Sveti Josip

Sveti Josip bio je Marijin zaručnik i Isusov zakonski otac, čovjek kojemu su evanđelja povjerila važnu ulogu bez ijedne njegove izravno zapisane riječi. Njegov životopis ne može se sastaviti poput životopisa osoba o kojima postoje datumi, pisma i javni govori. Ono što se o njemu pouzdano zna dolazi ponajprije iz Evanđelja po Mateju i Luki. Ta oskudnost nije praznina koju treba ispunjavati maštom: Josipa najbolje opisuju odluke koje donosi i odgovornost koju prihvaća.

Evanđelja ga smještaju u Nazaret i povezuju s Davidovom lozom. Bio je obrtnik, na grčkome označen riječju tekton, koja može obuhvatiti tesarski i druge građevinske zanate. Marija je bila zaručena s njim kada se pokazalo da je trudna. Matej Josipa naziva pravednim. Ne želeći je javno izvrgnuti sramoti, namjeravao ju je potajno otpustiti. Tada u snu prima poruku da se ne boji uzeti Mariju za ženu jer je dijete začeto po Duhu Svetome. Josip posluša, primi Mariju i djetetu nadjene ime Isus.

Činom imenovanja prihvatio je očinsku i pravnu odgovornost za dijete. Kršćanska predaja zato ga naziva Isusovim poočimom ili zakonskim ocem, ne tvrdeći da je njegov biološki otac. Evanđeoski govor o Isusovu podrijetlu preko Josipove davidovske loze naglašava važnost toga očinstva. Josip ne stoji uz Svetu obitelj kao nijemi ukras. On daje djetetu ime, štiti ga, vodi obitelj i svojim radom osigurava svakodnevni život.

Prema Lukinu evanđelju Josip s trudnom Marijom odlazi iz Nazareta u Betlehem radi popisa stanovništva. Ondje se Isus rađa u skromnim okolnostima. Pastiri pronalaze Mariju, Josipa i dijete, a nakon propisanoga vremena roditelji nose Isusa u jeruzalemski Hram. Šimun i Ana u djetetu prepoznaju ispunjenje Božjega obećanja. Josip je pritom dio obitelji koja vjerno izvršava odredbe Zakona, iako se nalazi pred događajima koje ne može potpuno razumjeti.

Matejevo evanđelje opisuje dolazak mudraca i novu opasnost. Kralj Herod želi ukloniti dijete u kojemu vidi mogućega suparnika. Josip ponovno u snu prima upozorenje, ustaje noću, uzima dijete i njegovu majku te bježi u Egipat. Nakon Herodove smrti vraća se, ali zbog straha od Arhelaja ne nastanjuje se u Judeji, nego u Nazaretu. Brzina njegova odgovora govori više od dugoga govora: kada život djeteta zahtijeva odlazak, ostavlja poznato i postaje izbjeglica.

Luka donosi još jedan prizor iz Isusova djetinjstva. Kada je Isusu bilo dvanaest godina, obitelj je hodočastila u Jeruzalem za Pashu. Na povratku Marija i Josip shvatili su da dječak nije u skupini putnika. Tri su ga dana zabrinuto tražili i pronašli među učiteljima u Hramu. Isusov odgovor o tome da mora biti u onome što pripada njegovu Ocu pokazuje otajstvo koje nadilazi Josipovo očinstvo. Ipak, Isus se s njima vraća u Nazaret i ostaje im poslušan.

Nakon toga Josip nestaje iz evanđeoskoga pripovijedanja. Ne pojavljuje se u izvještajima o Isusovu javnom djelovanju, muci ni uskrsnuću. Zbog toga kršćanska predaja drži da je umro prije tih događaja, ali mjesto, godina i okolnosti njegove smrti nisu poznati. Pobožna slika smrti u prisutnosti Isusa i Marije učinila ga je zaštitnikom dobre smrti, no nije zabilježena u kanonskim evanđeljima.

Evanđelja ne bilježe ni kako je izgledala svakodnevica nazaretskoga doma. Može se zaključiti samo ono što proizlazi iz Josipove uloge obrtnika i oca: obitelj je živjela od rada, sudjelovala u vjerskome životu Izraela i hodočastila u Jeruzalem. Takav okvir ne dopušta slikovite pojedinosti, ali jasno smješta Isusovo odrastanje u stvaran obiteljski i radni život. Josipova veličina nije vezana uz izvanredan javni položaj, nego uz odgovornost u domu.

Kasniji apokrifni spisi i umjetnička predaja dodali su mnoge pojedinosti o njegovoj dobi, prijašnjem životu i obitelji. Takve pripovijesti pripadaju povijesti pobožnosti, ali ih se ne može izjednačiti s evanđeoskim podatcima. Ni uobičajeni prikaz Josipa kao veoma staroga čovjeka nije povijesno potvrđen. Sigurniji je portret pravednika koji prima zahtjevnu zadaću, čuva Marijino dostojanstvo i u više navrata djeluje bez odgađanja.

Njegov zanat postao je važan dio kršćanskoga razumijevanja rada. Isus je u Nazaretu bio poznat kao tesar ili tesarov sin, što upućuje na svakodnevicu obilježenu učenjem obrta i radom ruku. Spomen svetoga Josipa Radnika 1. svibnja, uveden 1955., odnosi se na istu osobu, ali je različit od njegova glavnog slavlja 19. ožujka. Josip Radnik nije drugi svetac niti zaseban povijesni lik.

Štovanje svetoga Josipa postupno se širilo tijekom stoljeća. Papa Pio IX. proglasio ga je 1870. zaštitnikom sveopće Crkve. Štuje se i kao zaštitnik obitelji, očeva, radnika i tesara. Ti naslovi proizlaze iz njegova evanđeoskog poziva: bio je čuvar povjerene obitelji, otac koji je svoju vlast živio kao služenje i obrtnik čiji je rad podupirao život doma.

Umjetnost ga često prikazuje s ljiljanom, znakom čistoće, ili s tesarskim alatom. Još je važniji prikaz na kojemu nosi dijete Isusa. Takva ikonografija sažima ono što tekstovi govore o njegovu poslanju: njegova se važnost ne odvaja od odnosa prema Mariji i Isusu. Čast koja mu se iskazuje ne počiva na osvajačkome pothvatu, učenoj knjizi ili političkoj moći, nego na zaštiti života koji mu je povjeren.

Josipa ne treba zamijeniti s Josipom iz Arimateje, čovjekom koji je nakon raspeća zatražio Isusovo tijelo i položio ga u grob. Sveti Josip iz Nazareta pripada Isusovu djetinjstvu i skrovitim godinama. Njegova šutnja nije odsutnost, nego način prisutnosti: evanđelja ga prikazuju kako sluša, razlučuje i čini ono što mu je povjereno.

Upravo zato njegov život ostaje snažan bez izmišljenih pojedinosti. Josip ne upravlja tijekom događaja i ne traži sigurnost za sebe. Prihvaća Mariju kada bi povlačenje bilo lakše, štiti dijete pred političkim nasiljem, podnosi selidbu i vraća obitelj u običan nazaretski život. Spomen 19. ožujka slavi svetost ostvarenu u skrivenoj vjernosti: u radu, očinstvu, budnosti i spremnosti da se Božjemu pozivu odgovori djelom.