Sveti Jakov Stariji, apostol

Među dvanaestoricom apostola bila su dvojica po imenu Jakov: Jakov, sin Zebedejev, i Jakov, sin Alfejev. Prvoga se po predaji naziva Jakov Stariji, a drugoga Jakov Mlađi, možda zato što je prvi bio viši rastom od drugoga, a vjerojatnije zato što Jakov Stariji ima istaknutiju ulogu u evanđeoskom izvještaju.

Jakov Stariji, kojega danas častimo, bio je brat Ivana, pisca Evanđelja. Po predaji se smatra da im je majka bila Saloma, koja se poistovjećuje sa sestrom Blažene Djevice Marije. Prema tome, ako su Saloma i Marija bile sestre, onda su Jakov i Ivan bili Isusovi rođaci.

U Ivanovu Evanđelju (Ivan 1, 35–51) dvojica učenika Ivana Krstitelja bila su s njime kad je vidio Isusa gdje prolazi. Krstitelj za Isusa reče: „Evo Jaganjca Božjega.” Tada ta dvojica učenika ostaviše Krstitelja i pođoše za Isusom. Jedan od njih bio je Andrija, a za drugoga se po predaji drži da je bio Jakov Stariji. Evanđelja po Mateju i Marku nešto drukčije opisuju Jakovljev poziv. „Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah ih pozva. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim” (Marko 1, 19–20). Jakov i Ivan najvjerojatnije su potjecali iz imućnije obitelji. Njihov otac Zebedej vjerojatno je, uz svoje sinove, zapošljavao i druge ribare. Za njihovu majku Salomu kaže se da je bila među ženama koje su Isusa i učenike posluživale od svojih dobara. A Ivanu je bila povjerena briga za Isusovu majku, što dijelom upućuje i na to da je imao sredstava za takvu skrb.

Među dvanaestoricom apostola, Petar, Jakov i Ivan u Evanđeljima su prikazani kao prisutni na trima posebnim događajima na kojima drugi nisu bili. Prvo, kad je Isus ozdravio Jairovu kćer, poveo je sa sobom u kuću samo tu trojicu (usp. Marko 5, 37). Drugo, samo je njih trojicu Isus poveo sa sobom kad se preobrazio u slavi na vrhu visoke gore (usp. Matej 17, 1–9; Marko 9, 2–8; Luka 9, 28–36). Naposljetku, samo su ta trojica pratila Isusa nakon Posljednje večere za vrijeme njegove smrtne muke u vrtu (Matej 26, 36–46; Marko 14, 32–42). Premda su triput zaspali tijekom Gospodinove muke, ipak im je bilo dano da ondje budu s njime.

Jakov i njegov brat Ivan poznati su i po tome što su odvažno tražili od Isusa da sjednu njemu slijeva i zdesna kada stupi u svoje Kraljevstvo. U Matejevu Evanđelju tu molbu u ime braće iznosi njihova majka Saloma (usp. Matej 20, 20–28), a u Markovu Evanđelju tu molbu iznose sama braća (usp. Marko 10, 35–45).

U Luki 9, 51–56 čitamo da je Isus „odlučno krenuo prema Jeruzalemu”, gdje je znao da će podnijeti smrt. Na putu prema Jeruzalemu Isus je poslao učenike pred sobom u jedno samarijsko selo da priprave njegov dolazak. No Samarijanci nisu htjeli primiti Isusa i njegove učenike. Zbog toga Jakov i Ivan pitaju Isusa: „Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?” Isus ih je ukorio zbog te pomisli i oni su nastavili put. Upravo zbog te pretjerane gorljivosti, a možda i nagle ćudi i smjelosti Jakova i Ivana, nazivaju ih „Sinovima groma” (usp. Marko 3, 17).

Posljednji spomen Jakova nalazimo u Djelima apostolskim 12, 1–3. Herod Agripa, koji je vladao Judejom od 41. do 44. godine, pogubio je Jakova Starijega kako bi ugodio farizejskim Židovima koji su se protivili Isusu i njegovim sljedbenicima. Prema izvještaju Euzebija, biskupa Cezareje Primorske iz četvrtoga stoljeća, Jakovljeva gorljivost za vjeru dovela je do njegova uhićenja, ali onaj koji ga je prijavio kao tužitelj na koncu je i sam obratio se na vjeru. Zbog toga je i njegov tužitelj bio mučen zajedno s Jakovom.

Jedna kasnija predaja kaže da je Jakov prije povratka u Jeruzalem, gdje je podnio mučeništvo, otputovao u Španjolsku propovijedati Evanđelje. Ta ista predaja kaže i da je nakon njegova mučeništva njegovo tijelo bilo ili čudesno preneseno u Španjolsku, te naposljetku dospjelo u Compostelu, gdje mnogi vjeruju da je pokopano, ili da su njegovo tijelo u Španjolsku prenijeli njegovi sljedbenici. Točno mjesto njegova ukopa bilo je stoljećima izgubljeno. U devetome stoljeću jedan pustinjak po imenu Pelagije ugledao je zvijezdu ili skup zvijezda koje su ga dovele do mjesta ukopa svetoga Jakova u Composteli. Nakon toga otkrića kralj Alfonso II. naredio je da se nad njegovim grobom sagradi crkva; to se mjesto danas naziva Santiago (Sveti Jakov) de Compostela (polje zvijezda). Od toga je vremena to mjesto jedno od velikih hodočasničkih odredišta. Camino de Santiago (Put svetoga Jakova) put je kojim se pješice hodi iz raznih polazišta u Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu, a svi vode do katedrale u Santiago de Composteli, gdje se vjeruje da je sveti Jakov pokopan. Najduža ruta započinje na francuskoj strani Pireneja i proteže se gotovo 500 milja. Druge su kraće od 100 milja.

Iako se o životu svetoga Jakova sa sigurnošću ne zna mnogo, znamo da mu je bilo dano svjedočiti Isusovu Preobraženju i njegovoj smrtnoj muci u vrtu te da je Isus prorekao kako će Jakov piti čašu koju on pije i biti kršten krstom kojim se on krsti (usp. Marko 10, 39). Ta „čaša” i taj „krst” jasne su naznake mučeništva svetoga Jakova, po kojem će nasljedovati svoga Gospodina. Gotovo da nema sumnje da su viđenje Isusa preobražena u slavi i njegova prisutnost s Isusom u vrtu njegov naravni temperament ispunili milošću, dajući mu hrabrost da prvi od apostola podnese mučeništvo.

Dok častimo ovoga svetog apostola, razmatrajmo njegovu spremnost da ostane postojan pred progonstvom i smrću. Ta hrabrost mora i nas nadahnuti da imamo nadu i snagu pred svime što podnosimo u životu. Na koncu će se iz života svetoga Jakova u Nebu razlijevati hrabrost i vjernost Kristu. Moli da i tebe njegov primjer nadahne na onu hrabrost koju je on imao, kako bi i ti mogao svjedočiti za Krista na svaki način na koji si na to pozvan.