Sveti Josip Marello

Sveti Josip Marello bio je svećenik iz Pijemonta, utemeljitelj Oblata svetoga Josipa i biskup Acquija. Njegov se život odvijao između služenja biskupu, skrbi za ljude na rubu društva i odgoja mladih. Bio je spreman prihvaćati različite službe u Crkvi, od rada u biskupijskoj upravi do skrbi za siromašne starce. Posebno je štovao svetoga Josipa, čiju je skrovitu vjernost smatrao uzorom za zajednicu koju je osnovao.

Rođen je 26. prosinca 1844. u Torinu, u obitelji Vincenza Marella i Anne Marije Viale. Kršten je istoga dana u crkvi Corpus Domini. Imao je mlađega brata Vittorija. Djetinjstvo mu je rano obilježila smrt majke, koja je umrla 1848., kada je Josip imao tek tri godine. Otac se 1852. s djecom preselio u San Martino Alfieri, mjesto povezano s obiteljskim korijenima. Ondje je Josip odrastao i nastavio školovanje.

U životopisima se već uz njegovo djetinjstvo spominju ministriranje i naklonost prema siromašnima. Pozornost prema tuđoj oskudici ostat će vidljiva i kada bude obavljao odgovorne crkvene službe. Ipak, put prema svećeništvu nije bio posve pravocrtan. Godine 1856. započeo je sjemenišno školovanje, ali je poslije prekinuo taj put. Otac mu je priželjkivao budućnost u poslovnome svijetu, a mladi je Josip morao razabrati čemu će posvetiti život.

Teška bolest 1863. postala je važna prekretnica. Obolio je od tifusa i u bolesti se utekao Blaženoj Djevici Mariji. Ozdravljenje je pripisivao njezinu zagovoru, osobito Gospi od Utjehe, koju se u Torinu štuje pod naslovom Consolata. Nakon oporavka vratio se pripravi za svećeništvo. Taj je povratak usmjerio njegov daljnji život prema služenju koje će povezivati molitvu, pastoralni rad i neposrednu pomoć potrebitima.

Za svećenika ga je 19. rujna 1868. zaredio astijski biskup Carlo Savio. Sljedećega je dana slavio mladu misu u San Martinu Alfieriju. Ubrzo je postao biskupov suradnik i tajnik. Ostao je uz njega više od desetljeća, upoznajući izbliza život biskupije, svećeničke brige i poslove koji podupiru svakodnevno pastoralno djelovanje. Biskupova mu je blizina pružila i prostor za duhovno razlučivanje. Razmišljao je o povučenijem životu u kartuzijanskom redu, no Savio ga je potaknuo da ostane na putu služenja na kojem se već nalazio.

Prateći biskupa Savija, boravio je u Rimu za vrijeme Prvoga vatikanskog sabora 1869. i 1870. godine. Mladi svećenik tako je uz mjesne poslove upoznao i život Crkve okupljene oko pape i biskupa iz različitih zemalja. U tom je razdoblju upoznao i kardinala Gioacchina Peccija, budućega papu Lava XIII. Njihov će se put poslije ponovno povezati kada ga taj papa pozove u biskupsku službu.

Po povratku je nastavio raditi u Astiju. Godine 1880. postao je kanonik katedrale. Nakon tajničke službe bio je i kancelar te sudjelovao u vođenju rada biskupijske kurije. Uz odgovornosti koje su mu bile povjerene, bavio se ispovijedanjem, katehezom i duhovnim vodstvom. Uključivao je laike u katoličke pothvate koji su u tadašnjim teškim prilikama podupirali papu i njegovo djelovanje. Među njegovim poznanstvima bili su i svećenici koji su u Pijemontu razvijali snažna odgojna i karitativna djela, Ivan Bosco i Leonardo Murialdo. Marellova briga za mlade pripadala je tomu širem crkvenom nastojanju da se na društvene promjene odgovori odgojem, vjerom i konkretnom potporom.

Njegova je osjetljivost obuhvaćala i starije ljude. Preuzeo je skrb za astijsku ustanovu za siromašne starce kojoj je prijetilo propadanje. Takav posao zahtijevao je trajnu odgovornost za ljude i za materijalne uvjete njihova života. U Marellovu djelovanju katehetska pouka i karitativna pomoć stajale su jedna uz drugu: briga za vjeru nije ga udaljavala od nečije starosti, siromaštva ili napuštenosti.

Iz takva je iskustva izrasla nova redovnička zajednica. Dana 14. ožujka 1878. u Astiju je osnovao Oblate svetoga Josipa. Njihovo je poslanje obuhvaćalo kršćanski odgoj djece i mladih, skrb za siromašne te pomoć biskupima i svećenicima prema potrebama mjesne Crkve. Marello je želio suradnike koji će spremno prihvaćati povjerene im zadaće, uključujući one koje se obavljaju bez javnoga priznanja.

Prva je zajednica nosila ime Družba svetoga Josipa, a potom je prihvaćen naziv Oblati svetoga Josipa. Među njezinim prvim poslovima bili su skrb za starije i osobe s invaliditetom te osnivanje sirotišta za dječake. U zajednici su djelovali svećenici i redovnička braća. Astiju je time vraćena prisutnost muškoga redovništva, koju su zakonske mjere prethodnih desetljeća bile potisnule. Osnutak je tako odgovarao i potrebama siromašnih i potrebama mjesne Crkve.

Izbor svetoga Josipa za zaštitnika izražavao je i duhovno usmjerenje družbe. U Isusovu je poočimu Marello promatrao čovjeka molitve, rada i vjerne skrbi za one koji su mu povjereni. Njegovim je oblatima taj uzor povezivao unutarnji život s apostolskim djelovanjem. Odgoj mladih tražio je blizinu i strpljivost, a pomaganje svećenicima spremnost na suradnju. Družba je postupno dobivala svoj oblik dok je njezin utemeljitelj i dalje obavljao službe u biskupiji.

Lav XIII. imenovao ga je biskupom Acquija 11. veljače 1889. Za biskupa je posvećen 17. veljače u Rimu, a biskupiju je preuzeo u lipnju. Kao biskup nastavio je ono što je već bilo prepoznatljivo u njegovu svećeničkom radu: nastojao je upoznati ljude, poduprijeti svećenike i dati čvrsto mjesto poučavanju u vjeri. Služba ga je vodila u različite župe i pred pitanja koja su se ticala čitave biskupijske zajednice.

Velik dio tih godina posvetio je pastoralnom pohodu. Od 1890. do kraja života pohodio je župe svoje biskupije. Pohod je povezivao biskupa s konkretnim zajednicama i njihovim pastirima, a njegovim je drugim odlukama davao oslonac u poznavanju mjesnih prilika. U pastoralnim je pismima obrađivao mir, pokoru, kršćanski odgoj, ispovijedanje vjere, katekizam i misijsko poslanje. Ta raznolikost pokazuje koliko je široko shvaćao biskupsku odgovornost, od pouke djece do sudjelovanja u poslanju sveopće Crkve.

Krajem svibnja 1895. otputovao je u Savonu na proslavu tristote obljetnice smrti svetoga Filipa Nerija. Ondje se teško razbolio. Umro je 30. svibnja, u pedeset i prvoj godini života, nakon samo šest godina biskupske službe. Iza njega su ostali biskupija koju je pohodio i vodio te mlada družba kojoj je odredio zaštitnika i apostolski smjer.

Oblati svetoga Josipa nastavili su živjeti i razvijati njegovo djelo. Družba je nakon njegove smrti dobila biskupijsko, a zatim i papinsko odobrenje. Njegovi su posmrtni ostatci 1923. preneseni u matičnu kuću družbe u Astiju. Sjećanje na utemeljitelja ondje je ostalo povezano sa zajednicom kojoj je dao početak i s poslanjem odgoja i služenja.

Crkveno je priznanje njegove svetosti došlo nakon dugoga postupka. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 26. rujna 1993. u Astiju, a svetim 25. studenoga 2001. u Rimu. Njegovo se ime tako pridružilo svetim pastirima koji su vjernost Kristu pokazali u upravljanju, poučavanju i djelima milosrđa. U životu Josipa Marella te su se službe susretale u istom trajnom nastojanju: ostati blizu ljudima koji su mu povjereni i učiniti se raspoloživim za njihove potrebe.