Sveti Josemaría Escrivá

U madridskim predgrađima mladi svećenik Josemaría Escrivá susretao je bolesnike, siromašne obitelji i radnike čiji se dan nije odvijao u samostanskoj tišini. I sam je uz svećeničku službu poučavao pravo kako bi pomagao majci, sestri i mlađemu bratu. U tim je godinama sazrijevala njegova najpoznatija poruka: običan posao i obiteljske obveze nisu prepreka svetosti. Čovjek se može susresti s Bogom upravo ondje gdje živi, u radu koji obavlja savjesno i u ljubavi koju iskazuje ljudima s kojima dijeli dan.

Josemaría se rodio 9. siječnja 1902. u Barbastru, u španjolskoj pokrajini Aragoniji. Bio je drugo od šestero djece Joséa Escrivá i Maríje Dolores Albás. Obiteljski život rano su pogodili gubitci: između 1910. i 1913. umrle su njegove tri mlađe sestre, a 1914. propao je očev posao. Escrivini su se 1915. preselili u Logroño, gdje je otac ponovno radio kako bi uzdržavao obitelj. Dječak je tako upoznao i toplinu doma i nesigurnost koja nastaje kad se promijene materijalne prilike. Kasnije njegovo naglašavanje vrijednosti svakodnevnoga rada nije dolazilo iz daleka promatranja tuđega života.

Jedan susret iz njegove mladosti sačuvan je u crkvenom životopisu. Tijekom zime 1917./1918. u snijegu je ugledao tragove bosonogoga karmelićanina. Prizor čovjeka koji je prihvatio odricanje zbog Boga potaknuo ga je da se zapita što se traži od njega. Nije tada znao kakav će oblik poprimiti njegov poziv. Odlučio je postati svećenik kako bi bio raspoloživ za ono što je smatrao Božjom voljom. Ušao je u sjemenište u Logroñu, a školovanje nastavio u Zaragozi. Uz teologiju je, uz dopuštenje poglavara, studirao pravo. Molitva pred Presvetim i odlasci u baziliku Gospe od Stupa pratili su godine u kojima se pripravljao za svećeništvo.

Njegov je otac iznenada umro u studenome 1924., nekoliko mjeseci prije sinova ređenja. Josemaría je za svećenika zaređen 28. ožujka 1925. i najprije je služio u maloj seoskoj župi Perdiguera. Godine 1927. preselio se, uz dopuštenje nadbiskupa, u Madrid radi nastavka studija prava. Ondje je upoznao studente i profesore, ali i bolesnike u bolnicama te stanovnike siromašnih četvrti. Svećenički se poziv za njega nije svodio na propovijedanje: odlazio je ljudima, slušao ih, poučavao i pomagao koliko je mogao. Radio je i kao predavač kako bi pridonio uzdržavanju obitelji.

Za vrijeme duhovnih vježbi 2. listopada 1928. doživio je ono što je poslije opisivao kao jasnoću o svojoj zadaći u Crkvi. Toga je dana započeo Opus Dei, „Djelo Božje”. U središtu nove zajednice bio je poziv kršćanima da traže svetost usred svijeta: ne samo u posebnom religioznom zvanju, nego i u radionici, uredu, učionici, domu ili na polju. Josemaría nije tvrdio da je izumio kršćansku svetost laika. Ustrajno je pokazivao da ona pripada svima krštenima te da rad, ako je pošten, dobro obavljen i prožet ljubavlju, može postati mjesto molitve i služenja.

To se uvjerenje provjeravalo u pojedinostima. Nije dovoljno posao nazvati „svetim” ako je izveden nemarno ili ako pritom čovjek zanemaruje druge. U njegovu nauku profesionalna izvrsnost, odgovornost i poštovanje prema suradnicima pripadali su istomu kršćanskom životu kao misa i osobna molitva. Poticao je ljude da ne odvajaju vjeru od rada, ali ni da se izgube u poslu tako da zaborave Boga i bližnje. Takvo jedinstvo života zahtijevalo je obraćenje u stvarnim okolnostima, a ne bijeg od njih.

U prvim godinama oko njega su se okupljali osobito studenti i mladi stručnjaci. Godine 1930. Opus Dei otvorio se i ženama. Taj je korak bio presudan za zajednicu kojoj je svakodnevni život svih vjernika, muškaraca i žena, bio prostor apostolata. U Madridu je 1933. pokrenuo studentski obrazovni centar DYA. Sljedeće je godine objavio Duhovna razmatranja, početak knjige koja će postati poznata kao Put. Kratke misli iz te knjige nisu zamišljene kao zamjena za evanđelje ili sakramente, nego kao poticaj za odluke koje se donose svaki dan.

Španjolski građanski rat, započet 1936., nasilno je prekinuo uobičajeni život zajednice. U Madridu je bilo i teških progona svećenika te vjerskoga nasilja. Josemaría je nastojao nastaviti svećeničku službu u nesigurnim okolnostima; poslije je preko Pireneja izišao iz područja u kojemu je živio i neko vrijeme boravio u Burgosu. Rat nije bio jednostavna pozadina njegova života. Raskinuo je odnose, ugrozio ljude koji su se tek okupljali oko Opusa Dei i prisilio ga da ponovno započinje rad. Nakon završetka rata 1939. nastavio je odgoj članova, obilazio zajednice i držao duhovne vježbe svećenicima i laicima.

Godine 1943. nastala je Svećenička družba Svetoga Križa, povezana s Opusom Dei. Omogućila je da neki članovi zajednice budu zaređeni za svećenike; među prvom trojicom, zaređenima 1944., bio je Álvaro del Portillo, kasniji Josemaríjin nasljednik. Escrivá je pritom držao da laici ostaju potpuno laici: ne trebaju napustiti vlastitu struku ni obitelj kako bi ozbiljno živjeli vjeru. Svećenici i laici imali su različite službe, ali zajedničku odgovornost za poslanje Crkve.

Josemaría se 1946. preselio u Rim. Ondje je radio na crkvenom priznanju Opusa Dei i njegovu širenju izvan Španjolske. Papa Pio XII. dao je zajednici dekret pohvale 1947., a konačno papinsko odobrenje 1950. U desetljećima koja su slijedila njezini su članovi započinjali apostolske i obrazovne pothvate u različitim zemljama: škole, sveučilišne ustanove, stručnu izobrazbu i zdravstvene projekte. U njima su sudjelovali ljudi raznih zanimanja i životnih okolnosti. Kada je Josemaría umro, zajednica je već bila prisutna na više kontinenata. Njezin kasniji pravni oblik osobne prelature ustanovljen je 1982., sedam godina nakon njegove smrti.

U osobnoj je duhovnosti misu smatrao središtem dana. Njegova je poruka o radu zato imala sakramentalni oslonac: nije tražio da zaposlenje zamijeni molitvu ili euharistiju. Govorio je o radu koji se prinosi Bogu, ali je isticao i potrebu za nutarnjim životom, ispovijedi, čitanjem evanđelja te prijateljstvom s Kristom. Posebno je štovao Blaženu Djevicu Mariju, svetoga Josipa i anđele čuvare. U kasnijim godinama putovao je Europom i Amerikom, razgovarao sa skupinama vjernika i odgovarao na njihova pitanja o vjeri, obitelji, radu i slobodi.

Pisao je mnogo. Uz Put među njegovim su djelima Sveta krunica, Krist prolazi, Božji prijatelji, Brazda i Kovačnica. Neka su objavljena za njegova života, a druga nakon smrti. Kratki oblik mnogih njegovih zapisa može zavarati: iza jednostavnih rečenica stajalo je trajno pitanje kako živjeti evanđelje u rasporedu, obvezama i susretima običnoga dana. Poziv na svetost nije pridržavao ljudima s iznimnim položajem ili slobodnim vremenom. Posebno je naglašavao osobnu slobodu i odgovornost vjernika u građanskim i profesionalnim pitanjima.

Posljednjih je godina trpio zdravstvene tegobe, ali je nastavio voditi zajednicu i susretati njezine članove. Na pedesetu obljetnicu svećeničkoga ređenja, u ožujku 1975., govorio je o tome da svaki dan valja ponovno započeti. Umro je 26. lipnja iste godine u Rimu od srčanoga zastoja. Pokopan je u crkvi Santa Maria della Pace, povezanoj s Opusom Dei. Njegov se spomendan slavi 26. lipnja.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 17. svibnja 1992., a svetim 6. listopada 2002. Crkva u njemu časti svećenika koji je snažno naviještao opći poziv na svetost. Njegov život ne može se svesti na ustanovu koju je osnovao: oblikovali su ga obiteljski gubitci, svećenički susreti s bolesnima i siromašnima, rat, poučavanje i ustrajna molitva. Kad je govorio o svetosti rada, govorio je o životu koji je i sam morao graditi u neizvjesnosti. Vjerniku koji se vraća kući nakon radnoga dana ostavio je jednostavan, zahtjevan poziv: upravo ondje može ljubiti Boga i čovjeka.