Sveti Ivan od Boga

Sveti Ivan od Boga rodio se u selu Montemor-o-Novo u Portugalu, od roditelja srednjega staleža, duboke vjere. Prema njegovu ranom životopiscu, Ivana su oteli iz doma kad mu je bilo tek osam godina i odveli u Oropesu u Španjolskoj, više od dvjesto milja daleko. U Oropesi se Ivan našao bez doma i posve sam. Upoznao je dobroga čovjeka po imenu El Mayoral, koji mu je dao posao pastira i mjesto za stanovanje. Ivan je marljivo radio sve do svoje dvadeset i druge godine, a da se nikada nije vratio roditeljskom domu. El Mayoral želio je da Ivan oženi njegovu kćer, ali Ivan je želio vidjeti svijet. Pridružio se vojsci cara Svetoga Rimskog Carstva i ratovao protiv Francuza. Tijekom službe bio je zadužen čuvati nešto zaplijenjene odjeće koja je nestala. Ivana su optužili za krađu i osudili na smrt, ali su drugi posredovali te je bio oslobođen. Razočaran vojničkim životom, Ivan se vratio na imanje El Mayorala, gdje je radio još četiri godine, prije nego što je ponovno stupio u vojsku i sljedećih osamnaest godina ratovao protiv Turaka.

Po završetku vojne službe Ivan je odlučio vratiti se u svoj zavičaj, u Montemor-o-Novo, kako bi doznao što je bilo s njegovim roditeljima. Nakon dugoga traganja pronašao je jednoga ostarjela ujaka, koji mu je rekao da mu je majka umrla od slomljena srca nakon njegove otmice, a da mu je otac pristupio franjevcima i uznapredovao u svetosti. Ivan je rekao ujaku: „Više ne želim ostati u ovoj zemlji, nego poći tražiti način da služim našem Gospodinu izvan svojega rodnog kraja, kao što je učinio moj otac. Dao mi je dobar primjer time što je tako učinio. Bio sam tako opak i grešan, a budući da mi je Gospodin dao život, pravo je da ga upotrijebim da njemu služim i činim pokoru.”

Ivan je započeo nutarnju potragu za najboljim načinom na koji bi mogao služiti Bogu te je odlučio poći u Afriku, kako bi samoga sebe ponudio kao otkupninu muslimanima u zamjenu za njihove zarobljenike. Na putu je susreo jednoga viteza i njegovu obitelj, koji su bili u krajnjoj bijedi i nisu se mogli sami uzdržavati. Vitez je molio Ivanovu pomoć, a Ivan ju je radosno pružio radeći i dajući im svoju zaradu. Kad je jedan Ivanov suradnik pobjegao na muslimanski teritorij i prešao na islam, Ivan je počeo očajavati, misleći da je za svojega prijatelja trebao učiniti više. Nakon što je potražio savjet u jednom franjevačkom samostanu, odlučio se vratiti na španjolsko kopno za dobro svoje duše.

Po dolasku Ivan se sav predao životu molitve, obavio opću ispovijed te sa suzama išao od crkve do crkve moleći Boga oproštenje svojih grijeha. Da bi se uzdržavao, počeo je kao putujući trgovac kupovati i prodavati nabožne slike i knjige. U tome je našao duhovnu radost i plodnost za spasenje duša. Napokon je, u četrdeset i šestoj godini života, otvorio malu trgovinu nabožnim predmetima kod gradskih vrata Granade.

Uskoro nakon toga u grad je došao veliki propovjednik Sveti Ivan Avilski držati pučke misije. Ivan je bio nazočan te su ga propovijedi Ivana Avilskoga tako duboko dirnule, a svijest o vlastitim grijesima tako snažno obuzela, da je počeo trčati ulicama poput bezumnika, vičući za milosrđem. Vratio se u svoju trgovinu i uništio svaku knjigu koja nije bila vjerska, sve druge vjerske knjige i slike razdijelio prolaznicima, razdao ostatak svoje imovine te nastavio ulicama vikati da je grešnik. „Milosrđe! Milosrđe, Gospodine Bože, ovom strašnom grešniku koji te tako uvrijedio!” Mnogi su mislili da je Ivan poludio. Neki dobri ljudi odveli su ga Svetomu Ivanu Avilskomu, koji mu je saslušao ispovijed, savjetovao ga, utješio i ponudio mu trajno vodstvo. Ali Ivana je sveta pomoć toga svećenika toliko duboko dotaknula da je želio da svi u gradu znaju koliko je grešan, pa je ponovno trčao ulicama vičući i valjao se u blatu kao znak svoje grešnosti. Naposljetku su dvojica suosjećajnih ljudi odvela Ivana u mjesnu umobolnicu na liječenje.

Tadašnja je teorija bila da se duševno bolesne najbolje liječi tako da ih se zatvori u tamnicu i neprestano muči dok ne odluče odreći se svojega ludila, i upravo se to dogodilo Ivanu. Sveti Ivan Avilski doznao je za to te je počeo s Ivanom komunicirati, hrabreći ga i vodeći ga. Ivan je svaki udarac u umobolnici primao s radošću kao pokoru i prikazivao ga Bogu kao žrtvu. U svemu je poticao upravitelja i ostale službenike da s bolesnicima postupaju bolje. Kad je Ivan počeo zračiti mirom, upravitelj se tome obradovao i dopustio da ga oslobode okova. Ivan je pokazivao milosrđe i suosjećanje prema drugima, obavljajući ponizne činove ljubavi i šireći Božju ljubav. U sebi je mislio: „Neka mi Isus Krist jednom udijeli milost da vodim utočište u kojemu bi napušteni siromasi i oni koji trpe od duševnih poremećaja mogli naći zaklon, a ja da im mogu služiti onako kako želim.”

Nakon što je dobio dopuštenje da napusti umobolnicu, Ivan je hodočastio i imao viđenje Blažene Djevice Marije, koja ga je ohrabrila da radi za siromahe i nemoćne. Po povratku u Granadu krenuo je ostvarivati svoju želju da otvori bolnicu. Proseći je uspio unajmiti zgradu, opremiti je i početi tražiti bolesne. Neumorno je radio da se skrbi za njih, prosio je hranu, dovodio svećenike da im slušaju ispovijedi i njegovao ih dok ne ozdrave. U godinama koje su slijedile Ivan je proširio svoje poslanje milosrđa na siromahe, napuštene, udovice, siročad, nezaposlene, bludnice i sve koji su trpjeli. Uskoro su drugi bili tako nadahnuti djelom koje je Ivan činio da su mu se pridružili. Njegovi drugovi u tom djelu činili su jezgru onoga što će poslije postati Red bolničke braće. Za Ivanova života ta je skupina bila tek organizirana zajednica drugova, ali dvadeset i dvije godine nakon njegove smrti papa će tu skupinu muškaraca odobriti kao novi redovnički red. Među mnogim čudesima o kojima se izvještavalo, najznamenitije je bilo ono kada je Ivan utrčavao u goruću bolnicu i iz nje iznosio bolesnike, a da sam nije bio opečen.

Sveti Ivan od Boga blistav je primjer Božje snage. Bio je grešnik i smatralo ga se duševno bolesnim, ali je Bog po njemu učinio čudesna djela. Ako se ikada osjetiš kao da Bogu nemaš što ponuditi, sjeti se svetoga Ivana i znaj da što se slabijim možeš osjećati, to te više Bog može upotrijebiti.