Sveti Josip Kalasancije

Život svetoga Josipa Kalasancija

Od Aragona, gdje je rođen 1556., do Rima, gdje je umro 92 godine poslije, sreća se čas smiješila, čas okretala protiv djela Josipa Kalasancija. Kao svećenik sveučilišno obrazovan u kanonskom pravu i teologiji, cijenjen zbog svoje mudrosti i upravne sposobnosti, ostavio je po strani svoju karijeru jer ga je duboko potresala potreba za odgojem i obrazovanjem siromašne djece.

Kad nije uspio potaknuti druge ustanove da u Rimu preuzmu ovaj apostolat, Josip je s nekoliko drugova osobno otvorio besplatnu školu za siromašnu i zapuštenu djecu. Odaziv je bio tako velik da se neprestano tražio veći prostor za njihovo djelo.

Ubrzo je papa Klement VIII. pružio potporu toj školi, a ta se pomoć nastavila i za pontifikata pape Pavla V. Otvarale su se i druge škole; privlačili su se i drugi ljudi tome djelu, te je 1621. zajednica — jer su učitelji tako živjeli — bila priznata kao redovnička zajednica, Red regularnih klerika pobožnih škola — pijaristi ili skolopi. Nedugo zatim Josip je imenovan vrhovnim poglavarom doživotno.

Splet različitih predrasuda, političkih ambicija i spletki izazvao je u toj ustanovi velike nemire. Neki nisu bili skloni obrazovanju siromašnih, jer bi obrazovanje, po njihovu mišljenju, učinilo siromahe nezadovoljnima njihovim niskim društvenim zadaćama! Druge je sablažnjavalo to što su neki pijaristi bili poslani Galileu na pouku — a Galileo je bio prijatelj Josipa Kalasancija — pa su se članovi podijelili u suprotstavljene skupine.

Josip Kalasancije više je puta bio predmetom istraga papinskih povjerenstava te je bio smijenjen; a kad se borba unutar ustanove nastavila, pijaristi su bili ukinuti. Tek nakon Josipove smrti ponovno su i službeno bili priznati kao redovnička zajednica. Njegov se liturgijski blagdan slavi 25. kolovoza.

Razmišljanje

Nitko nije bolje od Josipa Kalasancija poznavao potrebu za djelom koje je vršio; nitko nije bolje od njega znao koliko su neutemeljene bile optužbe podignute protiv njega. Ipak, ako je želio djelovati unutar Crkve, shvaćao je da se mora podložiti njezinu autoritetu, da mora prihvatiti i neuspjeh ako ne uspije uvjeriti ovlaštene istražitelje.

Iako predrasude, spletke i neznanje ljudi često dugo priječe da istina iziđe na vidjelo, Josip Kalasancije bio je uvjeren, čak i u vrijeme ukinuća, da će njegova ustanova ponovno biti priznata i odobrena. S tim je pouzdanjem sjedinio iznimnu strpljivost i istinski duh praštanja.