Sveti Justin Mučenik

Sveti Justin Mučenik jedan je od najvažnijih kršćanskih pisaca drugoga stoljeća. Filozof po obrazovanju i učitelj po pozivu, pokušao je pokazati da kršćanska vjera nije praznovjerje ni prijetnja društvu, nego razuman odgovor na istinu koju su filozofi djelomično tražili. Njegove Apologije i Razgovor s Trifonom među najranijim su opsežno sačuvanim djelima koja opisuju kršćansko vjerovanje, bogoslužje i odnos prema grčko-rimskoj misli. Oko 165. u Rimu je pogubljen zbog odbijanja da žrtvuje rimskim bogovima.

Rodio se oko 100. u Flaviji Neapolisu, današnjem Nablusu, na području Samarije. Sam se predstavlja kao Justin, sin Priska i unuk Bakheja. Imena njegove obitelji i kulturno okruženje upućuju na pogansko, vjerojatno grčko-rimsko podrijetlo, premda je odrastao u blizini važnih židovskih i samarijanskih svetih mjesta. Dobio je dobru izobrazbu i rano se posvetio traženju Boga i smisla kroz filozofiju.

U uvodu Razgovora s Trifonom opisuje svoj put kroz različite škole. Najprije je slušao stoika, ali ga je razočaralo što učitelj nije smatrao važnim govoriti o Bogu. Peripatetički filozof brzo je počeo pregovarati o naknadi. Pitagorejac je zahtijevao prethodno znanje glazbe, astronomije i geometrije, za što Justin nije imao strpljenja. Najviše ga je privukao platonizam jer mu je govorio o nevidljivoj stvarnosti i uzdizanju uma prema Bogu.

Prema vlastitom književnom prikazu, dok je razmišljao u samoći blizu mora, susreo je starca koji ga je pitanjima doveo do granica filozofskoga zaključivanja. Starac mu je govorio o prorocima, ljudima koji nisu samo raspravljali o istini nego su svjedočili ono što su primili od Boga, i pozvao ga da moli za otvorena vrata svjetla. Justin je počeo čitati proročke spise i evanđelja. Na njegovo obraćenje utjecala je i hrabrost kršćana pred smrću: zaključio je da ljudi spremni umrijeti za čestit život ne mogu biti ono za što ih optužuju.

Kršćanstvo nije doživio kao odbacivanje filozofije, nego kao njezino ispunjenje. Nastavio je nositi filozofski plašt, putovati i javno poučavati. Razvio je ideju da je božanski Logos, Riječ, prisutan u svakom istinitom uvidu. Filozofi poput Sokrata mogli su sudjelovati u „sjemenu Logosa”, dok se punina Logosa očitovala u Kristu. Time je izgradio most između kršćanske objave i najboljih dosega grčke misli, a istodobno tvrdio da nijedan filozofski sustav sam ne daje cjelovitu istinu.

Za vladavine Antonina Pija stigao je u Rim i otvorio školu. Poučavao je učenike, među kojima je bio Tacijan, i raspravljao s drugim filozofima. Nije bio svećenik ni biskup, nego obrazovani laik koji je javno branio vjeru. Njegov rad pokazuje da je intelektualno oblikovanje kršćanstva od početka uključivalo učitelje izvan crkvene hijerarhije.

U Prvoj apologiji, napisanoj između 147. i 161., obratio se caru Antoninu Piju, njegovim sinovima i rimskomu Senatu. Tražio je da se kršćanima sudi za stvarna nedjela, a ne samo zbog imena. Pobijao je optužbe za bezbožnost i nemoral, objašnjavao vjeru u jednoga Boga, Krista i uskrsnuće te tvrdio da dobar kršćanin može biti odan građanin. Nije tražio povlasticu, nego pravičan postupak.

To djelo sadrži dragocjen opis krštenja, nedjeljnoga okupljanja i euharistije. Justin govori o čitanju „uspomena apostola” i proročkih spisa, propovijedi, zajedničkim molitvama, prinosu kruha, vina i vode te pomoći udovicama, siročadi, bolesnima, zatvorenicima i strancima. Njegovo svjedočanstvo pokazuje da su navještaj, sakramentalno slavlje i briga za potrebite već u drugom stoljeću činili povezanu cjelinu kršćanskoga života.

U Drugoj apologiji odgovara na konkretne progone u Rimu i promišlja zašto pravedni pate. Razgovor s Trifonom oblikovan je kao opsežna rasprava sa židovskim sugovornikom o Kristu i hebrejskim Pismima. Djelo je važno za razumijevanje rane kršćanske egzegeze i odnosa između kršćana i Židova, ali sadrži i polemičke tvrdnje kojima kršćani prisvajaju izraelska Pisma i potiskuju židovsko tumačenje. Treba ga čitati u kontekstu sporova drugoga stoljeća, svjestan dugih posljedica takve polemike.

Brojna su mu djela poslije pripisivana, ali nisu sva autentična. Sigurno mu pripadaju dvije Apologije i glavnina Razgovora s Trifonom. Izgubljene su rasprave protiv Marciona i drugih učenja, dok je autorstvo sačuvanih ulomaka O uskrsnuću predmet rasprave. Razlikovanje autentičnih i kasnijih tekstova važno je kako se Justinova misao ne bi gradila na djelima drugih autora.

Justinova teologija nastajala je prije kasnijih velikih saborskih definicija, pa njegov rječnik nije uvijek jednak zrelijoj kršćanskoj terminologiji. Ipak, jasno govori o Kristu kao Riječi koja je postojala prije utjelovljenja te o njegovu djelovanju u stvaranju i objavi. Branio je uskrsnuće tijela protiv shvaćanja koja su spasenje svodila na oslobođenje duše od materije. Za njega je istina obuhvaćala cijeloga čovjeka, razum, moralni život i tijelo.

Njegove apologije ujedno svjedoče o društvenom položaju ranih kršćana. Zajednice nisu bile trajno progonjene jednakim intenzitetom, ali su mogle postati žrtvom lokalnih optužbi i sudskih postupaka samo zbog pripadnosti. Justin je zato inzistirao da država provjerava djela pojedinca. Taj zahtjev za postupkom utemeljenim na dokazima daje njegovoj obrani trajnu pravnu i etičku snagu.

U Rimu je ušao u sukob s ciničkim filozofom Krescentom. Prema ranim svjedočanstvima, Krescent ga je prijavio vlastima. Justin i šestero drugova izvedeni su pred gradskoga prefekta Junija Rustika, koji je službu obnašao između 162. i 168. Sačuvani zapis mučeništva kratak je i trijezan: Rustik ih je ispitivao o vjeri i zatražio da prinesu žrtvu bogovima. Odbili su, pa su osuđeni na bičevanje i odrubljivanje glave. Vrijeme pogubljenja obično se smješta oko 165.

Justin nije svetim proglašen kasnijim formalnim postupkom; njegov kult potječe iz rane Crkve. Liturgijski mu se spomen slavi 1. lipnja, a zaštitnikom ga smatraju filozofi, predavači i apologeti. Njegova trajna vrijednost leži u uvjerenju da se vjera ne treba bojati ozbiljna pitanja. Razum nije protivnik objave, a obrana uvjerenja nije zamjena za pravedan život. Justin je tražio istinu među školama svojega vremena, pronašao njezinu puninu u Kristu i zatim je branio argumentom, javnim svjedočanstvom i naposljetku vlastitim životom.