Sveti Ivan od Boga

Ivan od Boga nije utemeljio bolnicu zato što je o zdravstvu govorio izdaleka. Kao čovjek kojega su u granadskoj Kraljevskoj bolnici nekoć zatvorili i grubo liječili, upoznao je koliko bolesniku može nedostajati nježnosti, razgovora i poštovanja. Kad je poslije počeo primati siromašne, tražio je za svakoga postelju, hranu i skrb, ali i ljudsku blizinu. Oko toga je djela nastala zajednica iz koje će se razviti Bolnički red svetoga Ivana od Boga.

Rođen je 1495. u Montemor-o-Novu u Portugalu kao João Cidade. Predaja navodi 8. ožujka kao dan rođenja, isti datum na koji će umrijeti. Otišao je od kuće kao osmogodišnjak, no okolnosti odlaska nisu dovoljno jasne da bi se moglo pouzdano reći tko ga je i zašto poveo. Završio je u Oropesi u Kastilji, gdje ga je prihvatila obitelj Francisca Mayorala. Čuvao je stada i odrastao daleko od roditelja. Kasnije se vratio u rodni kraj i doznao da je majka umrla, a da je otac ušao u franjevačku zajednicu. Te su rane godine ostale obilježene odvajanjem i stalnim traženjem mjesta kojemu bi pripadao.

Kao mladić pristupio je vojsci cara Karla V. Ratovao je na sjeveru Španjolske, a poslije sudjelovao u ratnim pohodima u srednjoj Europi. Vojnički mu život nije dao mir. Okušao se ponovno kao pastir, zatim kao radnik u Ceuti na sjevernoafričkoj obali, gdje je pomagao osiromašenoj portugalskoj obitelji. Put ga je potom odveo u Gibraltar i naposljetku u Granadu. Ondje je prodavao knjige, osobito one koje su mogle pomoći molitvi i kršćanskoj pouci. Njegov je život do četrdesete godine izgledao kao niz prijelaza: pastir, vojnik, nadničar i knjižar.

Prekretnica je došla 20. siječnja 1539. Slušao je propovijed Ivana Avilskoga i bio duboko potresen pitanjem vlastitoga života pred Bogom. U danima nakon propovijedi javno je pokazivao kajanje tako silovito da su ga ljudi smatrali duševno bolesnim. Zatvoren je u Kraljevsku bolnicu u Granadi. Ondje su osobe proglašene „ludima” držali u teškim uvjetima, vezivali ih i tukli. Ivan je na vlastitoj koži iskusio postupke koji su patnju činili još težom. Ivan Avilski poslije mu je pomogao da žar za obraćenjem usmjeri prema služenju, a ne prema kažnjavanju samoga sebe.

Nakon izlaska iz bolnice Ivan je učio kako se može bolje skrbiti za bolesne. Putovao je u Baezu i Guadalupe, gdje se upoznao s radom bolnice jeronimaca. U Granadu se vratio s drukčijom nakanom od one s kojom je nekoć prodavao knjige. Najprije je u skromnom prostoru prihvaćao ljude koji nisu imali kamo poći, a 1539. započeo je bolničko djelo u ulici Lucena. Nije imao čvrstih prihoda. Po gradu je tražio hranu, ogrjev, pokrivače i novac; ono što bi dobio nosio je bolesnima. Tako je nastao poziv po kojemu će njegova buduća braća biti poznata kao oni koji potiču ljude da čine dobro.

Ivanov rad nije ostao na dijeljenju milostinje. Bolesnicima je trebalo mjesto na kojemu ih neće miješati bez obzira na njihove različite potrebe. Uredio je skrb tako da se ljudi raspoređuju prema bolesti, a pojedincu osigura vlastita postelja. Tražio je čistoću, redovitu hranu i pomoć pri oporavku. Primao je i osobe s duševnim teškoćama, siromašne putnike te ljude koje su drugi radije zaobilazili. Njihova tjelesna stanja nisu bila jedina briga: razgovarao je s njima, nastojao obnoviti prekinute obiteljske veze i pomagao im nakon izlaska iz bolnice. Riječ „gostoljubivost” u njegovoj je kući značila stvarnu odgovornost za cijeloga čovjeka.

Broj ljudi koji su tražili pomoć rastao je, pa se bolnica tijekom 1540-ih preselila u veći prostor na granadskoj Cuesta de los Gomérez. U takvoj kući nije bilo dovoljno da jedan čovjek cijelu noć traži sredstva, a danju pere, hrani i liječi. Ivan je morao rasporediti zadaće i pridobiti suradnike. U tome su pomogli liječnici, radnici, svećenici i dobročinitelji, a oko njega su se oblikovala i prva braća. Među njima su se osobito istaknuli Antón Martín i Pedro Velasco, koji su mu se pridružili 1546. Njihova je prisutnost omogućila da briga za bolesne ne ovisi samo o Ivanovoj snazi. U većoj bolnici bilo je mjesta i za siromašne putnike; kuća je sve više postajala utočište ljudima kojima su bolest i neimaština zajedno zatvarale vrata.

Ivan je skrbio i za one koji nisu ležali u njegovoj bolnici. U sačuvanom pismu vojvotkinji od Sesse spominje obitelj u Córdobi: oba su roditelja dugo bila bolesna, a dvije djevojke ostale su u teškoj oskudici. Tražio je pomoć za njih premda su i troškovi njegove kuće već bili veliki. U drugim pismima govori o dugovima, o ljudima koji dolaze bosi, ranjeni i bez odjeće, te o potrebi za posteljinom i hranom. Zahvaljuje vojvotkinji i za prsten: njegovom je prodajom, zapisao je, odjenuo dvoje siromašnih bolesnika i kupio pokrivač. Takve su male odluke povezivale dobročinitelje s ljudima koje nisu osobno poznavali. Pisma čuvaju njegov neposredan glas. Uz vatrenu vjeru otkrivaju čovjeka koji je morao računati, pisati molbe i brinuti se da sutra opet ima čime nahraniti prihvaćene ljude.

Među granadskim se vjernicima učvrstilo ime Ivan od Boga. Nosio je jednostavnu odjeću i molio darove za svoje bolesnike, ali nije se oslanjao samo na poticaj prolaznicima. Odlazio je i utjecajnim dobročiniteljima, a 1548. putovao je na dvor u Valladolid kako bi pribavio sredstva. Takvi su susreti bili potrebni, jer je bolnica primala ljude i onda kada nije imala dovoljno novca. Jedna je darovana stvar mogla postati pokrivač, druga lijek ili obrok. Njegovo siromaštvo nije bilo nebriga za organizaciju; upravo je potreba bolesnika tjerala da traži pomoć i vodi računa o onome što je dobio.

Ivan je nastojao pomiriti i ljude koje je mržnja razdvojila. Antón Martín došao je iz teškoga osobnog sukoba povezanoga sa smrću vlastitoga brata. Ivan ga je pozvao na oprost, a Martín se naposljetku uključio u služenje bolesnima. Kasnije je postao važan za nastavak djela. Takav se pomak nije dogodio samim riječima: zajednički rad u bolnici tražio je od braće da svakoga dana iznova biraju strpljenje i odgovornost. Uz bolesničke postelje učili su i kako živjeti zajedno.

Godine 1549. izbio je požar u Kraljevskoj bolnici. Ivan je pomagao iznositi bolesnike i opremu, ne čekajući da opasnost prođe. Pred kraj života skočio je i u nabujalu rijeku Genil pokušavajući spasiti mladića. Prema ranome životopisu mladić se, nažalost, utopio, a Ivan se nakon borbe s hladnom vodom teško razbolio. Posljednje dane proveo je u kući granadskih dobročinitelja García de Pisa. Umro je 8. ožujka 1550. Njegovo je bolničko djelo preuzeo Antón Martín s ostalom braćom.

Ivan za života nije sastavio redovničko pravilo niti dovršio ustroj reda. Njegovi su sljedbenici nastavili voditi bolnice; nakon njegove smrti preselili su granadske bolesnike u još prostraniju ustanovu, a Antón Martín ponio je djelo i u Madrid. Papa Pio V. potvrdio je zajednicu 1572. pod pravilom svetoga Augustina, a papa Siksto V. priznao ju je kao red 1586. Ivan je proglašen blaženim 21. rujna 1630., a svetim 16. listopada 1690. Njegov se spomendan slavi 8. ožujka. Crkva ga štuje kao zaštitnika bolesnih, bolnica i onih koji u njima služe.

Bolnička braća ponijela su njegovu baštinu daleko izvan Granade. U korijenu njihova rada ostala je jednostavna Ivanova odluka: ne proći pokraj čovjeka koji je bolestan, siromašan ili napušten. Naučio ju je u vlastitoj nevolji, a zatim joj dao oblik kuće, postelje, pisma dobročinitelju i zajednice koja je mogla nastaviti služiti kad njega više nije bilo.