Sveti Ivan Zlatousti, biskup i crkveni naučitelj

Ivan je propovijedao da se Krista ne može častiti na oltaru, a zanemariti ga u siromahu. Ta je povezanost euharistije, Svetoga pisma i društvene odgovornosti nosiva misao njegova života. Rječitost zbog koje je prozvan Zlatoustim nije mu služila za ukras: njome je tješio, poučavao i razotkrivao nepravdu, čak i kada ga je sukob s crkvenom i carskom moći odveo u progonstvo.

Rođen je sredinom 4. stoljeća, vjerojatno oko 349., u Antiohiji, velikome sirijskom gradu Rimskoga Carstva. Otac mu je rano umro, a odgojila ga je majka Antuza. Učio je retoriku kod glasovitoga Libanija i stekao obrazovanje koje mu je moglo otvoriti javnu karijeru. Kršten je kao mladić, a biskup Melecije uveo ga je u crkvenu službu kao čitača. Pod vodstvom Diodora iz Tarza učio je tumačiti Pismo polazeći od smisla samoga teksta. To će ostati obilježje njegovih propovijedi: biblijsku riječ najprije je nastojao razumjeti, a zatim je približiti ljudima pred sobom.

Privlačio ga je monaški život. Nekoliko je godina proveo među pustinjacima nedaleko od Antiohije, a dio toga vremena u samoći i strogoj askezi. Mnogo je čitao Evanđelja i Pavlove poslanice. Takav život nije bio romantičan bijeg od grada: post i oskudica teško su mu narušili zdravlje pa se morao vratiti među ljude. Pustinja mu je dala duboko poznavanje Pisma, ali mu je bolest pokazala da njegovo poslanje nije ostati ondje. U Antiohiji će to što je naučio pretvoriti u službu propovjednika.

Za đakona je zaređen 381., a za svećenika 386. godine. Sljedećih je dvanaestak godina propovijedao u Antiohiji. Nije govorio samo obrazovanima: tumačio je biblijske knjige tako da ih mogu pratiti ljudi koji dolaze iz različitih staleža. Njegove homilije o Matejevu evanđelju, Pavlovim poslanicama i drugim tekstovima nisu bile niz ukrasnih misli. Govorio je o obiteljskim odnosima, srdžbi, pohlepi, odgoju djece i odnosu prema susjedu. Želio je da vjernici iz crkve izađu drukčiji nego što su u nju ušli.

Godine 387. grad je doživio veliku krizu. Nakon poreznoga opterećenja izbila je pobuna; srušeni su i oskvrnuti carski kipovi, a građani su strahovali od odmazde. Dok se čekala careva odluka, Ivan je u korizmi održao niz propovijedi poznatih kao Homilije o kipovima. Pozivao je na obraćenje i odbacivanje nasilja, ali je ljudima davao i nadu. Nije nestao kada je Antiohija bila uplašena. Tada se pokazalo koliko propovjednikova blizina znači zajednici koja ne zna što joj donosi sutra.

Najtrajniji naglasak njegovih propovijedi bila je odgovornost prema siromašnima. Zlatni kalež i raskošna crkva za njega nisu mogli opravdati ravnodušnost prema gladnomu čovjeku. Euharistijsko Kristovo tijelo i Krist koji se susreće u potrebitom nisu dva odvojena svijeta. Milostinja stoga nije višak pobožnosti, nego provjera je li bogoslužje postalo život. Bogatima nije govorio da je samo posjedovanje grijeh; pitao ih je što čine s onim što imaju dok drugi nemaju ni za kruh. Siromaha nije promatrao kao predmet dobročinstva, nego kao osobu koju se mora vidjeti i primiti.

U njegovu je propovijedanju važno mjesto imala i obitelj. Roditelje je poticao da djecu odmalena uče molitvi, istinoljubivosti i brizi za druge. Brak je razumio kao zajednički put supružnika, a obitelj kao malu Crkvu u kojoj vjera dobiva prvi svakodnevni oblik. Zato njegovo zanimanje za društvenu nepravdu nije bilo odvojeno od kućnoga života. Čovjek koji u crkvi sluša o ljubavi, a kod kuće govori okrutno ili zanemaruje djecu, nije razumio što je čuo.

Godine 397. izabran je za carigradskoga nadbiskupa, a sljedeće je godine preuzeo službu u prijestolnici Istočnoga Rimskog Carstva. Ondje je morao biti i pastir i upravitelj, blizak ljudima koji dolaze u crkvu, a istodobno u stalnome dodiru s carskim dvorom. Ograničio je raskoš biskupske rezidencije i tražio od klera život dosljedniji evanđelju. Podupirao je ustanove koje su pomagale bolesnima i siromašnima. Nastavio je propovijedati, premda je znao da u prijestolnici njegove riječi slušaju i oni kojima se ne sviđa što čuju.

Njegova briga nije ostala unutar gradskih zidina. Zauzimao se za naviještanje evanđelja u krajevima izvan Carigrada, a pomoć potrebitima nije htio ograničiti na pripadnike vlastite zajednice. To je bilo zahtjevno načelo u vremenu kada su vjerske i društvene granice snažno određivale međuljudske odnose. Ujedno je u crkvenim poslovima postupao odlučno, ponekad preko granica koje su drugi biskupi smatrali svojima. Takvo je djelovanje steklo potporu običnoga naroda, ali i protivnike među klericima, dvorjanima i bogatašima. Njegov izravan govor znao je biti pravedno oštar, ali katkad i nerazborito osoban.

Sukob s aleksandrijskim patrijarhom Teofilom i carskim dvorom doveo je 403. do sinode koja ga je svrgnula. U pozadini su bili spor oko egipatskih monaha koji su potražili utočište u Carigradu, pitanja crkvene vlasti i Ivanove kritike dvorskoga života. Nakratko se vratio, no nakon novoga prijepora s caricom Eudoksijom ponovno je prognan 404. godine. Ivan nije bio samo nevina žrtva tuđih spletki: njegov temperament i način javnoga sukobljavanja također su pojačavali napetosti. Ipak, postupak protiv njega bio je obilježen političkim interesima i crkvenim suparništvom. Papa Inocent I. zauzeo se za njega, ali ga nije mogao vratiti na carigradsku stolicu.

Njegova ostavština traži i pošteno suočavanje s teškim dijelom propovjedničkoga rada. U Antiohiji je održao homilije protiv sudjelovanja kršćana u židovskim blagdanima, no u njima je o Židovima govorio uvredljivo i neprihvatljivo. Povijesni kontekst ne briše težinu takvih riječi. Crkva danas odbacuje antisemitizam i svaku mržnju prema Židovima, što je jasno izrazila na Drugome vatikanskom saboru. Poštovanje prema velikome crkvenom ocu ne zahtijeva prešućivanje onoga u njegovim tekstovima što se ne može prihvatiti kao uzor kršćanskoga govora.

U progonstvu je nastavio pisati i održavati veze sa zajednicama. Osobito su dragocjena njegova pisma đakonisi Olimpijadi, kojoj je govorio o ustrajnosti usred patnje. Iz udaljenosti je pratio i vjernike koji su zbog odanosti njemu trpjeli progone. Nije više mogao propovijedati pred okupljenim mnoštvom, ali je njegova riječ nalazila put do njih u pismima. Kada su ga odlučili premjestiti još dalje prema Crnom moru, iscrpljujući put nadmašio je njegove snage. Umro je u Comani 14. rujna 407. Predaja kao njegove posljednje riječi prenosi: „Slava Bogu za sve.” Relikvije su mu 438. svečano vraćene u Carigrad, kao čin pomirenja s biskupom koji je bio nepravedno uklonjen.

Sačuvane su stotine njegovih homilija, pisama i tumačenja Pisma. Osobito je volio Pavlove poslanice i vraćao im se kako bi objasnio što znači život u Kristu. Njegove propovijedi otkrivaju učitelja koji nije razdvajao pravovjerje od ponašanja: vjera u utjelovljenoga Sina Božjega tražila je da se drukčije postupa s drugim čovjekom. Liturgija koja nosi njegovo ime središnji je oblik euharistijskoga slavlja u bizantskoj tradiciji, premda je njezin konačni oblik nastajao tijekom vremena. Čašćen je na Istoku i Zapadu kao jedan od velikih crkvenih otaca i naučitelja. U rimskom kalendaru slavi se 13. rujna, dan prije godišnjice smrti.

Ivan Zlatousti ostaje učitelj riječi koja mora postati djelo. Njegova rječitost doseže pravi smisao tek kada vjernika vodi od oltara do gladnoga čovjeka i od slušanja Pisma do odgovornosti za zajednicu. Propovijed je vjerodostojna kada ne štiti govornikovu udobnost, nego Kristovo dostojanstvo u najmanjima.