Sveti Jozafat

Od vremena Velikoga raskola 1054. godine mnogi su se kršćani u Istočnom (Bizantskom) Carstvu odvojili od pape, tvoreći ono što se općenito naziva Pravoslavnom Crkvom. Ta odijeljenost traje i dalje, premda su se neke istočne Crkve ponovno sjedinile s Rimom. Godine 1439. na Firentinskom saboru učinjen je pokušaj ponovnoga sjedinjenja Istoka i Zapada. Nakratko je bio uspješan, ali kada su Turci 1453. osvojili Carigrad, to se jedinstvo polako raspalo. Godine 1596., nakon višegodišnjih razgovora, većina rutenskih pravoslavnih biskupa pristala je, prema sporazumu poznatom kao Brestska unija, ponovno se sjediniti s Rimom pod papom. U tome su sporazumu Ruteni ispovjedili poslušnost papi kao vrhovnom svećeniku, ali su mogli zadržati svoje slavenske liturgijske predaje i slaviti bizantsku liturgiju, zadržati oženjene svećenike, očuvati vlastito kanonsko pravo i crkvenu upravu te sačuvati određene teološke osobitosti unutar Vjerovanja. Premda su mnogi pravoslavni podupirali to ponovno sjedinjenje, mnogi drugi nisu. Upravo je u to povijesno vrijeme živio i umro Sveti Jozafat, kojega danas častimo, za to jedinstvo u Crkvi.

Na rođenju u gradu Volodimiru, u Poljsko-Litavskoj Uniji, na području današnje Ukrajine, naš je svetac dobio ime Ivan Kuncevič. Kršten je u Pravoslavnoj Crkvi, a ne u Katoličkoj, i njegovi su roditelji bili pobožni pravoslavni kršćani. U mladosti je stekao dobro obrazovanje i dobro upoznao vjeru. Često ga je više privlačila molitva nego dječje igre. Posluživao je kod crkvenih bogoslužja, volio slavenske vjerske predaje, od rane dobi prihvatio život pokore i mrtvljenja te ljubio Božanski časoslov, koji je revno molio. Kao mladić radio je kao trgovac u obližnjem gradu kako bi novčano pomogao svojoj obitelji.

Godine 1604., osam godina nakon što se njegova mjesna biskupija ponovno sjedinila s Rimom, Ivan je stupio u redovnički život kao monah u samostanu Presvetoga Trojstva Reda svetoga Bazilija Velikoga u Vilniusu. Pri ulasku je dobio redovničko ime Jozafat. Nakon pet godina u samostanu brat Jozafat zaređen je za katoličkoga svećenika istočnoga obreda te je ostao u samostanu sljedećih osam godina, postavši predstojnikom svojega i još nekoliko drugih samostana.

Kao monah marljivo je proučavao povijest Crkve, liturgiju i druge spise koji su se ticali jedinstva Crkve. Provodio je krajnja mrtvljenja, a njegov je molitveni život postajao sve dublji. Uz ljubav prema Božanskom časoslovu i liturgiji, neprestano je molio Isusovu molitvu: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se.“ Kasnije su neka njegova subraća svjedočila da ju je molio tako često da ga se moglo čuti kako je šapće čak i u snu.

Molitva i studij oca Jozafata doveli su ga do toga da postane čvrst zagovornik Brestske unije, te je činio sve što je mogao kako bi potaknuo svoju subraću redovnike i vjernike laike da prigrle puno zajedništvo s Rimom. Glas o njemu kao o mudru i svetom monahu proširio se nadaleko, pa su mnogi dolazili tražiti njegov duhovni savjet. U samostan je privukao i mnoge mladiće koji su, potaknuti njime, postali monasi. Bio je duhovni vođa, čovjek molitve i čovjek poslanja za jedinstvo. Ne samo da je uvjerio mnoge pravoslavne protivnike unije da prigrle katoličku vjeru, nego je privukao i neke koji su nakon protestantske reformacije postali kalvini. Bio je toliko uspješan da je dobio nadimak „otimač duša“.

Služba oca Jozafata bila je toliko snažna i plodna da je 1617. zaređen za biskupa Vitebska, a godinu dana poslije uzdignut na nadbiskupsku stolicu u Polocku. Bila je to važna stolica jer su napetosti i dalje bile velike, a vjernici, monasi i kler ostali su podijeljeni glede ponovnoga sjedinjenja s Rimom. Neki su se bojali da će izgubiti svoje liturgijske predaje i zamijeniti ih polatinjenima, a drugi se nisu slagali iz teoloških razloga, no nadbiskup Jozafat bio je uvjeren da je puno sjedinjenje s Rimom, uz očuvanje njihovih ljubljenih vjerskih predaja, volja Božja. Sljedećih je šest godina od svoje četrdeset i tri godine života gorljivo posvetio toj stvari.

Kao nadbiskup, visoko je među svojim prioritetima postavio obrazovanje klera, izdavši katekizam koji im je naložio naučiti napamet. Uveo je stegu u svećenički život, sazivao velika okupljanja radi rasprave o pastoralnim pothvatima, obnavljao crkvene zgrade i suprotstavljao se svima koji su se protivili sjedinjenju, uključujući i velikoga kancelara Litve, koji je bio odviše sklon onima koji su se protivili uniji.

U roku od dvije godine nakon Jozafatova ređenja za nadbiskupa Polocka, neke rutenske pravoslavne skupine koje su odbijale prihvatiti jedinstvo s Rimom potajno su se okupile te, uz pomoć pravoslavnoga jeruzalemskog patrijarha, zaredile nove rutenske pravoslavne biskupe, uključujući i jednoga nadbiskupa, uspostavivši tako drugu hijerarhijsku Crkvu. Novi je pravoslavni nadbiskup počeo širiti glasine da Jozafat kani posve polatiniti Crkvu i odbaciti njihove slavenske predaje. U sljedećih nekoliko godina izbilo je nasilje, pa se događalo i da se kler sukobljava s klerom. Nadbiskup Jozafat predvidio je vlastito mučeništvo, ali je ostao u borbi za jedinstvo.

Godine 1623. jedan je pravoslavni svećenik poveo pobunu protiv nadbiskupove kuće, u kojoj su sudjelovali pravoslavni muškarci, žene i djeca. Kamenjem i palicama napali su nadbiskupovu kuću, provalili unutra, stjerali Jozafata u kut jedne prostorije, tukli ga, rasjekli mu glavu sjekirom, ustrijelili ga, vukli njegovo mrtvo tijelo golo kroz grad i bacili ga u rijeku Dvinu.

Premda se to na prvi pogled može činiti strašnim završetkom jednoga svetog života, Bog, koji je svemoguć, kadar je iz zla izvesti dobro. Na mnogo je načina mučeništvo svetoga Jozafata bilo prekretnica za rutenske katolike. Iako su podjele ostale velike, oni koji su prihvatili jedinstvo našli su u svetom Jozafatu mučenika i nadahnuće. Krv mučenika moćno je oružje u Božjim rukama, a Bog se poslužio njegovom smrću kako bi učvrstio sjedinjenje s Rimom u srcima i umovima onih koji su bili otvoreni božanskoj milosti.

Dok častimo ovoga sveca kršćanskoga jedinstva, promišljajmo o žalosnoj stvarnosti da su mnogi kršćani koji ispovijedaju vjeru u Krista i dalje razdijeljeni. To se nalazi čak i unutar same Katoličke Crkve. Iskoristite ovaj spomendan svetoga Jozafata kao prigodu ne samo da razmišljate o bolnim podjelama u našim Crkvama i u svijetu, nego i kao poticaj da molite za jedinstvo u Kristu. Danas tražite zagovor svetoga Jozafata i, nasljedujući njegov život, prinesite Bogu vlastite žrtve, molitve i mrtvljenja, moleći milost istinskoga i trajnog kršćanskog jedinstva.