Sveti Ivan Pavao II., papa

Sveti Ivan Pavao II. započeo je papinsku službu pozivom da se vrata širom otvore Kristu. Te riječi sažimaju njegovu nosivu misao: čovjek se ne mora bojati Boga jer Krist otkriva puno dostojanstvo ljudske osobe. Tu je poruku nosio iz okupirane Poljske u društvo pod komunističkom vlašću, iz Rima na putovanja među narodima te naposljetku u vlastitu bolest i nemoć.

Karol Józef Wojtyła rođen je 18. svibnja 1920. u Wadowicama u Poljskoj. Otac mu je bio vojni dočasnik, a majka Emilia umrla je kada je Karolu bilo devet godina. Nekoliko godina poslije izgubio je starijega brata Edmunda, liječnika koji se zarazio skrbeći za bolesnike, a 1941. i oca. Prije svoje dvadeset i prve godine ostao je bez najbliže obitelji. Ti gubitci nisu automatski stvorili njegovu vjeru, ali su je učinili ozbiljnom, pročišćenom od lakih odgovora.

Kao mladić volio je književnost, kazalište, sport i planinarenje. Godine 1938. upisao je polonistiku na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. Njemačka okupacija prekinula je redoviti studij, zatvorila sveučilište i poljski kulturni život gurnula u ilegalu. Kako bi izbjegao deportaciju na prisilni rad, Karol je radio u kamenolomu, a zatim u kemijskoj tvornici Solvay. Istodobno je sudjelovao u tajnom Rapsodijskom kazalištu, koje je riječju i poljskom kulturom pružalo nenasilan otpor okupaciji.

U tim je godinama sazrijevao njegov svećenički poziv. Od 1942. pripremao se u tajnom sjemeništu krakovskoga nadbiskupa Adama Stefana Sapiehe. Nacistički progon i potom komunistička vlast pokazali su mu dva sustava koji su osobu podređivali ideologiji. Iz toga iskustva izrasla je njegova trajna obrana savjesti, vjerske slobode i dostojanstva svakoga čovjeka. Za svećenika je zaređen 1. studenoga 1946., nakon čega je poslan na studij u Rim.

Po povratku u Poljsku služio je u župama, radio sa studentima i predavao filozofiju. Mlade je okupljao na izletima, kajakarenju i planinarenju, mjestima na kojima je pastoralni razgovor postajao prirodan i osoban. U središtu njegova interesa bili su ljubav, brak, tijelo, sloboda i odgovornost. Kao filozof personalist naglašavao je da se osobom nikada ne smije služiti kao sredstvom; ona se može primjereno susresti jedino ljubavlju.

Godine 1958. postao je pomoćni biskup Krakova, 1964. nadbiskup, a 1967. kardinal. Sudjelovao je na Drugom vatikanskom saboru i pridonio nastanku pastoralne konstitucije Radost i nada, osobito njezinu govoru o ljudskoj osobi i odnosu Crkve prema suvremenom svijetu. U Poljskoj je pregovarao s komunističkim vlastima, branio pravo vjernika na bogoslužje i podupirao izgradnju crkve u radničkom gradu Nowa Huta. Nije prihvaćao da moderna radnička zajednica mora biti izgrađena bez Boga.

Za papu je izabran 16. listopada 1978. Bio je prvi Poljak na Petrovoj stolici i prvi netalijanski papa nakon više od četiri i pol stoljeća. U nastupnoj propovijedi pozvao je ljude, države i kulturne sustave da otvore vrata Kristu. Njegov prvi pohod Poljskoj 1979. okupio je milijune i pomogao ljudima ponovno otkriti javnu snagu zajedništva. Time je pridonio ozračju u kojemu je izrastao pokret Solidarnost. Papa nije sam srušio komunizam, ali je narodu pod pritiskom vratio jezik dostojanstva i moralnu hrabrost.

Tijekom više od dvadeset i šest godina papinske službe posjetio je više od stotinu zemalja. Takva putovanja nisu bila samo novost u načinu obnašanja papinstva. Omogućila su mjesnim Crkvama da se vide kao dio jedne zajednice, a papi da se neposredno susretne s različitim narodima, siromaštvom, sukobima i nadama. Tri puta pohodio je Hrvatsku, 1994., 1998. i 2003., podupirući mir, pomirenje i vjernost naroda kršćanskoj baštini.

U enciklikama i drugim dokumentima razvio je širok nauk o Kristu, radu, obitelji, milosrđu, životu, vjeri i razumu. U Otkupitelju čovjeka istaknuo je da Krist čovjeku objavljuje punu istinu o njemu samome. U Radom čovjeka branio je prvenstvo osobe pred proizvodnjom i kapitalom. U Evanđelju života zauzimao se za ljudski život od začeća do prirodne smrti, a u Vjeri i razumu odbacio suprotstavljanje vjere i razuma. Njegova „teologija tijela” povezivala je ljudsku spolnost s darom osobe, savezom i odgovornošću.

Posebno je ulagao u susret s mladima. Svjetski dan mladih postao je trajno mjesto molitve, kateheze i crkvenoga zajedništva. Mladi za njega nisu bili samo publika koju treba zadržati, nego ljudi sposobni za zahtjevan poziv na svetost. Govorio im je izravno, ne skrivajući težinu kršćanskoga života, ali im je iskazivao povjerenje koje je obilježilo cijeli njegov pastoral.

Njegov pontifikat donio je i važne korake u ekumenizmu i međureligijskom dijalogu. Godine 1986. posjetio je rimsku sinagogu, prvi među papama u novije doba, i Židove nazvao starijom braćom u vjeri. Iste je godine u Asizu okupio predstavnike religija na molitvu za mir, bez miješanja njihovih vjerovanja. Posjetio je Zapadni zid u Jeruzalemu i ostavio molitvu za oproštenje zbog grijeha počinjenih protiv Židova, a u Damasku je ušao u džamiju. Dijalog za njega nije značio da su razlike nevažne, nego da se istina ne smije služiti prezirom.

Dana 13. svibnja 1981. Mehmet Ali Ağca teško ga je ranio na Trgu svetoga Petra. Papa je preživio višesatnu operaciju, a poslije je javno oprostio napadaču i 1983. posjetio ga u zatvoru. Oproštenje nije ukinulo kaznenu odgovornost niti odgovorilo na sva pitanja o pozadini atentata. Pokazalo je da ranjeni čovjek može odbiti dopustiti mržnji da odredi njegovu budućnost.

Ivan Pavao II. javno je priznao i povijesne grijehe članova Crkve. U Jubilarnoj 2000. molio je za oproštenje zbog nasilja u službi istine, podjela među kršćanima, grijeha protiv Židova, žena, siromašnih i drugih skupina. Takve geste nisu riješile svaku povijesnu raspravu, ali su pokazale da Crkva ne gubi svetost priznajući krivnju svojih članova. Tijekom njegova pontifikata doneseni su novi Zakonik kanonskoga prava, Katekizam Katoličke Crkve i velik broj kanonizacija i beatifikacija, kojima je želio pokazati svetost u različitim narodima i životnim staležima.

Njegova duga služba imala je i granice koje se ozbiljno razmatraju. Crkveni odgovor na spolno zlostavljanje maloljetnika tijekom znatna dijela njegova pontifikata bio je nedostatan, a pojedini su utjecajni crkveni ljudi uživali povjerenje koje se poslije pokazalo teško pogrešnim. Pošten prikaz njegove svetosti ne treba tvrditi da je svaka upravljačka prosudba bila ispravna. Kanonizacija prepoznaje herojske krjeposti osobe, ali ne pretvara sve njezine odluke u nepogrešive postupke niti ukida obvezu učenja iz nanesene štete.

U posljednjim godinama Parkinsonova bolest postupno mu je oduzimala sigurnost pokreta i jasnoću glasa. Čovjek koji je govorio milijunima ostao je pred svijetom slab, drhtav i ovisan o pomoći. Time je bez mnogo riječi potvrdio ono što je desetljećima naviještao: ljudsko dostojanstvo ne ovisi o zdravlju, korisnosti ili javnoj sposobnosti. Umro je 2. travnja 2005., uoči Nedjelje Božjega milosrđa.

Papa Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 1. svibnja 2011., a papa Franjo svetim 27. travnja 2014., zajedno s papom Ivanom XXIII. Njegov je spomendan 22. listopada, na obljetnicu početka papinske službe. Ivan Pavao II. ostavio je golemo i složeno nasljeđe: hrabrost pred totalitarizmom, snažan nauk o osobi, blizinu mladima, oproštenje atentatoru, međureligijske susrete i javno prihvaćanje bolesti. Njegov poziv da se otvore vrata Kristu ostaje poziv da se u svakome čovjeku prepozna dostojanstvo koje nijedna vlast, bolest ni slabost ne mogu oduzeti.