Sveti Josip Benedikt Cottolengo

U Torinu je 1827. teško bolesna žena tražila mjesto gdje bi mogla roditi i primiti pomoć. Bolnice je nisu primile. Svećenik Josip Benedikt Cottolengo došao je k njoj, ali više joj nije mogao osigurati skrb koja joj je bila potrebna. Njezina smrt nije za njega ostala tužna epizoda o kojoj će samo pripovijedati. Nekoliko mjeseci poslije otvorio je vrata prve male ustanove za bolesnike koje drugi nisu imali kamo primiti. Iz toga je početka nastala Mala kuća Božje providnosti, djelo koje će obilježiti Torino i nadživjeti svojega utemeljitelja.

Josip Benedikt rodio se 3. svibnja 1786. u gradiću Bra, u Pijemontu, kao najstarije od dvanaestero djece. Šestero njegove braće i sestara umrlo je u djetinjstvu. Obitelj je živjela od očeva rada u trgovini tkaninama, a djecu je odgajala u kršćanskoj vjeri. Odrastao je u vremenu napoleonskih ratova i promjena koje su zahvaćale i crkveni i društveni život. Siromaštvo nije bilo skriveno iza zidova ustanova: moglo se vidjeti na ulicama, u obiteljima i među ljudima koji su iz sela dolazili u grad u potrazi za poslom. Već kao dječak Josip Benedikt pokazivao je osobitu osjetljivost prema onima koji su ostajali bez pomoći.

Odlučio je postati svećenik. Nakon filozofskih i teoloških studija zaređen je 8. lipnja 1811. Služio je kao pomoćni župnik u Cornelianu d’Alba, a zatim je nastavio školovanje i 1816. stekao doktorat iz teologije u Torinu. Dvije godine poslije postao je kanonik pri crkvi Corpus Domini. Propovijedao je, ispovijedao i vodio duhovne susrete. Takav je život mogao teći sigurnim crkvenim putem, no u njemu je raslo pitanje kako svećeničku službu približiti ljudima koje postojeće ustanove ne uspijevaju obuhvatiti.

Odgovor je počeo dobivati oblik nakon susreta 2. rujna 1827. Žena kojoj je bio pozvan zvala se Giovanna Gonnet. Prema prikazu ustanove koju je poslije osnovao, bila je majka troje djece i očekivala je četvrto. U torinskim bolnicama nije dobila smještaj, a Cottolengo je svjedočio njezinoj smrti. Poslije se molio pred Gospinom slikom u crkvi Corpus Domini. Nije ostao samo na molitvi. Odlučio je otvoriti prostor u kojemu bi oni koji su odbijeni drugdje našli postelju, liječenje i ljudsku blizinu. Njegov je odgovor imao adresu, vrata i krevete.

Dana 17. siječnja 1828. u iznajmljenim prostorijama otvorio je malo prihvatilište bolesnika, poznato kao Ospedaletto della Volta Rossa. Nije mogao sam voditi ni njegovu skromnu početnu djelatnost. Uz njega su stale žene koje su pomagale u njezi, osobito udovica Marianna Nasi Pullino, koju zajednica pamti kao suutemeljiteljicu djela. Pridružili su se dobročinitelji, liječnici i drugi volonteri. Namještaj i potrepštine dolazili su od ljudi koji su mogli nešto darovati. U tome se već prepoznavao način na koji će Mala kuća rasti: Cottolengo je pokretao i povezivao ljude, ali svaka je osoba sa svojim znanjem ili radom imala mjesto u služenju bolesnicima.

Početak nije bio neprekinut uspjeh. U vrijeme širenja kolere vlasti su u rujnu 1831. naredile zatvaranje prvoga prihvatilišta. Bolesnici su ponovno ostali bez prostora koji su tek stekli. Cottolengo nije tumačio zatvorena vrata kao kraj svojega poziva. U četvrti Valdocco, odnosno Borgo Dora, 27. travnja 1832. otvorio je novu ustanovu i nazvao je Mala kuća Božje providnosti. Kralj Karlo Albert priznao ju je 1833. kao ustanovu. Ime je izražavalo Cottolengovu vjeru da Bog ne zaboravlja one koje društvo zanemaruje. Nije značilo da će posao biti obavljen bez ljudi, liječnika, darovatelja i svakodnevne skrbi. I sam je pisao da se providnost najčešće služi ljudskim sredstvima.

U novoj su kući mjesto dobivali bolesnici koje druge bolnice nisu primale, ali i osobe s invaliditetom, gluhi, slijepi, ljudi s epilepsijom, siročad i stariji bez oslonca. Ondje su im trebali hrana i postelja, ali i zdravstvena njega, učenje, rad i pripadnost zajednici. Cottolengo nije želio da stanovnici budu svedeni na svoju bolest ili siromaštvo. Papa Benedikt XVI. kasnije je istaknuo da se u njegovu djelu briga za ljudsko dostojanstvo odnosila na cijelu osobu: na tijelo, odnose, odgoj i duhovni život. Takav je pristup zahtijevao mnogo više od jednokratne milostinje.

Broj stanovnika rastao je, a s njime i raznolikost poslova. Trebalo je njegovati bolesne, kuhati, prati rublje, graditi, poučavati, voditi račune i pronalaziti sredstva za sljedeći dan. Cottolengo je u tome sudjelovao bez udaljavanja od fizičkoga rada. Hrvatski životopisi pamte kako ga se moglo naći pri nošenju kamena, radu oko zgrada ili u razgovoru s onima koji su živjeli u kući. Pojedinosti tih prizora pripadaju predaji o njemu, ali odgovaraju smjeru njegova djela: utemeljitelj nije smatrao da je ijedan koristan posao ispod svećeničkoga dostojanstva.

Kako bi skrb potrajala, postupno je okupljao zajednice sestara, braće i svećenika. Ženska redovnička zajednica počela se oblikovati 1830., zajednica braće potkraj 1833., a svećenička zajednica 1839. U posljednjim godinama pokrenuo je i kontemplativne zajednice čija je molitva pratila rad drugih. Nisu svi činili isto: neki su liječili i njegovali, neki poučavali, neki gradili ili upravljali, a neki se posvećivali molitvi. Ta razlika službi čuvala je ono što je Cottolengo želio: da velika kuća ostane zajednica osoba, a ne samo skup odjela.

Njegovo pouzdanje u providnost bilo je neobično snažno. Nije se želio vezati uz sigurnost koja bi, po njegovu sudu, zaustavila spremnost da se primi još jedan čovjek u nevolji. U starijim su životopisima sačuvane i njegove slikovite izjave o novcu, hrani i pouzdanju, ali iz njih ne proizlazi da je zanemarivao organizaciju. Više od tri desetljeća svećeničke službe i desetljeće vođenja ustanove pokazali su upravo suprotno: povjerenje u Boga za njega je značilo pronaći suradnike, pribaviti prostor i nastaviti raditi kad prvi pokušaj propadne. Na vratima Male kuće stajao je Pavlov redak o Kristovoj ljubavi koja potiče na djelovanje.

Kad se 1842. razbolio od tifusa, shvatio je da neće još dugo moći voditi kuću. Otišao je bratu Luigiju, također svećeniku, u Chieri. Ondje je umro 30. travnja 1842., nekoliko dana prije svojega pedeset šestog rođendana. Iza sebe je ostavio ustanovu u kojoj je, prema vlastitoj povijesti Male kuće, tada živjelo približno 1300 osoba. Taj broj nije samo mjera rasta. Svaka je od tih osoba trebala nekoga tko će joj pružiti skrb, razgovor i mjesto u zajednici. Nastavak djela poslije Cottolengove smrti potvrdio je da ono nije ovisilo samo o njegovoj prisutnosti.

Papa Benedikt XV. proglasio ga je blaženim 29. travnja 1917., a papa Pio XI. svetim 19. ožujka 1934. Njegov je spomendan 30. travnja. U Torinu se njegovo ime i danas povezuje s Malom kućom, a zajednice nastale iz njegova djela djeluju i izvan Italije. Njegova posebnost nije bila u tome što je prvi opazio siromaštvo. Vidio je osobu koju su svi drugi već bili prestali primati i iz toga je susreta nastalo mjesto na kojemu su mnogi ponovno bili dobrodošli. Takva ljubav nije ostala osjećaj: postala je kuća s otvorenim vratima.