Sveti Josip Kupertinski

Godine 1638. franjevac Josip iz Copertina morao je napustiti samostan Gospe od Grottelle, mjesto koje je volio i u kojem je živio kao svećenik. Zbog izvještaja o njegovim zanosima i levitacijama pozvan je pred crkvene istražitelje u Napulj. Nisu ga osudili za prijevaru, ali su odlučili da se udalji od mnoštva koje se oko njega okupljalo. Redovnički život od tada mu je donio godine premještaja i osame. Čovjek kojega su ljudi dolazili gledati zbog neobičnih pojava morao je svetost živjeti ondje gdje ga je poslušnost odvela.

Josip Maria Desa rođen je 17. lipnja 1603. u Copertinu, gradu u Apuliji na jugu Italije. Obitelj je bila siromašna i opterećena očevim dugovima. Franjevačka predaja pripovijeda da se rodio u staji jer obitelj tada nije mogla ostati u svojoj kući. Majka Franceschina Panaca odgajala ga je strogo; Josip je poslije znao reći da je upravo uz nju prošao svoj prvi „novicijat”. Njezina je odlučnost pratila djetinjstvo dječaka kojega su ljudi zbog rastresenosti i dugih trenutaka zamišljenosti često podcjenjivali.

U školu je krenuo kao dijete, ali ju je zbog dugotrajne bolesti morao prekinuti. Svetište u Osimu prenosi predaju o njegovu ozdravljenju nakon majčina hodočašća u marijansko svetište u Galatoneu. Prekid školovanja ostavio je trag: čitanje, pisanje i učenje kasnije su mu zadavali mnogo muke. Kao mladić pokušao je naučiti postolarski zanat, no ni ondje se nije snašao. Ipak, u njemu je rasla želja za životom po primjeru svetoga Franje Asiškoga. Ona nije dolazila iz sigurnosti da je sposoban za sve zadaće koje ga čekaju. Upravo su se njegove očite teškoće često ispriječile na putu.

Najprije je pokušao ući među franjevce, a potom su ga 1620. primili kapucini kao brata laika. Njegov je boravak bio kratak: zbog nespretnosti u svakodnevnim poslovima nije dovršio novicijat. Povratak obitelji nije mu bio lak, pa je potražio pomoć rođaka među franjevcima konventualcima. U samostanu Gospe od Grottelle blizu Copertina prihvatio je najjednostavnije službe. Brinuo se i za samostansku životinju. Braća su u njegovu radu i molitvi postupno prepoznala čovjeka koji želi pripadati zajednici, iako mu mnoge stvari ne polaze za rukom.

Primljen je među konventualce te je s vremenom dobio priliku pripremati se za svećeništvo. Nije prestao teško učiti. Učio je latinski, vježbao čitanje i nastojao savladati gradivo koje se od kandidata zahtijevalo. U franjevačkoj se predaji sačuvala zgoda o ispitu za đakonat: od svih evanđeoskih ulomaka koje je mogao dobiti, biskup ga je pitao upravo za onaj koji je najbolje poznavao. Predaja dodaje da pri završnom ispitu za svećeništvo nije morao odgovarati jer je biskup, nakon dobrih odgovora ostalih kandidata, zaključio ispitivanje. Za svećenika je zaređen 1628.

Ostao je u Grottelli. Ondje je slavio misu, molio s braćom i susretao ljude koji su dolazili tražiti savjet i molitvu. Osobito mu je bila draga slika Gospe od Grottelle. Kasnije će se i na drugim mjestima vraćati uspomeni na nju. Njegova pobožnost nije bila samo tiha: volio je pjevati, sastavljao je jednostavne stihove i rado je riječima iz svakodnevice govorio o Božjoj blizini. Papa Ivan Pavao II. u pismu franjevcima konventualcima istaknuo je njegovu ljubav prema otajstvu utjelovljenja, Kristovoj muci i euharistiji. Misa i klanjanje pred svetohraništem bili su središte Josipova dana.

Upravo se za molitvu veže ono zbog čega je postao najpoznatiji. Franjevačka svjedočanstva opisuju duboke zanose tijekom mise, zajedničke molitve ili pred vjerskom slikom; govore i da bi se tada uzdigao od tla. Glas o levitacijama širio se daleko izvan samostana. Neki su dolazili moliti s njim, a neke je privlačila sama neobičnost. Josip je zbog toga gubio mir potreban redovničkoj zajednici i javnoj službi. Prema predaji svetoga mjesta u Osimu, pokušavao je izbjeći pozornost i nije volio što njegovi zanosi postaju predmet znatiželje.

Crkvene su vlasti morale ispitati što se zbiva. Nakon istraživanja u Napulju Josip je premješten u Assisi, gdje je proveo više od desetljeća. Premda je živio povučeno, glas o njemu nije utihnuo. Posjećivali su ga ljudi koji su željeli razgovarati ili mu preporučiti svoje potrebe. Život u blizini grada svetoga Franje bio mu je drag, ali ga nije oslobodio ograničenja. Misu je često slavio odvojen od javnosti; prostor za susrete ovisio je o odlukama poglavara i crkvenih ustanova koje su ga nadzirale.

Godine 1653. stigao je novi nalog za odlazak. Iz Assisija je premješten među kapucine u Pietrarubbii, a zatim u Fossombrone. Boravak u tim samostanima bio je još osamljeniji. Nije slobodno birao tko će ga posjećivati ni kamo će poći. Predaja iz Osima bilježi da je pri jednom premještaju pitao hoće li Bog biti i ondje kamo ga vode. Odgovor da će biti bio mu je dovoljan da krene. U toj jednostavnoj razmjeni franjevci su sačuvali uspomenu na poslušnost koja ga je pratila i onda kada nije razumio razloge novih odluka.

Osama nije značila da je Josip stalno osjećao utjehu. Franjevački životopisi govore o razdobljima napasti i nutarnje suhoće, u kojima mu je molitva bila teška. Istodobno se nije odrekao svoje pobožnosti prema Mariji ni svakodnevne euharistijske molitve. Nosio je i stroge pokore, kakve se spominju u starijoj redovničkoj predaji. U tim je godinama ostao vjeran molitvi, prihvaćao ograničenja i živio kao brat i onda kada mu je javno svećeničko djelovanje bilo suženo.

Godine 1657. dopušten mu je povratak među konventualce. Poslan je u Osimo, grad u Markama, gdje je proveo posljednjih šest godina. Iz svojega samostana mogao je pogledom pratiti smjer prema Loretu, velikomu marijanskom svetištu. Osimska predaja pamti njegovu radost pri dolasku i pjesmu kojom je izražavao zahvalnost. Ondje je nastavio skrovit život, a njegova su se braća brinula za njega dok mu je zdravlje slabilo. Umro je 18. rujna 1663. u samostanu u Osimu.

Nakon smrti započelo je prikupljanje svjedočanstava o njegovu životu. Izvještaji o izvanrednim događajima ušli su u postupke za njegovo proglašenje blaženim i svetim, ali Crkva je promatrala i njegov život molitve, siromaštva i poslušnosti. Papa Benedikt XIV. proglasio ga je blaženim 1753., a papa Klement XIII. svetim 1767. Njegovo se tijelo čuva u svetištu u Osimu, dok se u rodnom Copertinu časte mjesta povezana s njegovim djetinjstvom i godinama u Grottelli.

Josipa se osobito zaziva kao zaštitnika studenata i onih koji pristupaju ispitima. Ta je blizina razumljiva: vlastito mu je učenje teško išlo, a od studija nije mogao jednostavno odustati. Zbog predaja o levitacijama zaštitnikom ga smatraju i zrakoplovci te putnici zrakom. Njegov spomendan 18. rujna u Osimu se slavi u svetištu koje nosi njegovo ime. Ondje se i danas čuva uspomena na franjevca kojemu javna slava nije donijela lakši put, a koji je unatoč premještajima ostao vjeran pozivu što ga je prepoznao u mladosti.