Sveti Junipero Serra

Kad je Junipero Serra 1769. stigao u San Diego, imao je pedeset pet godina i nogu koja ga je godinama boljela. Iza njega bili su sveučilišna predavaonica na Mallorci, planinske misije u Meksiku i dugačak put do obale Tihoga oceana. Pred njim su bili narodi koje nije poznavao i zemlja koju je Španjolska upravo počela zaposjedati. U idućih petnaest godina postao je najpoznatije lice kalifornijskih franjevačkih misija. Njegov život nosi i svjedočanstvo ustrajne vjere i tešku povijest kolonijalnoga sustava kojemu je pripadao.

Rodio se 24. studenoga 1713. u Petri na otoku Mallorci. Na krštenju je dobio ime Miquel Josep Serra i Ferrer; u španjolskim se zapisima pojavljuje kao Miguel José. Roditelji su mu bili zemljoradnici. U rodnom je mjestu pohađao franjevačku školu, a zatim je u Palmi učio filozofiju. U franjevački novicijat stupio je 1730. i uzeo ime Junípero, prema jednomu od prvih drugova svetoga Franje Asiškoga. Poslije svećeničkoga ređenja nastavio je studij, stekao doktorat iz teologije i predavao filozofiju. Mogao je ostati profesor na Mallorci. Umjesto toga, u zrelim je godinama zatražio odlazak u misije.

S prijateljem i subratom Franciscom Palóuom otplovio je 1749. u Novu Španjolsku, današnji Meksiko. Od Veracruza do Ciudad de Méxica odlučio je pješačiti, iako su putnicima bili ponuđeni konji. Na putu se pojavila bolna rana na nozi koja ga, prema biografskim izvorima, više nije posve napustila. Priča o zmijskome ugrizu potječe iz kasnijih prikaza; drugi izvori navode upaljenu ranu nakon uboda kukca. Nije samo izdržljivost odredila njegov rad. U franjevačkoj kući San Fernando pripremao se za život među ljudima čiji je jezik i način života tek trebao upoznati.

Prvu veću službu dobio je u Sierra Gordi, planinskom području današnjega Meksika. Od 1750. do 1758. djelovao je među pripadnicima naroda Pame. U Jalpanu je propovijedao, poučavao vjeru i sudjelovao u gradnji crkve. Misija je uključivala i poljodjelstvo, stočarstvo i trgovinu, pa se svakodnevni život stanovnika mijenjao mnogo šire od samoga vjerskog obreda. Kad su doseljenici i vojnici posegnuli za zemljom koju su obrađivali Pame, Serra se zauzeo za njihova prava. Taj spor otkriva i granice njegova položaja: mogao se suprotstaviti pojedinim nepravdama doseljenika, ali je djelovao unutar španjolskoga kolonijalnog poretka.

Nakon Sierra Gorde vratio se u Ciudad de México. Vodio je redovničke službe i propovijedao u različitim krajevima. Godine 1767. povjeren mu je nadzor nad dotadašnjim isusovačkim misijama u Donjoj Kaliforniji, nakon što je španjolska kruna protjerala isusovce iz svojih područja. Ubrzo je prihvatio poziv da pođe dalje na sjever, u Gornju Kaliforniju. Putovanje nije bilo zaseban crkveni pothvat: misije su se osnivale uz španjolske vojne utvrde i naselja, u sklopu širenja kraljevske vlasti. Serra je želio navijestiti evanđelje; vlast je željela učvrstiti svoju prisutnost na pacifičkoj obali. Te se dvije nakane na terenu nisu mogle jednostavno razdvojiti.

Na putu prema sjeveru utemeljio je 1769. misiju San Fernando de Velicatá u Donjoj Kaliforniji. U San Diego stigao je 1. srpnja iste godine, a 16. srpnja osnovana je misija San Diego de Alcalá. Potom su nastale nove zajednice duž kalifornijske obale. Serra je osobno utemeljio devet misija u Gornjoj Kaliforniji, među njima San Carlos Borromeo, San Antonio de Padua, San Gabriel Arcángel, San Luis Obispo, San Francisco de Asís, San Juan Capistrano i Santa Clara de Asís. Posljednja od tih devet bila je San Buenaventura 1782. godine. Ukupno je u španjolskome razdoblju nastala mreža od 21 misije, ali nije ih sve osnovao Serra. Nekoliko je utemeljeno tek nakon njegove smrti.

Središte njegova rada bila je misija San Carlos kod današnjega Carmela. Odatle je obilazio druge postaje, pisao redovnicima i vlastima te rješavao prijepore oko opskrbe, vojnika i odnosa prema starosjediocima. Misije nisu bile samo crkve. Obuhvaćale su stanovanje, polja, radionice, skladišta i pravila rada. Njihova je izgradnja u velikoj mjeri počivala na radu kalifornijskih starosjedilaca. Ljudi iz različitih naroda u tim su mjestima učili kršćansku vjeru i nove poslove, ali su istodobno gubili slobodu kretanja i dijelove vlastitoga društvenog života. Za mnoge je ulazak u misiju značio trajnu promjenu odnosa prema obitelji, zemlji i jeziku.

Serra se u sukobima sa španjolskim službenicima znao zauzimati za zaštitu domorodaca od nasilja vojnika. Godine 1773. otputovao je u Ciudad de México kako bi pred potkraljem iznio teškoće misija i tražio promjene u njihovu upravljanju. To zauzimanje ne briše ono što znamo o samome misijskom sustavu. Američka biskupska konferencija u njegovu životopisu izričito navodi da je imao paternalistički odnos prema starosjediocima i da je prihvaćao i primjenjivao tjelesne kazne. Nakon krštenja stanovnici misija nisu mogli jednostavno otići kad bi to poželjeli; bijeg se kažnjavao. Stoga se njegovu brigu za pojedine ljude ne smije prikazivati kao da je sustav bio slobodan od prisile.

Još su dublje posljedice donijele bolesti, promjene prehrane i uvjeta života te razaranje starosjedilačkih zajednica. U nekim misijama smrtnost je bila razorna. Potomci kalifornijskih naroda danas s pravom podsjećaju da su njihovi preci u toj povijesti bili ljudi s vlastitim imenima, vjerom i zemljom, a ne tek pozadina europskoga misionarskog pothvata. O tim iskustvima ne govori se samo zbog današnjih prijepora oko Serrina imena. Ona pripadaju povijesti mjesta koja je vodio i stanovnika s kojima je živio. Njegovo je djelovanje zato potrebno opisati zajedno s namjerom navještanja i sa stvarnim posljedicama kolonijalnoga uređenja.

Serrin misionarski žar nije slabio ni kad se pogoršalo zdravlje. Uz bolesnu nogu mučili su ga i drugi zdravstveni problemi. I dalje je obilazio postaje i podjeljivao sakramente. U njegovim se pismima i u uspomenama subraće vidi čovjek snažne volje, naviknut na dug rad i putovanja, ali i čovjek svojega vremena koji nije dovodio u pitanje sve pretpostavke vlastita djelovanja. Franjevačko siromaštvo, molitva i redovnička poslušnost oblikovali su mu svakodnevicu. Nije došao u Kaliforniju tražiti bogatstvo ili političku vlast; ipak je njegova služba bila povezana s vlašću koja je mijenjala živote drugih ljudi bez njihove ravnopravne mogućnosti odlučivanja.

Umro je 28. kolovoza 1784. u misiji San Carlos Borromeo de Carmelo, gdje je i pokopan. Njegov subrat Palóu poslije je napisao životopis koji je sačuvao mnoge pojedinosti o putovanjima i misionarskom radu. Pisao ga je kao prijatelj i štovatelj; glasovi starosjedilačkih zajednica u njemu gotovo se ne čuju. Spomen na Serru dugo je živio među franjevcima i katolicima američkoga zapada. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 25. rujna 1988., a papa Franjo svetim 23. rujna 2015. u Washingtonu.

U kalendaru biskupija Sjedinjenih Američkih Država njegov je spomendan 1. srpnja, na dan dolaska u San Diego. Neki hrvatski hagiografski prikazi navode 28. kolovoza, dan njegove smrti. Razlika nije drugi svetac nego različit kalendarski običaj. Njegovo proglašenje svetim priznanje je njegova misionarskog poziva i osobne svetosti u crkvenome razumijevanju; ne pretvara svaku odluku misijskoga sustava u uzor. Pošteno sjećanje na Junípera Serru uključuje i ljude kojima je želio donijeti evanđelje i one koji su pod kolonijalnom vlašću podnijeli gubitak slobode. Tek s obje strane te povijesti može se razumjeti njegov život.