Sveti Jeronim Emilijani

Nekima najveće životne tragedije postanu put u tamu. Drugima se tragedija susretne s vjerom i nadom te postane početak osobne preobrazbe. Tako je bilo i sa svecem kojega danas slavimo.

Jeronim se rodio u uglednoj plemićkoj obitelji koja je vladala u Veneciji. Kad je imao oko deset godina, umro mu je otac. Jeronim je nastavio rasti u kreposti i posvetio se studiju. Nije bio poznat po iznimnim uspjesima, nego po društvenosti, srdačnosti, vedrini, odlučnosti i poletu.

Kao mladić Jeronim je stupio u vojsku, kao što je to bilo uobičajeno u njegovoj obitelji. Dok je služio vojsku, više je težio stjecanju časti nego rastu u kreposti. Njegove su se ambicije ostvarile te je bio nagrađen promaknućima. S dvadeset i pet godina sudjelovao je u ratu Cambraiske lige i povjerena mu je zapovijed nad tvrđavom Castelnuovo, zapadno od Venecije. Godine 1511., nakon što su ga mnogi njegovi vojnici napustili, on i još trojica bili su zarobljeni i utamničeni.

Isprva je Jeronim svoje zarobljavanje doživio kao poraz, ali ono će postati početak njegove trajne pobjede u Kristu. Okovan od glave do pete i bačen u tamnicu, imao je vremena razmišljati o svome životu. Premda je njegovo zatočeništvo trajalo samo mjesec dana, bio je to snažan i preobražavajući mjesec. Vratio se vjeri svoje mladosti, otvorio srce Kristu i osobito se utekao zagovoru Majke Božje. Zavjetovao joj se da će, oslobodi li ga, promijeniti svoj život i posvetiti se volji Božjoj. I upravo se to dogodilo, i to na izvanredan način.

Dana 27. rujna 1511. Jeronim je u svojoj ćeliji susreo Majku Božju u liku žene odjevene u bijelo. Ona je prihvatila njegovo obećanje, dala mu ključeve njegovih okova, a zatim ga neopaženo provela kroz utvrdu i izvela iz grada mimo stražara. Po njezinu nadahnuću pošao je pješice u grad Treviso, gdje je ušao u crkvu i stao pred kip Gospe; ondje se njegov život počeo mijenjati. Sljedećih nekoliko godina Jeronim je ostao u vojnoj službi, no potom je napustio svoje svjetovne ambicije i počeo proučavati teologiju.

Do 1526. umrli su mu majka i dvojica braće, pa je na njemu ostala briga za jednoga od nećaka, sina njegova pokojnog brata. U to je vrijeme Jeronim već imao srce puno ljubavi prema djelima milosrđa; kao i njegovo tamnovanje, i ova je tragedija postala početak njegova budućeg poziva da skrbi za napuštenu djecu i siročad. O tome će razdoblju njegova života jedan bliski prijatelj poslije zapisati: „Često slušajući riječ Božju, počeo je prizivati u pamet svoju nezahvalnost. Sjetio se svojih grijeha protiv Gospodina. Često je plakao i, do nogu Raspetoga Gospodina, molio ga da mu ne bude sudac, nego spasitelj.”

Godine 1528. teška glad i kuga pogodile su Veneciju, a mnoga su djeca ostala bez roditelja. Osim što se brinuo za svoje nećake, Jeronim je počeo skrbiti i za drugu siročad, uzdržavajući ih vlastitim sredstvima. Bio je čovjek kojega je ljubav nosila i koji se neumorno brinuo za siromašne, napuštene, bolesne i siročad. Brinuo se čak i za one koji su umrli, nastojeći da budu dostojno pokopani. U godinama koje su slijedile njegova topla i poletna narav, združena s vjerom i pobožnošću prema trpećem Kristu, omogućila mu je da osniva bolnice, sirotišta i utočišta za obraćene bludnice.

Godine 1532. Jeronim se preselio u Somascu, grad između Venecije i Milana, te je s dvojicom svećenika osnovao „Družbu slugu siromaha” (kasnije nazvanu Red somaških otaca). Ti su se svećenici posvetili životu u siromaštvu i služenju siromasima, bolesnima, a osobito siročadi. Jeronim se potpuno predao naviještanju Evanđelja, i riječima i djelima. S velikom je vještinom organizirao svoju braću i njihove kuće. Mnogi su se obratili i rasli u žaru vjere. Njegova je predanost onima koji su trpjeli od kuge bila tolika da se i sam zarazio te je početkom veljače 1537. umro kao mučenik kuge.

Svetoga Jeronima isprva su zaveli sjaj i čast koje čovjek može steći od svijeta. Ono što se činilo tragedijom za njega se pretvorilo u slavu. Njegovo tamnovanje i patnja otvorili su mu oči; pokajao se i okrenuo svoj život Kristu. Svojega je Gospodina pronašao u siromasima, patnicima, bolesnima i siročadi. U njima je ljubio svoga Gospodina i sav se usredotočio na služenje Njemu.

Razmotri vlastite životne težnje. Lako je dati se zavesti prolaznom „slavom” ovoga svijeta. Ali ta je lažna slava kratkotrajna. Nastoj nasljedovati ovoga svetog čovjeka tako da otkriješ Božju prisutnost u onima kojima je tvoja ljubav najpotrebnija. Ljubi ih. Prepoznaj njihovo dostojanstvo. Postani za njih oruđe Božjega milosrđa i tada ćeš, poput svetoga Jeronima, otkriti svoju životnu svrhu.