk Bakheja, iz Flavije Neapolisa u palestinskoj Siriji“ – tako današnji svetac opisuje samoga sebe u svojim Apologijama, odnosno „obranama“ vjere. Njegov rodni grad nalazio se na samarijskom području, blizu gore Gerizima, gdje Samaritanci i danas prinose žrtve. Ondje se nalazi i Jakovljev zdenac, na mjestu evanđeoskog događaja o ženi na zdencu. Grad je većinom bio nastanjen rimskim poganima, pa je Justin najvjerojatnije i sam odgojen kao poganin, budući da je bio rimskoga podrijetla. Bio je izvrsno obrazovan u grčkoj filozofiji, u kojoj se osobito isticao.

Kao učenik grčke filozofije, Justin je prelazio od jednoga učitelja k drugomu, nastojeći upiti svu mudrost koju je mogao. Posebno ga je privlačila Platonova filozofija. Platon je u središte stvarnosti stavljao nematerijalne „forme“. O toj je filozofiji Justin rekao: „Poimanje bestjelesnih stvarnosti sasvim me obuzelo, a promatranje ideja dalo je krila mojemu umu, tako da sam uskoro pomislio da sam postao mudar; i u svojoj sam ludosti očekivao da ću odmah ugledati Boga, jer to je svrha Platonove filozofije.“ Premda je filozofiju nazivao „najvećim posjedom i najčasnijom stvari pred Bogom“, također je otkrio da sama filozofija – bez objave – nije dostatna da čovjeka dovede do punine istine.

Justinovo obraćenje na kršćanstvo započelo je jednoga dana kada je pošao u dugu šetnju kako bi razmišljao o svemu što je naučio iz svojih filozofskih studija. Dok je hodao, prišao mu je s leđa neki starac i iznenadio ga. Njih dvojica započeše razgovor, a starac ga upita što su filozofija i sreća. Justin odgovori: „Filozofija je, dakle, spoznaja onoga što doista jest i jasno opažanje istine; a sreća je nagrada takve spoznaje i mudrosti.“ Starac ga zatim upita što misli o Bogu. Justin odgovori da je Bog „Onaj koji uvijek ostaje iste naravi i na isti način te je uzrok svemu ostalomu…“ No starac ga je još snažnije potaknuo pitajući kako filozofi mogu poznavati Boga ako ga nikada nisu vidjeli. Nakon duga razgovora starac je uvjerio Justina da njegova filozofija nije dostatna za spoznaju Boga ako ne uključuje objavu. Ta objava započela je sa starozavjetnim prorocima i ispunila se u utjelovljenom Sinu Božjemu. Starac je zaključio svoj razgovor s Justinom riječima: „Ali moli da ti se više od svega otvore vrata svjetla; jer ove stvari ne mogu svi ni opaziti ni razumjeti, nego samo onaj komu su Bog i njegov Krist udijelili mudrost.“ Taj je razgovor sa starcem zapalio oganj u Justinovoj duši. Odlučio je proučavati proroke i osjetio kao da je otkrio pravi smisao filozofije. Filozofija, združena s objavom proroka i s Kristom Božjim, pomoći će ljudima da dođu do istine i upoznaju samoga Boga, koji je Istina. Na taj bi način mogli postići vječno spasenje, jedinu pravu sreću.

Nakon obraćenja Justin je svoj britki um upotrijebio da brani kršćane od progona rimskih vlasti. U Rimu je osnovao filozofsku školu i redovito javno raspravljao s rimskim poganskim filozofima. Nekoliko njegovih spisa sačuvano je do danas te spada među najrječitije i najvrjednije teološke spise rane Crkve.

Justin je svoju „Prvu apologiju“ uputio izravno caru Antoninu Piju. Premda je Antonin Pio bio razmjerno snošljiv prema kršćanima, progoni su se na mjesnoj razini nastavili diljem Carstva. Budući da je car bio sin filozofa i sam filozof, Justin se poslužio svojim filozofskim znanjem kako bi ga uvjerio da prekine progon kršćana. Justin je pobio optužbu da su kršćani bezbožnici zato što odbijaju žrtvovati rimskim bogovima te je kršćanstvo prikazao kao uzvišenu i istinitu religiju s moralno čestitim sljedbenicima. Osim toga, dao je prekrasan prikaz Krista i razloga zbog kojih ga kršćani štuju kao Boga, kao i jedan od najranijih opisa kršćanskoga bogoslužja. Taj je opis od velike važnosti za teologiju mise jer ističe neprekinutu predaju i podudarnost liturgijskog slavlja od rane Crkve do danas.

Justin je svoju „Drugu apologiju“ uputio rimskom Senatu te je nastavio braniti kršćane od lažnih optužbi, poput tvrdnji o ljudožderstvu i spolnom nemoralu. Te je laži pripisivao demonima. Nakon snažne obrane nastavlja naviještati kršćanstvo kao pravu vjeru, kao štovanje istinskoga Boga i kao put u Nebo.

Sačuvano je i nekoliko drugih Justinovih djela, kao što je njegov „Razgovor s Trifonom“. Trifon je bio židovski rabin kojega je Justin nastojao privesti kršćanstvu. Objašnjavao mu je da je Isus Mesija i ispunjenje proroštava hebrejskih Pisama. Razgovor postaje vrlo živ, a Justinov filozofski pristup počiva na zdravu rasuđivanju i jasnim tumačenjima. U svim svojim spisima Justin očito ljubi traženje istine, nalazeći puninu Istine u osobi Isusa Krista.

Justinova snažna, jasna i odvažna obrana kršćanske vjere izazvala je toliku buru da je bio uhićen i izveden pred sud za vladavine cara Marka Aurelija. Marko Aurelije postavio je svoga cijenjenog učitelja Junija Rustika za prefekta grada Rima. Kao prefekt, Rustik je žestoko progonio kršćane. Oko 165. godine Justin je sudjelovao u javnoj raspravi s grčkim filozofom po imenu Krescent. Krescent se toliko razgnjevio zbog njihove rasprave da je prijavio Justina i šestoricu njegovih drugova Rustiku, koji je naredio da budu uhićeni i izvedeni na sud. Jedan je očevidac lijepo sačuvao razgovor između Rustika i Justina. Nakon što ga je Rustik ispitivao i prijetio mu mukama i smrću, Justin je odgovorio: „Nadamo se podnijeti muke radi Gospodina našega Isusa Krista i tako se spasiti. Jer to će nam pribaviti spasenje i pouzdanje kad stanemo pred strašnije i sveopće sudište našega Gospodina i Spasitelja.“ Tada je Rustik izrekao presudu Justinu i njegovim drugovima: „Neka oni koji su odbili žrtvovati bogovima i pokoriti se carevoj zapovijedi budu išibani i odvedeni da podnesu smrtnu kaznu prema odredbi zakona.“ Nakon toga Justin i njegovi drugovi bili su obezglavljeni.

Sveti Justin Mučenik junački je branio kršćansku vjeru, služeći se svojim naravnim umnim darovima u zajedništvu s objavljenim teološkim istinama. Bio je odvažan, rječit, postojan i gorljiv navjestitelj. Nije se bojao smrti; bojao se jedino da se neznanje nastavi. Njegova goruća želja bila je da svi dođu do pune spoznaje Isusa Krista, njegova Gospodina i Boga. Dok razmatramo ovoga velikog sveca, promotrimo i mi dubinu vlastite predanosti naviještanju Evanđelja u zbunjenome svijetu. Molimo da i mi imamo mudrost i hrabrost kakvu je imao Sveti Justin, kako bi po nama drugi upoznali i zavoljeli spasenjsku poruku Evanđelja.