Sveti Jozafat Kuncevič, biskup i mučenik

Sveti Jozafat Kuncevič dao je život za jedinstvo kršćana, ali djelovao je u sukobu u kojemu su se vjera, crkvena vlast i državna moć opasno prepletale. Njegova smrt ostaje mučeničko svjedočanstvo, dok metode borbe oko Brestovske unije i nasilje suprotstavljenih strana upozoravaju da se kršćansko jedinstvo ne može graditi prisilom ni poniženjem drugoga.

Rođen je 1580. u Volodimiru, u Poljsko-Litavskoj Uniji, i na krštenju dobio ime Ivan Kuncevič. Njegova je obitelj pripadala pravoslavnoj tradiciji, a on je odrastao uz bizantsku liturgiju i crkvenoslavenski jezik. Ta činjenica određuje cijeli njegov put: pristup zajedništvu s Rimom za njega nije značio napuštanje istočne duhovne baštine, nego uvjerenje da se ona može čuvati u punom jedinstvu s papom.

Brestovskom unijom 1596. dio rutenskih biskupa priznao je papinski primat, zadržavajući bizantski obred, vlastito crkveno pravo i oženjeni kler. Dio vjernika i klera uniju je prihvatio, a dio ju je odbacio iz teoloških razloga, straha od latinizacije i otpora načinu na koji je provedena. Nastale su usporedne crkvene odanosti, dodatno zaoštrene političkom potporom vlasti unijatskoj strani. Jozafatov život zato se ne može razumjeti kao mirna rasprava dviju jednakih skupina.

Godine 1604. ušao je u bazilijanski samostan Presvetoga Trojstva u Vilniusu i uzeo ime Jozafat. Nakon ređenja za svećenika proučavao je povijest Crkve i zagovarao Brestovsku uniju, privlačeći nove redovnike i vjernike. Njegova su molitva, stroga askeza i pastoralna zauzetost ostavljale snažan dojam. Ostao je vjeran bizantskoj liturgiji i radio na obnovi bazilijanskoga redovništva.

Godine 1617. postao je biskup u Vitebsku, a potom nadbiskup Polocka. Obnavljao je crkve, tražio obrazovanje i disciplinu klera te sazivao pastoralne skupove. Uvjeren da je unija s Rimom nužna, odlučno se suprotstavljao njezinim protivnicima. Njegove metode uključivale su snažan upravni pritisak i oslanjanje na pravni poredak koji je priznavao unijatsku hijerarhiju. Takvo je djelovanje među pravoslavnim vjernicima povećavalo strah da će izgubiti svoje crkve, predaju i zakonitu pastirsku službu.

Protivnici unije uspostavili su vlastitu hijerarhiju uz potporu jeruzalemskoga patrijarha. Dvije su strane polagale pravo na iste zajednice i crkvenu imovinu; širile su se optužbe, pobune i nasilje, a u sukobima su sudjelovali i klerici. Ne može se opravdati nasilje pravoslavne svjetine koja je naposljetku ubila Jozafata, ali ni prešutjeti da se otpor razvijao u ozračju političke neravnopravnosti i prisile. Vjersko uvjerenje nijednoj strani nije davalo pravo napadati ljude.

Godine 1623. Jozafat je otišao u Vitebsk premda je znao da mu prijete. Nakon uhićenja pravoslavnoga svećenika izbila je pobuna. Mnoštvo je napalo nadbiskupovu kuću, provalilo unutra i ubilo ga udarcima, sjekirom i hicem. Tijelo su mu vukli ulicama i bacili u Dvinu. Njegova spremnost da ostane uz povjerenu zajednicu i prihvati smrt, ne uzvrativši nasiljem, temelj je njegova štovanja kao mučenika.

Jozafatova smrt učvrstila je identitet grkokatolika koji su prihvatili Brestovsku uniju, ali nije izliječila podjelu. Papa Pio IX. proglasio ga je svetim 1867., a njegov se spomendan slavi 12. studenoga. Zaziva ga se kao zagovornika kršćanskoga jedinstva, što njegovoj biografiji daje osobitu zahtjevnost: jedinstvo kojemu je težio mora se danas tražiti dijalogom, slobodom savjesti i poštovanjem stvarne predaje drugoga.

Jozafatovo mučeništvo ne treba pretvoriti u pobjedničku priču jedne zajednice nad drugom. Ono razotkriva cijenu crkvene podjele i moć nasilja da izopači vjersku revnost. Njegova molitva za jedinstvo ostaje dragocjena upravo kada se združi s pokajanjem za prisilu, poštenim pamćenjem žrtava na objema stranama i odlukom da se Kristovo jedinstvo više nikada ne traži protiv dostojanstva čovjeka.