Sveti Josip Cafasso

U Torinu devetnaestoga stoljeća bilo je ljudi do kojih se teško dolazilo: mladići bez oslonca, siromasi pritisnuti svakodnevicom i zatvorenici iza teških vrata. Sveti Josip Cafasso nije sve te nevolje promatrao iz daljine. Svoje je svećeništvo živio među ljudima, za ispovjedničkom pregradom, u učionici mladih svećenika i u zatvorskim hodnicima. Nije osnovao družbu koja bi nosila njegovo ime. Ipak, preko ljudi koje je odgajao i onih koje je pratio u najtežim časovima ostavio je dubok trag u životu Crkve.

Rodio se 15. siječnja 1811. u Castelnuovu d’Astiju u Pijemontu, u seoskoj obitelji, kao treće od četvero djece. Iz istoga je mjesta potekao i Ivan Bosco, budući osnivač salezijanaca. Josip je bio krhka zdravlja i niska rasta, ali mu tjelesna ograničenja nisu odredila širinu života. Nakon školovanja u Chieriju stupio je u bogosloviju, a 1833. zaređen je za svećenika. Bilo mu je tek dvadeset i dvije godine. Pred njim nije stajao dug život, no gotovo tri desetljeća svećeničke službe ispunit će iznimnom postojanošću.

Četiri mjeseca nakon ređenja došao je u torinski Crkveni zavod svetoga Franje Asiškoga, poznat kao svećenički konvikt. Mladi dijecezanski svećenici ondje su nakon bogoslovije produbljivali znanje i učili kako ga primijeniti u službi. Uz moralnu teologiju vježbali su propovijedanje, ispovijedanje i duhovno vodstvo. Cafasso je u konvikt najprije ušao kao učenik. Potom je ondje predavao, a nakon svećenika Luigija Guale preuzeo je njegovo vodstvo. U toj je ustanovi ostao do kraja života.

Tadašnji Pijemont prolazio je kroz velike društvene promjene. Torino je rastao, a brojni su ljudi u grad dolazili tražeći posao i sigurniji život. Siromaštvo i nesigurnost nisu bili pitanja koja su se mogla riješiti samo lijepom propovijedi. Cafasso je razumio da će svećenici susretati konkretne osobe, svaku s vlastitom poviješću, strahom i nadom. Zato mu nije bilo dovoljno da njegovi učenici znaju pravilo: trebali su znati slušati, razlučivati i približiti čovjeka Bogu.

Kao predavač moralne teologije oslanjao se na svetoga Alfonsa Mariju Liguorskoga i svetoga Franju Saleškoga. Nastojao je prevladati strogoću koja je u duhovnome životu lako mogla pretvoriti pogled na grijeh u neprestani strah od osude. Pritom nije umanjivao ozbiljnost ljudskih odluka. Poučavao je buduće ispovjednike da istodobno čuvaju osjetljivost za grijeh i otvaraju put Božjem milosrđu. Ta ravnoteža nije ostala samo u njegovim predavanjima: svakodnevno ju je tražio u susretima s ljudima koji su mu dolazili po savjet i pomirenje.

Mnogi su ga poznavali upravo kao ispovjednika i duhovnoga vođu. Vrijeme provedeno u ispovjedaonici nije smatrao sporednim dijelom profesorskoga posla. Ondje je susretao svećenike, redovnike i laike, ljude različita položaja, i svakome nastojao posvetiti pozornost. Njegovo poučavanje dobivalo je težinu jer je raslo iz stvarnoga poznavanja čovjeka. U molitvi i slavljenju euharistije pronalazio je snagu za službu; pobožnost prema Presvetom oltarskom sakramentu želio je prenositi i drugima. Svećenički život za njega nije bio niz odvojenih dužnosti, nego jedinstvo molitve, poučavanja i blizine čovjeku.

Za mlade svećenike koji su pristizali iz manjih mjesta torinski je konvikt bio i susret s drukčijim svijetom. Grad je pred njih stavljao pitanja na koja se nije moglo odgovoriti napamet. Cafasso ih je učio da se ne udaljuju od ljudi zbog njihove siromaštine, neznanja ili životnih lomova. Odgoj je shvaćao kao pripremu za stvarne susrete: svećenik treba poznavati nauk Crkve, ali i okolnosti u kojima ga osoba može primiti. Smirenost, oštroumnost i razboritost bile su osobine koje je u njemu posebno prepoznao Ivan Bosco. Takav je učitelj mogao zahtijevati mnogo, a ipak ulijevati povjerenje. U njegovoj školi nije se učilo samo govoriti o Bogu, nego biti blizu ljudima kojima se naviješta evanđelje.

Među mladim svećenicima kojima je pomagao bio je Ivan Bosco. Njihova povezanost počela je prije Boscova velikog djelovanja među torinskom mladeži i trajala je godinama. Cafasso mu je bio savjetnik u važnim životnim odlukama te ga je podupirao dok je tražio način da se posveti napuštenim i siromašnim dječacima. Nije pokušavao od njega načiniti vlastitu kopiju. Pomagao mu je prepoznati i slijediti njegov osobit poziv. U Boscovu kasnijem radu i u nastanku salezijanske družbe može se zato vidjeti i plod tih razgovora, povjerenja i razborita vodstva. Bosco ga je smatrao uzorom svećeničkoga života.

Cafassov rad nije se zaustavljao na odgoju svećenika. Više od dvadeset godina redovito je ulazio u torinske zatvore. Uvjeti u kojima su zatvorenici živjeli bili su teški i ponižavajući. On im je donosio ono što je mogao: prisutnost, riječ, pouku, sakramente i svijest da nisu zaboravljeni. Isprva je znao govoriti većim skupinama, a s vremenom je sve više mjesta davao osobnim razgovorima. Nije svakomu pristupao jednakim govorom. Zanimao ga je čovjek pred njim i ono što mu je u tom času potrebno da može ponovno pogledati vlastiti život i otvoriti se Bogu.

Posebno je pratio osuđenike na smrt. U vremenu kad je pogubljenje bilo javna i zastrašujuća stvarnost, nije ih ostavljao same na posljednjem putu. Papa Benedikt XVI. navodi da je Cafasso na stratište otpratio pedeset i sedmoricu osuđenih muškaraca, nakon što ih je ispovjedio i podijelio im euharistiju. Iza te brojke stoji niz susreta u kojima nije mogao promijeniti izrečenu presudu, ali je mogao biti uz čovjeka do posljednjega daha. Zbog te službe ostao je poznat kao „svećenik vješala”. Taj naziv govori o mjestu na koje je odlazio; njegovo je djelovanje ondje govorilo o nadi i dostojanstvu koje nije prestajao vidjeti ni u osuđeniku.

I izvan zatvora pomagao je ljudima u oskudici. Sredstva kojima je raspolagao koristio je za siromahe i za mlade koji su se spremali za svećeništvo. Podupirao je dobra djela drugih, a svećenicima je držao duhovne vježbe. Takva se služba rijetko mogla svesti na jedan dojmljiv događaj. Njezina je snaga bila u ustrajnosti: u ponovnom dolasku, u vremenu darovanom drugome, u spremnosti da se svakodnevna dužnost obavi s ljubavlju.

Umro je u Torinu 23. lipnja 1860., u dobi od četrdeset i devet godina. Iza njega su ostali ljudi kojima je pomogao da sazriju u vlastitom pozivu, svećenici koje je učio spajati istinu s milosrđem te zatvorenici kojima je pružio duhovnu i ljudsku blizinu. Njegov nećak Josip Allamano također je poslije postao svećenik i utemeljitelj misionarskih družbi. U torinskoj povijesti Cafasso pripada krugu svetaca čija se vjera očitovala u služenju onima koji su najlakše ostajali bez glasa.

Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 1925., a papa Pio XII. svetim 1947. Isti ga je papa 1948. proglasio zaštitnikom talijanskih zatvora te ga je svećenicima istaknuo kao uzor u službi ispovijedanja i duhovnoga vodstva. Crkva ga se spominje 23. lipnja, na dan njegove smrti. Njegov život i danas postavlja jednostavno, ali zahtjevno pitanje: imamo li vremena za osobu koja se ne može sama izboriti da je netko čuje? Cafasso je odgovarao svojim danima, i to ondje gdje su se često zatvarala i vrata i srca.