Sveti Jeronim Emilijani

Sveti Jeronim Emilijani bio je mletački vojnik i upravitelj koji je nakon duboke životne promjene svoje sposobnosti i imetak posvetio bolesnima, gladnima i napuštenoj djeci. Rođen je 1486. u Veneciji, u obitelji Angela Emilijanija, poznatoga i kao Miani, i Eleonore Mauroceni. Otac mu je umro dok je Jeronim bio mlad. O njegovim prvim godinama nema mnogo sigurnih podataka, ali izvori ga u mladosti prikazuju kao čovjeka sklonoga vojničkom životu i traženju časti.

Kao mladić pristupio je vojsci Mletačke Republike. Tijekom rata Mlečana protiv Cambraiske lige sudjelovao je u obrani Castelnuova u planinama kod Trevisa. Bio je imenovan zapovjednikom tvrđave, ali je 1511. nakon njezina pada zarobljen i okovan. Zatočeništvo je postalo prekretnica njegova života. U zatvoru je počeo ozbiljno promišljati o svojem dotadašnjem životu i moliti. Svoje je oslobođenje pripisao zagovoru Blažene Djevice Marije. Prema predaji, nakon izlaska iz tamnice otišao je u marijansko svetište u Trevisu i ondje ostavio okove kao zavjetni dar.

Nakon rata još je neko vrijeme obavljao javne dužnosti. Bio je mletački podestat, odnosno mjesni upravitelj i sudac, u Castelnuovu di Queru. Potom se vratio u Veneciju i preuzeo brigu za odgoj nećaka. Istodobno je proučavao teologiju i sve više vremena posvećivao djelima milosrđa. Izvori nisu posve složni o tome je li primio svećeničko ređenje: dio životopisa izrijekom ga naziva svećenikom, dok ga drugi crkveni izvori predstavljaju bez te tvrdnje. Njegovo je javno djelovanje stoga sigurnije opisivati ponajprije kroz konkretne službe koje je obavljao.

Godine 1528. sjevernu su Italiju pogodile glad i epidemija. Broj bolesnih, osiromašenih i djece bez roditelja naglo je porastao. Jeronim je počeo hraniti gladne i njegovati oboljele vlastitim sredstvima. Prodao je velik dio imovine, unajmio kuću za napuštenu djecu i uz pomoć suradnika organizirao njihovu svakodnevnu skrb. Njegov odgovor nije ostao na povremenoj pomoći. Nastojao je stvoriti trajne ustanove u kojima bi djeca dobila smještaj, odgoj, obrazovanje i pripravu za samostalan život.

Rad je proširio iz Venecije prema drugim gradovima sjeverne Italije. U Veroni je potaknuo osnivanje bolnice, a u Bresci, Bergamu, Milanu i drugdje nastajala su sirotišta za dječake i djevojčice. U Bergamu je sudjelovao i u osnivanju prihvatilišta za žene koje su željele napustiti prostituciju. Brinuo se i za bolnicu neizlječivih bolesnika. Njegovo je djelovanje povezivalo neposrednu njegu s organizacijom: okupljao je laike i klerike, poticao imućne građane na odgovornost te stvarao zajednice sposobne nastaviti posao.

Jeronim nije gledao na djecu samo kao na primatelje hrane i krova nad glavom. Želio ih je osposobiti za život. U ustanovama povezanima s njegovim radom učila su čitati, upoznavala kršćanski nauk i stjecala praktične vještine. Takav je pristup bio zahtjevniji od obične podjele milostinje jer je tražio dugotrajnu prisutnost, pouzdane suradnike i uređen zajednički život. Jeronim je pritom dijelio svakodnevicu sa siromašnima, a ne samo upravljao ustanovama izdaleka.

Oko 1532. s dvojicom svećenika, Alessandrom Besuzijem i Agostinom Barisom, osnovao je zajednicu posvećenu skrbi za siročad, siromašne i bolesne. Matično joj je središte bilo u Somasci, između Milana i Bergama, pa su članovi postali poznati kao somaskani. U pravilima zajednice naglašeni su skroman način života, zajednička molitva i služenje potrebitima. Družbu je 1540., nekoliko godina nakon Jeronimove smrti, odobrio papa Pavao III. Iz nje se razvila Družba klerika regulara iz Somaske.

Somasca je za Jeronima bila više od upravnoga središta. Ondje je oblikovao zajednički način života svojih suradnika i nastojao povezati unutarnju obnovu s djelotvornom pomoći bližnjima. U poučavanju djece služio se jasnim i lako pamtljivim oblicima molitve i kateheze. Mladići su, prema svojim mogućnostima, učili zanate, dok se skrb za djevojčice organizirala u zasebnim kućama. Premda metode 16. stoljeća ne valja poistovjećivati sa suvremenom socijalnom skrbi, njegova zamisao da napušteno dijete treba odgoj, obrazovanje i zajednicu bila je dalekosežna.

Njegova se mreža oslanjala na suradnju s mjesnim biskupima, plemićima, trgovcima i drugim crkvenim obnoviteljima. Među suvremenicima s kojima se njegovo djelovanje dodirivalo bili su Kajetan iz Thiene i skupine laika zauzetih za bolnice. Jeronim je znao pridobiti ljude različita položaja, ali je od suradnika tražio osobnu uključenost. Dobročinstvo za njega nije bilo tek davanje viška imovine: podrazumijevalo je dijeljenje vremena, sigurnosti i svakodnevice s onima koji nisu imali nikoga.

Jeronimova djelatnost nije bila lišena opasnosti. Njegujući bolesnike i sam se izlagao zarazi. Za vrijeme epidemije obolio je i umro u Somasci 8. veljače 1537., u dobi od približno pedeset i jedne godine. Pokopan je u mjestu koje je postalo središte njegove družbe, a njegovi se posmrtni ostatci čuvaju u svetištu njemu posvećenu.

Papa Benedikt XIV. proglasio ga je blaženim 1747., a papa Klement XIII. svetim 16. srpnja 1767. Njegov je spomendan tijekom vremena bio premještan te se danas slavi 8. veljače, na dan njegove smrti. Papa Pio XI. proglasio ga je 1928. zaštitnikom siročadi i napuštene djece.

Jeronimov život obuhvatio je izrazitu promjenu: vojničku odlučnost i upravne sposobnosti nije odbacio, nego ih je usmjerio prema ljudima bez zaštite. Iskustvo vlastite nemoći u zatočeništvu pomoglo mu je prepoznati nemoć bolesnih i djece bez obitelji. Njegova je posebnost u tome što je osobno milosrđe pretvarao u trajne oblike skrbi. U vremenu obilježenu ratom, glađu i zarazom stvorio je mrežu pomoći te okupio zajednicu koja je njegovo poslanje nastavila nakon njegove smrti.

Njegova ostavština traje u djelovanju somaskana, koji su se tijekom stoljeća posvećivali odgoju, školama, župama i skrbi za ranjive mlade ljude. Iako su se oblici pomoći mijenjali, temeljna je usmjerenost ostala ista: dijete bez sigurnoga doma ne smije ostati bez odnosa, obrazovanja i budućnosti. Jeronim se zato pamti ne samo kao utemeljitelj jedne družbe nego i kao jedan od ranih stvaratelja organizirane skrbi za napuštenu djecu u novovjekovnoj Europi.