Sveti John Kemble

John Kemble više je od pedeset godina služio katolicima na području Herefordshirea i Monmouthshirea, uz granicu Engleske i Walesa. Njegov je život uglavnom protekao među ljudima kojima je bio svećenik: putovao je između katoličkih domova i mjesta okupljanja, slavio misu i ostajao uz zajednicu koja nije imala slobodu javnoga vjerskog života. Doživio je duboku starost i stekao poštovanje i među protestantskim susjedima. Kada je 1678. nov val progona zahvatio katolike, dugogodišnje poznavanje i ugled nisu ga zaštitili. Pogubljen je sljedeće godine, premda mu sudjelovanje u zavjeri koja je poslužila kao povod progonu nije dokazano.

Rođen je oko 1599. u St Weonardsu u engleskoj grofoviji Herefordshire, u obitelji Johna i Anne Kemble. Obitelj je pripadala katolicima koji su ostali vjerni svojoj Crkvi i nakon vjerskih promjena u Engleskoj. Iz nje je poteklo više svećenika. John je tako odrastao u sredini u kojoj se katolička vjera čuvala unatoč pritiscima da se prihvati državna Crkva. Njegov je rodni kraj bio povezan s velškim pograničjem, a upravo će tomu području posvetiti gotovo čitavu svoju svećeničku službu.

Za svećeništvo se pripravljao u Engleskom kolegiju u Douaiju. Engleski su katolici svoje buduće svećenike školovali i izvan domovine jer im u vlastitoj zemlji nije bio omogućen redovit katolički crkveni život. Kemble je u Douaiju zaređen 1625. godine. Već se iste godine vratio u Englesku kao misionar. Njegov povratak značio je prihvaćanje službe u okolnostima u kojima su zakoni samu nazočnost tako školovanoga katoličkog svećenika mogli učiniti razlogom za osudu. Ipak, ostao je u domovini sve do smrti, više od pola stoljeća nakon ređenja.

Bio je dijecezanski svećenik, a u misijskom je radu surađivao i s isusovcima. Njegova se služba protezala Herefordshireom i Monmouthshireom, krajevima s katoličkim obiteljima koje su svećenicima pružale gostoprimstvo i mogućnost djelovanja. Važno mjesto njegova života bio je Pembridge Castle, gdje je boravio. Misu je slavio i u Treagu, blizu rodnoga mjesta. Katolički domovi i imanja bili su uporišta iz kojih je svećenik mogao doći do vjernika. Putujuća služba povezivala je raspršene zajednice, a njihov je opstanak ovisio i o ljudima spremnima primiti svećenika pod vlastiti krov.

Strogi protukatolički propisi nisu se u svakom razdoblju ni u svakom kraju provodili jednako. Mnogo je ovisilo o mjesnim vlastima i odnosima među obiteljima. Zbog toga je Kemble dugo mogao djelovati razmjerno mirno, premda diskretno. Ljudi su ga poznavali kao svojega svećenika i susjeda. Poštovanje koje je uživao prelazilo je vjerske granice, pa su ga cijenili i oni koji nisu dijelili njegovu vjeru. Takvi su mu odnosi omogućili dug pastoralni rad, ali pravna opasnost nikada nije potpuno nestala: snošljivost mjesne sredine nije ukinula zakone kojima se moglo posegnuti protiv njega.

Prilike su se naglo promijenile 1678. godine. Titus Oates iznio je tvrdnje o katoličkoj uroti za ubojstvo kralja Karla II. i promjenu vlasti. Optužbe su bile izmišljene, ali su izazvale strah i dale povod uhićenjima, ispitivanjima i pogubljenjima. Svećenici koji su godinama živjeli među poznatim ljudima postali su osumnjičenici u navodnoj širokoj zavjeri. Sumnja više nije ovisila o tome što je pojedini čovjek doista učinio. Dovoljno je bilo da je katolički svećenik kako bi se protiv njega pokrenuo postupak prema već postojećim zakonima.

Kemble je uhićen u Pembridgeu 1678. godine. U kasnijim životopisima sačuvana je predaja da je unaprijed bio upozoren na opasnost, ali nije htio otići i ostaviti svoje vjernike. Bio je već star čovjek, s više desetljeća službe iza sebe. Uhićenje je proveo kapetan John Scudamore, a svećenik je odveden u herefordsku tamnicu. Slijedilo je dugo čekanje na raspravu i odluku o njegovoj sudbini. Isti je val progona zahvatio i velškoga isusovca Davida Lewisa, čiji se životni put u tim posljednjim mjesecima susreo s Kembleovim.

Nakon što je u Herefordu osuđen na smrt zbog svećeničke službe, Kemble je 1679. poslan u London na ispitivanje o navodnoj uroti. Put je za ostarjeloga svećenika bio težak. Prema izvještajima, teško je podnosio jahanje, pa su ga morali vezati uz konja. Vraćen je u Hereford radi izvršenja ranije izrečene smrtne presude. Nije utvrđena njegova povezanost sa zavjerom, ali ostala je činjenica da je katolički svećenik koji je djelovao u Engleskoj. Ta je presuda predviđala vješanje, vađenje utrobe i četvorenje.

Oproštaj s njim u kraju je ostao zapamćen po pojedinostima koje odudaraju od okrutnosti presude. Kasniji životopisi pripovijedaju da je prije odlaska na stratište želio dovršiti svoje molitve te da je s ljudima koji su ga pratili podijelio lulu i čašu pića. Uz taj su se događaj povezali mjesni izrazi za oproštajnu lulu i čašu. Predaja također govori da je hrabrio uznemirenoga krvnika i dao mu do znanja da mu oprašta.

Pogubljen je 22. kolovoza 1679. na Widemarshu u Herefordu, u dobi od približno osamdeset godina. Dopušteno mu je umrijeti na vješalima prije nego što je izvršen ostatak kazne. Njegova je smrt pogodila mjesne katolike, ali i protestante koji su ga cijenili. Tijelo mu je pokopano na groblju crkve svete Marije Djevice u Welsh Newtonu. Jedna njegova ruka sačuvana je kao relikvija u katoličkoj crkvi svetoga Franje Ksaverskoga u Herefordu. Grob je postao mjestom molitve i hodočašća, povezujući kasnije naraštaje s uspomenom na njegovu dugu službu.

Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 1929., a papa Pavao VI. svetim 25. listopada 1970., zajedno s ostalima iz skupine Četrdeset mučenika Engleske i Walesa. Crkva je u njegovu mučeništvu prepoznala završno svjedočanstvo vjere kojoj je pripadao čitav njegov svećenički život. Kembleova se uspomena veže uz 22. kolovoza, dan njegove smrti, a s drugim engleskim mučenicima časti se i u zajedničkom slavlju. Iza posljednjega dana na vješalima ostaje više od pedeset godina služenja: ustrajna nazočnost svećenika koji se vratio u domovinu da bi svojem narodu ostao blizu.