Sveti Juraj

O Svetom Jurju zna se vrlo malo, osim da je podnio mučeništvo za vrijeme rimskoga cara Dioklecijana oko 303. godine jer se odbio odreći svoje kršćanske vjere i prinijeti žrtvu rimskim bogovima. Euzebije, biskup iz četvrtoga stoljeća, navodi da je Konstantin Veliki, rimski car od 306. do 337. godine, posvetio crkvu „čovjeku najvišega ugleda”. Vjeruje se da je taj neimenovani čovjek bio Sveti Juraj. Potkraj četvrtoga stoljeća Sveti Juraj bio je štovan diljem Palestine i istočnoga Bizantskog Carstva. Do petoga stoljeća pobožnost prema njemu proširila se i na Zapadno Rimsko Carstvo. Tijekom stoljeća postao je zaštitnik više od desetak zemalja, kao i gradova i biskupija u mnogim drugima. U trinaestome stoljeću Sveti Juraj pojavljuje se u znamenitoj Zlatnoj legendi, omiljenom srednjovjekovnom pobožnom djelu o životima svetaca. U četrnaestome stoljeću Sveti Juraj postao je poznat kao jedan od Četrnaest svetih pomoćnika, čiji se zagovor osobito rado tražio za vrijeme Crne smrti, europske kuge koja je odnijela bezbrojne milijune života. Premda su pojedinosti njegova života izgubljene u povijesti, njegov je utjecaj bio golem, a o njegovim se predajama pobožno razmišljalo nadaleko. Bez sumnje, on je jedan od najštovanijih svetaca u povijesti.

Prema grčkom monahu iz jedanaestoga stoljeća, Simeonu Metafrastu, Sveti Juraj rodio se od plemenitih kršćanskih roditelja u Kapadociji, na području današnje Turske. Kad mu je otac umro, Juraj se sa svojom majkom preselio u Liddu u Palestini, blizu današnjega Tel Aviva u Izraelu, gdje se njegova majka rodila i gdje je naslijedila veliko imanje. Juraj je naposljetku stupio u vojsku rimskoga cara Dioklecijana i uzdigao se do čina pukovnika.

Oko 299. godine Dioklecijan je sudjelovao u poganskom rimskom vjerskom obredu u kojem je nastojao doznati budućnost. Kad obred nije uspio, Dioklecijan je povjerovao da su za to krivi kršćani, pa je započeo postupak „čišćenja” Carstva prisiljavajući svoje podanike da iskazuju čast rimskim bogovima. Godine 303. Dioklecijan je izdao edikt s nakanom da iskorijeni kršćane po cijelom Carstvu. Crkve je trebalo razrušiti, Sveto pismo spaliti, javno bogoslužje zabraniti, a kršćane, osobito one u vojsci, prisiliti da prinose žrtve rimskim bogovima. Oni koji bi to odbili suočili bi se sa zatvorom ili smrću.

Kad je Juraj čuo za taj edikt, zgrabio je jedan primjerak i razderao ga, a zatim se osobno suprotstavio caru i prekorio ga zbog njegove okrutnosti. Juraj je potom caru ispovjedio da je kršćanin. Odmah je bio uhićen i bačen u tamnicu, a car ga je pokušao obratiti natrag na poganske rimske bogove. Juraj je to odbio. Zbog toga je podnio jedno mučenje za drugim. Jedna legenda kaže da su mu najprije na prsa stavili teške kamene blokove. Zatim su ga privezali na kotač koji mu je, kad bi se zavrtio, noževima parao tijelo. On je sve to čudesno podnio. Car je tada pokušao pridobiti Jurja obećanjima o naklonosti ako se vrati rimskim bogovima. Na to je, kako legenda dalje pripovijeda, Juraj odgovorio svome tamničaru: „Prezirem vaša obećanja i ne bojim se vaših prijetnji. Careva moć kratko traje i njegova će vladavina uskoro završiti. Bolje je za tebe da priznaš pravoga Boga i tražiš njegovo kraljevstvo.” Sutradan je Juraj proveden gradom, a potom mu je odrubljena glava. Njegovo je svjedočanstvo bilo tako snažno da se kaže kako su se mnogi rimski pogani obratili. Jedan izvještaj čak navodi da se i carica Aleksandra Rimska, možda Dioklecijanova supruga, također obratila i zbog toga umrla mučeničkom smrću.

Sveti Juraj zaštitnik je vojnika dijelom i zato što je i sam bio vojnik. Ipak, pobožnost prema njemu snažno se proširila tijekom Prvoga križarskog rata kada je 1098., za vrijeme Bitke kod Antiohije, jedan svećenik imao viđenje Svetoga Jurja koji mu je rekao gdje može pronaći koplje koje je na križu probolo Kristovo Srce. Kad su križari pronašli koplje, ohrabrili su se te krenuli u bitku, a na čelu im je išao drugi svećenik noseći to koplje. Za vrijeme bitke govorilo se da su križari imali viđenja trojice svetih mučenika kako jašu s njima u boj: Svetoga Jurja, Svetoga Merkurija i Svetoga Dimitrija.

Popularnost Svetoga Jurja u Engleskoj započela je kada je kralj Rikard Lavljega Srca posjetio crkvu posvećenu Svetome Jurju na svom putu da pomogne u Prvom križarskom ratu. Vjeruje se da su on i njegovi ljudi imali viđenje sveca koje ih je ohrabrilo u boju. Oko 250 godina poslije kralj Eduard III. proglasio je Svetoga Jurja zaštitnikom Engleske, nazivajući ga „najnepobjedivijim Kristovim borcem, čije ime i zaštitu engleski narod zaziva kao zaštitnika, osobito u ratu”.

Jedna predaja o Svetome Jurju donijela mu je nadimak „Sveti Juraj, ubica zmaja”. Zlatna legenda pripovijeda da je u pokrajini Libiji, u gradu Sileni, živio strašan zmaj. Mještani su ga običavali hraniti s dvije ovce svaki dan, ali kad ovce više nisu bile dostatne, svakoga su dana birali jednoga mještanina zajedno s jednom ovcom. Jednoga je dana ždrijeb pao na kraljevu vlastitu kćer, i dok je izlazila predati se zmaju, Sveti Juraj dojahao je na konju, ubio zmaja i obratio cijeli grad na katoličku vjeru, pri čemu je oko 15.000 muškaraca primilo krštenje.

Premda je ta priča očito izmišljena, stoljećima je nadahnjivala naraštaje, osobito vojnike u ratu. Neki su zmaja iz te priče tumačili kao đavla, a Jurjevo ubijanje zmaja vidjeli kao znak snage njegova zagovora. Tako se ta legenda može promatrati kao prispodoba, namijenjena tomu da potakne zazivanje zagovora Svetoga Jurja pri suočavanju s najtežim zlima.

Dok častimo Svetoga Jurja, kao što su to činili toliki tijekom povijesti, ne oklijevaj zazvati njegov zagovor. Ako se u svom životu boriš s nekim „zmajem” — s nekim zlom ili trpljenjem koje se čini nepodnošljivim — tada se osobito obrati ovom veoma štovanom svecu i pouzdaj se da će zagovarati za tebe, kao što je to činio kroz cijelu povijest.