Sveti Januarije

Teolog iz trećega stoljeća, Tertulijan, glasovito je napisao: „Što nas više kosite, to nas je više; krv kršćana sjeme je.“ Ponekad se njegova izreka prevodi i ovako: „Krv mučenika sjeme je Crkve“ (Apologeticus, L.13). Nije bilo vremena u kojemu je ta izreka snažnije odjekivala nego u Rimskom Carstvu između 303. i 313. godine. Godine 303. i 304. rimski car Dioklecijan izdao je niz edikata kojima je započelo ono što je poslije postalo poznato kao „Veliki progon“. Iako točan razlog toga progona ostaje nejasan, mnogi su kršćani bili zatvarani, mučeni i ubijani. Drugima je bila oduzeta imovina ili su slani na rad u rudnike pod teškim uvjetima. Među najpoznatijim mučenicima toga progona jesu sveti Juraj, Katarina Aleksandrijska, Agneza, Sebastijan, Vinko, Pankracije, Kuzma, Damjan, Anastazija, Lucija i današnji svetac, sveti Januarije.

Vjeruje se da je Januarije rođen u bogatoj aristokratskoj obitelji u gradu Beneventu, smještenu oko 150 milja jugoistočno od Rima uz Apijevu cestu. O Januarijevu djetinjstvu i životu malo se toga sa sigurnošću zna, osim onoga što je stoljećima poslije zapisano u raznim legendama. Jedna legenda kaže da je s petnaest godina postao svećenik u Beneventu, a s dvadeset biskup Beneventa ili Napulja.

Kad su 303. i 304. započeli progoni pod carem Dioklecijanom, po čitavom je Carstvu, pa tako i u Napulju, zavladao metež. Prema predaji, bila su uhićena četvorica prijatelja biskupa Januarija: dvojica đakona po imenu Sozije i Prokul te dvojica laika, Eutih i Akucije. Kako bi ih ohrabrio, biskup Januarije pošao ih je posjetiti u tamnici. No za vrijeme toga posjeta i njega je uhitio te zatvorio Timotej, upravitelj Kampanije. Ubrzo zatim bili su uhićeni i biskupov đakon Fest te čitač laik po imenu Deziderije, kada su došli posjetiti biskupa Januarija.

Tijekom ispitivanja svaki je od tih kršćana hrabro ispovjedio svoju vjeru. Zaprijećeno im je smrću ako odbiju prinijeti žrtve rimskim bogovima, ali oni su to odbili. Zbog toga je izdana naredba da budu spaljeni. Međutim, kada je biskup Januarije bačen u oganj, ostao je neozlijeđen. Zatim je određeno da ih se baci pred divlje zvijeri u areni. Prema jednoj predaji, zvijeri su postale pitome i nisu ih htjele rastrgati. Naposljetku je naređeno da im se odrubi glava. Kad je krvnik pristupio, oslijepio je, ali ga je biskup Januarije pred svima izliječio, što je dovelo do mnogih obraćenja.

Nakon što su prihvatili svoje mučeništvo, svih sedam muškaraca bilo je pogubljeno odrubljivanjem glave. Tijelo svetoga Januarija preneseno je u Napulj i pokopano u glavnoj crkvi. Od tada su mnogi koji su molili na njegovu grobu izvještavali o čudesima. Vjeruje se da je Napulj po tim čudesima bio spašen od vulkanskih erupcija obližnjega Vezuva.

Iako je njegovo junačko mučeništvo najveće svjedočanstvo koje je mogao dati, Bog se svetim Januarijem nastavio služiti na otajstven i trajan način. Predaja kaže da je nakon njegove smrti neka sveta žena imenom Euzebija skupila nešto njegove krvi i pohranila je u dvije staklene ampule. Ta krv, krv mučenika, poslije je bila pohranjena u crkvi pokraj njegova tijela. Štovanje svetoga Januarija započelo je ubrzo nakon njegove smrti. U nekom je trenutku počela trajati i jedna čudesna pojava. Svake godine, tri puta na godinu, njegova se osušena krv ukapljuje u prisutnosti vjernika. U nekim se prigodama krv ne ukapljuje, što neki tumače kao znak da bi vjernici trebali moliti zbog prijetnje koja se nadvija nad gradom. Smatra se da prvi pisani zapis o ukapljivanju krvi svetoga Januarija potječe iz 1389. godine, kako je zabilježeno u kronici napuljskoga klerika Ivana Đakona. Zapisi o tome godišnjem čudu nastavljaju se od tada bez prekida.

Danas se krv čuva u srebrnom relikvijaru koji sadrži dvije hermetički zatvorene ampule. Veća je visoka oko četiri palca i promjera oko dva i četvrt palca. Tijekom godine krv se na svjetlu vidi kao neprozirna, tamna i čvrsta masa. Kad se okrene na stranu, ne pomiče se. Prvo ukapljivanje zbiva se u subotu prije prve svibanjske nedjelje, u spomen na prijenos svečevih relikvija u Napulj. Drugi put događa se 19. rujna, na blagdan svetoga Januarija. Treći se put zbiva na obljetnicu erupcije Vezuva 1631. godine, 16. prosinca, kada se srebrno poprsje za koje se vjeruje da čuva lubanju svetoga Januarija postavlja na oltar, a krv se iznosi na štovanje. Ukapljivanje se obično događa prva dva puta, ali 16. prosinca često izostane.

Iako su znanstvenici pokušavali objasniti tu pojavu, nitko nije uspio iznijeti dovoljno uvjerljive razloge koji bi osporili njezinu čudesnu narav. Ona ostaje izvor duboke pobožnosti za katolike u Napulju i nastavlja nadahnjivati mnoge diljem svijeta.

Dok častimo ovoga drevnoga sveca koji nas i danas nadahnjuje, razmatrajmo jednostavnu istinu da se čuda doista događaju. Bogu su čuda laka. Ipak, čuda nikada ne bi smjela biti temelj naše vjere u Boga. Prava vjera dolazi samo iz osobnoga susreta sa Živim Gospodinom. Razmisli o dubini vlastite vjere. Premda bi te ovo čudo trebalo nadahnuti, pođi još dublje i razmatraj pravi izvor vjere u svome životu. Traži glas Božji kao taj izvor, glas koji ti nježno progovara u tvojoj savjesti. Slušaj ga i dopusti mu da ti se objavi, kako bi Bog i samo Bog bio pravi izvor svega što vjeruješ i svega što činiš.