Sveti Izidor Seviljski

Sveti Izidor Seviljski bio je biskup, teolog i jedan od najutjecajnijih učenjaka ranoga srednjeg vijeka. Rođen je oko 560. u Cartageni, a umro 4. travnja 636. u Sevilli. Živio je u razdoblju u kojem su se na Pirenejskom poluotoku susretali ostatci rimske kulture, vizigotska vlast i crkvene ustanove koje su preuzimale važnu obrazovnu ulogu. Izidor je nastojao sačuvati dostupno znanje antičkoga svijeta i učiniti ga uporabljivim novim naraštajima.

Potjecao je iz ugledne hispano-rimske obitelji. Njegova braća Leander i Fulgencije postali su biskupi, a sestra Florentina bila je povezana s posvećenim životom. Nakon rane smrti roditelja o Izidoru se brinuo stariji brat Leander, tada važna osoba seviljske Crkve. Izidor se školovao u katedralnoj školi u Sevilli, gdje je učio latinski, osnove grčkoga i hebrejskoga te klasične slobodne vještine.

Hispanijom su vladali Vizigoti, među kojima je dugo prevladavalo arijansko kršćanstvo, različito od vjere većinskoga hispano-rimskog stanovništva. Leander je sudjelovao u prijelazu kralja Rekareda na nicejsko kršćanstvo. Nakon Leanderove smrti, oko 600. ili 601., Izidor ga je naslijedio na mjestu seviljskoga biskupa. Na toj je službi ostao više od tri desetljeća.

Kao biskup nastojao je ojačati obrazovanje klera, urediti crkvenu stegu i povezati različite skupine stanovništva u stabilniju zajednicu. Predsjedao je Drugim saborom u Sevilli 619., koji se bavio kristološkim prijeporima. Sudjelovao je i u drugim crkvenim raspravama svojega vremena. Njegov autoritet dosegnuo je vrhunac na Četvrtom saboru u Toledu 633., kojemu je predsjedao kao star i iskusan nadbiskup.

Toledski sabor odredio je da biskupi u svojim sjedištima osnivaju škole za izobrazbu klera. U njima su se trebali poučavati latinski, grčki, hebrejski, slobodne vještine, pravo i medicina. Ta odluka pokazuje koliko je Izidor obrazovanje smatrao važnim za crkveni i društveni život. Njegov cilj nije bio samo očuvati knjige, nego oblikovati ljude sposobne razumjeti predaju, upravljati zajednicama i prenositi znanje.

Najpoznatije mu je djelo Etymologiae, poznato i kao Origines. Riječ je o enciklopediji u dvadeset knjiga i stotinama poglavlja. Obuhvaća gramatiku, retoriku, matematiku, medicinu, pravo, povijest, zemljopis, životinje, biljke, graditeljstvo, poljodjelstvo, ratovanje i mnoge druge teme. Izidor je građu prikupljao iz ranijih rimskih i kršćanskih pisaca, često je sažimao i raspoređivao prema pojmovima i podrijetlu riječi.

Njegove etimologije prema suvremenim mjerilima nisu uvijek točne. Izidor je vjerovao da podrijetlo riječi može otkriti bit stvari, pa je ponekad povezivao riječi samo po zvučnoj sličnosti. Ipak, vrijednost djela nije u modernoj znanstvenoj metodi. Ono je sačuvalo brojne ulomke izgubljenih antičkih autora i stoljećima služilo kao temeljni priručnik zapadnoeuropskim učenicima. Široka uporaba Etimologija utjecala je na škole, knjižnice, bestijarije i druge srednjovjekovne enciklopedije.

Izidor nije bio autor samo jednoga velikog zbornika. Napisao je povijest Gota, Vandala i Sveva, opću kroniku, djela o prirodi, tumačenju Svetoga pisma, crkvenim službama, znamenitim ljudima i monaškom životu. U djelu Sentencije sažeo je teološka i moralna pitanja, dok je O naravi stvari posvetio kralju Sisebutu. Jednostavan latinski stil činio je njegove knjige pristupačnima čitateljima koji više nisu živjeli u svijetu klasičnoga obrazovanja.

U povijesnim djelima pokušavao je vizigotsku Hispaniju prikazati kao političku i kulturnu cjelinu. Nije samo žalio za nestalim Rimskim Carstvom, nego je tražio način da rimska učenost zaživi u novom kraljevstvu. Crkvena škola, biskupska uprava i knjiga za njega su bile sredstva povezivanja stanovništva različita podrijetla. Taj je projekt imao velik utjecaj, ali je ujedno snažno vezao crkvene ustanove uz kraljevsku vlast.

Izidorov odnos prema izvorima bio je tipičan za njegovo doba. Često nije navodio odakle preuzima pojedinu tvrdnju, a prepisanu je građu prilagođavao svrsi vlastita priručnika. Zbog goleme popularnosti njegovih sažetaka neke su se starije knjige prestale prepisivati i poslije nestale. Tako je njegova enciklopedija istodobno sačuvala dijelove antičkoga znanja i nehotice pridonijela zaboravu cjelovitih djela koja je zamijenila.

Njegovo djelovanje ima i tamnu stranu koju ne treba prešutjeti. Izidor je u polemičkom djelu protiv Židova zastupao stajališta koja su pridonijela neprijateljskom odnosu prema židovskim zajednicama. Odredbe povezane s Četvrtim saborom u Toledu uključivale su teške mjere prema obraćenim Židovima osumnjičenima da potajno čuvaju staru vjeru, među njima oduzimanje djece roditeljima. Premda je sabor istodobno odbacivao prisilno krštenje kao načelo, njegova politika ostaje primjer ozbiljne nepravde u kojoj je Izidor imao udjela.

Takvo kritičko vrednovanje ne poništava njegovo obrazovno i književno značenje, ali sprječava uljepšavanje povijesti. Izidor je bio čovjek svojega vremena, sposoban sačuvati veliku baštinu i istodobno poduprijeti postupke koji su nanosili patnju. Cjelovit prikaz njegova života mora obuhvatiti obje strane njegova utjecaja.

Umro je u Sevilli 4. travnja 636., nakon više od trideset godina biskupske službe. Njegovo se štovanje razvilo prije uvođenja suvremenih postupaka kanonizacije. Papa Inocent XIII. proglasio ga je 1722. crkvenim naučiteljem. Spomendan mu se slavi 4. travnja.

Izidora se u novije vrijeme često spominje kao zaštitnika korisnika računala i interneta, jer je njegova enciklopedija pokušala urediti i povezati cjelokupno tada dostupno znanje. Taj je naslov popularan, ali nije službeno potvrđen papinskim proglašenjem. Njegova stvarna povijesna ostavština dovoljno je velika i bez takve oznake: djelovao je kao most između kasne antike i srednjega vijeka, sačuvavši građu kojoj bi se inače izgubio trag.

Zbog sličnih imena valja ga razlikovati od Izidora iz Córdobe, ranokršćanskoga mučenika. Nazivi Izidor Mlađi i Isidorus iunior u starijoj su predaji ponekad stvarali zabunu, no seviljski biskup pripada 6. i 7. stoljeću i prepoznatljiv je ponajprije po Etimologijama. Njegov naslov crkvenoga naučitelja odnosi se upravo na taj opsežni teološki i obrazovni doprinos.

Izidorova veličina nije u originalnosti svake pojedine tvrdnje, nego u umijeću prikupljanja, uređivanja i prenošenja. U svijetu oslabljene školske mreže njegova su djela postala pokretna knjižnica. Njegov primjer podsjeća da čuvanje znanja nosi odgovornost: nije dovoljno informacije sabrati, nego ih treba kritički prosuđivati i koristiti u službi ljudskoga dostojanstva.