Sveti Izidor Ratar

Na slikama svetoga Izidora često se vide plug, volovi i brazda. Nema biskupskoga štapa ni kraljevske krune: u središtu je čovjek koji obrađuje tuđu zemlju. Španjolci ga zovu San Isidro Labrador, Izidor Ratar, a njegov život vezuju uz Madrid i okolna polja na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. Katolička ga Crkva slavi 15. svibnja, a zemljoradnici ga osobito rado zazivaju kao svojega zaštitnika.

O Izidorovu se životu sačuvalo malo suvremenih podataka. Najstariji opširniji zapis o njemu nastao je nakon njegove smrti i već isprepleće uspomenu na čovjeka s pripovijestima o čudesima. Stoga se ni godine njegova rođenja i smrti ne mogu navesti s potpunom sigurnošću. Uobičajeno se kaže da je rođen potkraj 11. stoljeća u Madridu i da je umro u 12. stoljeću. Ta neizvjesnost ne briše ono po čemu je ostao zapamćen: bio je poljski radnik čiji su se molitva, rad i briga za potrebite odvijali u istom, običnom danu.

Madrid njegova djetinjstva nije bio velika prijestolnica kakvu danas poznajemo. Bio je manji grad u području na kojemu su se mijenjale vlasti i susretali kršćanski i muslimanski svijet. Izidor je potjecao iz skromne obitelji. Predaja govori da je rano počeo raditi na tuđim poljima; zemlja koju je orao nije bila njegova. Takav je posao ovisio o vremenu, urodu i volji posjednika. Trebalo je ustati prije svanuća, stići do polja, voditi zapregu, obrađivati tlo i na kraju dana znati da će se isti trud sutra ponoviti.

Uz Izidora se osobito veže imanje Juana de Vargasa, madridskoga zemljoposjednika kod kojega je, prema životopisnoj predaji, dugo radio. U nekim se prikazima spominje i Izidorov boravak u Torrelaguni za nemirnih vremena te povratak u Madrid. Pojedinosti toga slijeda nije moguće pouzdano rekonstruirati. Ipak, kroz različite se zapise provlači isti lik: najamni radnik koji svoju vjeru nije odvajao od poljskoga posla. Prije odlaska na njivu odlazio je u crkvu na misu; molitva mu nije bila povremeni predah, nego stalni dio života.

Upravo je zbog tih jutarnjih odlazaka, kaže predaja, izazvao nezadovoljstvo drugih radnika. Posjedniku su se požalili da Izidor kasni i da previše vremena provodi u crkvi. Gospodar je pošao provjeriti što se događa na njivi. Zatekao je Izidora u molitvi, a za njegovim plugom, prema najpoznatijoj pripovijesti, orali su anđeli. Ta slika nije zapisnik o radnome danu koji povjesničar može provjeriti. Ona je način na koji je pučka vjera sačuvala uvjerenje da Izidor nije zanemarivao posao i da njegova molitva nije bila bijeg od odgovornosti. Zato je anđeo s plugom postao njegov prepoznatljiv znak u slikarstvu i kiparstvu.

Izidor nije živio sam. Njegova supruga bila je Marija Toribija, u Španjolskoj poznata kao Marija de la Cabeza. I ona se štuje zbog svoje pobožnosti i skrbi za ljude u potrebi. Predaja govori da su imali sina koji je umro mlad. Uz njega je vezana priča o zdencu: dijete je upalo u vodu, a roditelji su molili sve dok se voda, prema pripovijesti, nije podigla i vratila ga na površinu. Ta je zgoda postala dio zajedničke uspomene na Izidora i Mariju. U njoj oboje nastupaju kao roditelji suočeni sa strahom za dijete, a ne kao likovi izvan svakodnevnih obiteljskih briga.

Njihov je dom u kasnijim pripovijestima otvoren gladnima. Jedna kaže da je Marija na ognjištu držala lonac hrane jer bi Izidor često doveo nekoga tko nije imao što jesti. Kad je jednoga dana došlo više ljudi nego što je očekivala, hrane je, pripovijeda se, bilo dovoljno za sve. Druga priča smješta Izidora na put prema mlinu. Vidio je ptice koje po hladnoći nisu mogle doći do hrane pa im je dao dio žita iz vreće koju je nosio. U mlinu se, prema predaji, pokazalo da žita nije ponestalo. Čudesni završeci pripadaju jeziku hagiografije; u središtu obiju priča ostaje vrlo opipljiv čin: dijeliti hranu onda kada je ni sam nemaš napretek.

Uz Izidora se spominje i briga za životinje s kojima je radio. Volovi nisu samo ukras njegovih prikaza: bili su snaga potrebna za oranje, živa bića od kojih je ovisio rad na polju. Jedna predaja govori kako je molitvom spasio magarca od vuka. Ne može se utvrditi što se točno zbilo, no takve su pripovijesti razumljive u svijetu u kojemu su čovjek, domaće životinje, usjev i vrijeme bili čvrsto povezani. Izidorovo se milosrđe pamtilo i izvan odnosa među ljudima.

Nakon smrti pokopan je u Madridu, uz crkvu svetoga Andrije. Njegov se grob počeo štovati, a priče o uslišanjima širile su se mnogo prije nego što je njegovo štovanje dobilo službenu potvrdu. Srednjovjekovni rukopis poznat kao Kodeks Ivana Đakona čuva nekoliko najstarijih pripovijesti o Izidoru i njegovim čudesima. Nastao je nakon njegova vremena, pa je dragocjen ponajprije kao svjedočanstvo rane pobožnosti Madridčana. Upravo zato vrijedi razlikovati Izidorov povijesni okvir od pojedinosti koje je predaja s ljubavlju nadograđivala tijekom stoljeća.

Štovanje skromnoga ratara postupno je preraslo granice njegova grada. U ranome novom vijeku njegov su zagovor tražili i članovi španjolske kraljevske obitelji. Papa Pavao V. proglasio ga je blaženim 1619., a papa Grgur XV. svetim 1622. godine. Istoga su dana kanonizirani Ignacije Lojolski, Franjo Ksaverski, Terezija Avilska i Filip Neri. Među tim poznatim utemeljiteljima i duhovnim učiteljima našao se čovjek koji je život proveo u polju, s rukama na plugu.

Izidor je zaštitnik Madrida, poljodjelaca i ljudi koji žive od rada na zemlji. Njegov se spomen 15. svibnja u mnogim krajevima obilježava misom, procesijom i blagoslovom polja. Takvo štovanje ima posebno značenje ondje gdje se od tla očekuje kruh, a žetva nikada nije sasvim u ljudskim rukama. U Hrvatskoj ga se časti pod imenima Izidor Ratar i Izidor Seljak; njemu su posvećene crkve i kapele, a njegov je lik blizak zajednicama kojima je poljoprivreda dio svakodnevice.

Kada se na njegov spomendan pred vjernicima pojavi slika anđela koji ore, ona govori i o mnogo tišim prizorima: o ranom polasku na misu, o umoru nakon rada, o kruhu podijeljenom s gladnim čovjekom i o zdencu kraj obiteljske kuće. Izidorova svetost nije ostala vezana uz naslov ili položaj. Ostala je vezana uz brazdu koju je trebalo izorati, uz ljude koje je trebalo nahraniti i uz Boga kojemu se mogao obratiti usred svega toga.