Sveti Josip Moscati
- Životni vijek
- 1880. – 1927.
- Slavi se
- 16. studenoga
Sveti Josip Moscati liječnički poziv nije živio pokraj vjere, nego iz nje. Za njega stručnost, istraživanje i briga za siromašne nisu bile odvojene dužnosti. U bolesniku je susretao osobu kojoj duguje znanje, pažnju i poštovanje, a upravo je ta cjelovitost učinila njegov napuljski život svjedočanstvom kršćanske prisutnosti u modernoj medicini.
Rođen je 25. srpnja 1880. u Beneventu, u brojnoj obitelji. Odrastao je u ozračju ozbiljnoga obrazovanja i vjerske prakse, a studij medicine završio je u Napulju. Profesionalni put povezao ga je s bolnicom za neizlječive, Ospedale degli Incurabili, te s nastavnim i istraživačkim radom. Bavio se biokemijom i patološkom anatomijom, poučavao mlađe liječnike i stjecao ugled zbog dijagnostičke sposobnosti.
Njegova predanost znanosti nije ga učinila hladnim promatračem bolesti. Siromašne je liječio bez naknade, a ponekad im je uz recept ostavljao novac ili hranu. Takve geste nisu bile dodatak njegovu radu, nego posljedica uvjerenja da se medicina bavi cijelim čovjekom. Od liječnika je očekivao temeljitost, ali i svijest da bolesnik nije slučaj na papiru.
Tijekom Prvoga svjetskog rata pregledao je približno tri tisuće vojnika, procjenjujući njihovo zdravstveno stanje za vojnu službu. U razdoblju velikih društvenih potreba nastavio je bolnički, znanstveni i nastavnički rad. Njegov dan bio je prožet molitvom i euharistijom, no vjera ga nije udaljavala od laboratorija. Naprotiv, tražila je da činjenice proučava ozbiljno i da se medicinsko znanje koristi za dobro pacijenta.
Moscati nije stvarao suprotnost između prirodnih uzroka bolesti i duhovnoga života. Liječio je sredstvima medicine svojega vremena, pratio razvoj znanosti i tražio preciznu dijagnozu. Istodobno je znao da ni najbolja terapija ne iscrpljuje potrebe bolesnoga čovjeka. Blizina, savjest i nada pripadaju skrbi, iako se ne mogu izmjeriti laboratorijskim nalazom.
Umro je iznenada u Napulju 12. travnja 1927., nakon što je toga dana još primao pacijente. Glas o liječniku koji je svoje znanje stavljao u službu potrebitih brzo se učvrstio. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 16. studenoga 1975., a papa Ivan Pavao II. svetim 25. listopada 1987. godine.
Njegov se glavni spomen slavi 16. studenoga, na obljetnicu beatifikacije. Datum smrti, 12. travnja, također se navodi u Rimskom martirologiju i pojedinim kalendarima. Ta razlika ne mijenja središte njegova svjedočanstva: svetost se ovdje nije razvila bijegom iz profesionalnoga svijeta, nego vjernim vršenjem zahtjevne javne službe.
Josip Moscati ostaje osobito blizak liječnicima, istraživačima, studentima medicine i bolesnicima. Njegov primjer ne svodi medicinu na dobrotvornost niti vjeru na privatni osjećaj. Pokazuje kako savjest izoštrava stručnost, a molitva produbljuje odgovornost prema konkretnu čovjeku. U bolničkoj sobi i predavaonici živio je isto uvjerenje: znanje postaje služenje tek kada čuva dostojanstvo onoga komu je namijenjeno.
