Sveti Juda Tadej, apostol
- Slavi se
- 28. listopada
Sveti Juda Tadej pripada Dvanaestorici koje je Isus izabrao da budu s njime i da ih pošalje naviještati. Njegov je život slabo osvijetljen pojedinačnim podatcima, ali upravo ga pripadnost apostolskomu zboru stavlja u središte evanđeoske poruke: Kristovo poslanje počiva na svjedocima koji primaju Duha Svetoga i nose Radosnu vijest izvan granica vlastite sigurnosti.
Judu Tadeja treba odmah razlikovati od Jude Iškariotskoga, apostola koji je izdao Isusa. Evanđelje po Ivanu zato ga u prizoru Posljednje večere izrijekom naziva „Juda, ne Iškariotski”. Ondje Juda pita Isusa zašto će se očitovati učenicima, a ne svijetu. Isusov odgovor usmjerava ga prema ljubavi koja čuva njegovu riječ i prema Božjemu prebivanju u vjerniku.
Popisi apostola u Lukinu evanđelju i Djelima apostolskim navode „Judu Jakovljeva”, dok Matej i Marko na odgovarajućem mjestu navode Tadeja. Kršćanska ih je predaja uglavnom poistovjetila, pa se ustalilo ime Juda Tadej. Nije jednako sigurno je li taj apostol također Juda, Isusov rođak, i pisac kratke novozavjetne Judine poslanice. Stoga se autorstvo Poslanice ne može jednostavno navesti kao neupitna biografska činjenica.
Juda je s ostalim apostolima bio svjedok Kristova uskrsnuća i sudionik molitve zajednice koja je na Pedesetnicu primila Duha Svetoga. Plamen kojim ga umjetnici prikazuju podsjeća na taj događaj. O njegovu kasnijem djelovanju Novi zavjet ne govori. Predaje ga vode kroz Judeju, Siriju, Mezopotamiju i Armeniju, a neke ga povezuju s Edessom. Pritom se apostol često prepliće s Tadejem odnosno Addajem iz Edese, jednim od sedamdesetorice učenika, pa zemljopisne pojedinosti zahtijevaju oprez.
Armenska predaja Judu i Bartolomeja časti kao prve navjestitelje evanđelja u Armeniji. Različite predaje njegovo mučeništvo smještaju u Armeniju ili Bejrut sredinom prvoga stoljeća. Sjekira ili batina na njegovim prikazima upućuju na kasnije opise smrti, a lik Krista koji drži povezan je s razvijenom legendom o kralju Abgaru i slici iz Edese.
Juda Tadej s vremenom je postao osobito zazivan u očajnim i naizgled beznadnim prilikama. Takva pobožnost ne predstavlja ga kao zamjenu za Krista, nego kao apostola koji zagovorom vodi Gospodinu kojemu je služio. Njegov se spomendan 28. listopada slavi zajedno sa svetim Šimunom, s kojim ga predaja povezuje u navještaju i mučeništvu.
Oskudica osobnih podataka ne čini Judin život praznim. Njegova prisutnost među Dvanaestoricom, pitanje Isusu za stolom i molitva s prvom zajednicom dovoljno jasno govore: apostol nije središte vlastite poruke. On upućuje na Krista, čuva njegovu riječ i ostaje svjedok nade upravo ondje gdje se ljudski izlaz više ne vidi.
