Sveti Josip Allamano

Josip Allamano proveo je svećenički život u Torinu, a iz svetišta kojemu je bio rektor otvorio je put misionarima prema Africi i drugim krajevima svijeta. Utemeljio je dvije misijske družbe, odgajao svećenike i desetljećima služio vjernicima koji su dolazili pred lik Gospe Utješiteljice. Misijsko poslanje povezivao je sa svakodnevnim svećeničkim radom: molitvom, ispovijedanjem, duhovnim vodstvom i brižljivom pripravom onih koji će naviještati Krista daleko od domovine.

Rođen je 21. siječnja 1851. u pijemontskom mjestu Castelnuovo d’Asti, koje danas nosi ime Castelnuovo Don Bosco. Njegova majka Marijana Cafasso bila je sestra svetoga Josipa Cafassa, svećenika poznatoga po odgoju klera, ispovijedanju i služenju zatvorenicima. Josip je bio četvrto od petero djece, a rano je ostao bez oca. U obitelji je primio vjerski odgoj. U jesen 1862. započeo je školovanje kod svetoga Ivana Bosca u torinskom Valdoccu i ondje ostao četiri godine. Upoznao je svećeništvo posvećeno mladima, njihovoj vjeri, školovanju i životnim potrebama.

U torinsko je sjemenište stupio 1866. godine. Za svećenika je zaređen 20. rujna 1873., a 1876. završio je teološki studij. Povjeren mu je rad u odgoju budućih svećenika, među ostalim i služba sjemenišnoga duhovnika. Iskustvo stečeno uz bogoslove poslije je prenio u odgoj misionara.

Svećenik Gospe Utješiteljice

U listopadu 1880. imenovan je rektorom torinskoga svetišta Consolata. Bilo mu je tek dvadeset i devet godina. Svetište, posvećeno Blaženoj Djevici Mariji pod naslovom Utješiteljice, postalo je središte njegova rada sve do smrti.

Allamano je pristupio obnovi svetišta i njegove unutrašnjosti. Tijekom osamdesetih godina devetnaestoga stoljeća poduzeti su radovi na građevini i krovu, a poslije je unutarnji prostor proširen prema projektu arhitekta Carla Ceppija. Uz građevinsku obnovu razvijao je pastoralni život svetišta. Duhovna utjeha koju su ljudi ondje tražili za njega je bila usko povezana sa sakramentom pomirenja, euharistijom i duhovnim vodstvom.

Važan suradnik bio mu je svećenik Giacomo Camisassa, suutemeljitelj obiju misijskih družbi. Njihova je dugogodišnja suradnja obuhvaćala svetište i osnivanje misijskih zajednica. Camisassa je sudjelovao u ostvarenju pothvata koji su zahtijevali organizaciju, sredstva i trajnu skrb za ljude. Allamanovo djelo tako je raslo kroz svećeničko prijateljstvo i podjelu odgovornosti. Usporedno sa službom u svetištu Allamano je od 1882. vodio obnovljeni crkveni zavod Convitto ecclesiastico, u kojem su se mladi svećenici pripravljali za pastoralni rad.

Zavod je prethodno bio zatvoren nakon prijepora oko poučavanja moralne teologije. Allamano ga je ponovno otvorio uz svetište Consolata i vodio do kraja života. U toj je ustanovi nastavio baštinu praktične priprave svećenika za propovijedanje, ispovijedanje i druge pastoralne zadaće. Vodio je i svetište svetoga Ignacija kraj Lanza, povezano s duhovnim vježbama. U duhovnim je vježbama sudjelovao i sam, a drugima ih je vodio. Tako je rad s klerom obuhvaćao i razdoblja povlačenja, molitve i obnove svećeničkoga života.

U Torinu je podupirao katolički tisak i društvene pothvate. Godine 1899. počeo je izdavati mjesečnik La Consolata. Tiskana je riječ povezivala svetište s vjernicima i širila zanimanje za njegove pothvate. Podupirao je duhovnu i materijalnu pomoć potrebnima, a u ratnim će godinama svoju brigu proširiti na izbjeglice i bogoslove pozvane u vojsku.

Dvije misijske družbe

Iz rada sa svećenicima i vjernicima postupno je sazrijevala zamisao o zajednici koja će se posvetiti misijama. Allamano je želio da svećenici i braća budu temeljito pripravljeni za poslanje među narodima kojima se Krist tek naviješta.

Družbu Misionara Marije Tješiteljice, poznatu i kao Consolatini misionari, utemeljio je 29. siječnja 1901. godine. Ime je zajednicu trajno vezalo uz Gospu Utješiteljicu i torinsko svetište. Prva četvorica misionara otputovala su u Keniju 8. svibnja 1902. Allamano ih je pratio iz Torina, zadržavajući odgovornost za njihovu duhovnu i praktičnu pripravu te za rast mlade zajednice. Njegov doprinos misijama ostvarivao se ponajprije u slanju, odgoju i podupiranju drugih.

U odgoju je tražio povezanost osobne svetosti i apostolske službe. Misijsko oduševljenje trebalo je sazrijevati u ustrajnosti, zajedničkom životu i vjernosti svakodnevnim obvezama. Molitva i sakramentalni život imali su svoje mjesto uz rad, učenje i prihvaćanje teškoća. Navještaj evanđelja povjeravao se ljudima čiji je život trebao odgovarati onomu što propovijedaju. Marijanska pobožnost oblikovala je njihov odnos prema ljudima kojima su bili poslani: u službi Gospe Utješiteljice valjalo je biti blizak ljudskoj nevolji.

Žensku misijsku družbu, Misionarke Marije Tješiteljice, osnovao je 29. siječnja 1910. godine. Bila je to zasebna zajednica s vlastitim pozivom i odgojem, povezana s istim misijskim duhom. Prije njezina osnutka s misionarima su u Keniji surađivale Cottolengove sestre, koje su ondje stigle 1903. Potrebe misijskoga rada i teškoće u dotadašnjoj suradnji pridonijele su odluci da se osnuje vlastita ženska zajednica. U nastajanju obiju družbi važnu je ulogu imao i Camisassa.

Allamanova povezanost s mjesnom Crkvom nije se osnutkom družbi prekinula. Ostao je torinski svećenik i rektor svetišta. Briga za misije pridružila se njegovu svakodnevnom služenju u gradu. Istodobno se zalagao za šire sudjelovanje katolika u misijskom poslanju, kako bi ono imalo potporu molitve, novih zvanja i materijalne pomoći.

Posljednje godine i proglašenje svetim

Prvi svjetski rat pogodio je i ljude za koje se skrbio. Pomagao je izbjeglicama i održavao povezanost s bogoslovima koje su ratne prilike odvele u vojsku. Nastavio je pratiti svoje zajednice i život svetišta. Posebnu mu je radost donijelo proglašenje njegova ujaka Josipa Cafassa blaženim 1925. godine. Allamano je podupirao taj postupak, čuvajući uspomenu na svećenika čija je svetost obilježila njegovu obitelj i torinski kler.

Umro je u Torinu 16. veljače 1926. godine. Iza njega su ostali obnovljeno svetište, naraštaji svećenika i dvije misijske družbe. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 7. listopada 1990., a papa Franjo svetim 20. listopada 2024. godine. Njegove ga misijske zajednice slave 16. veljače, na dan njegove smrti.