Sveti Ivan Nepomuk Neumann

Na putovima između raspršenih naselja uz slapove Niagare mladi je svećenik Ivan Nepomuk Neumann upoznao ljude koji su daleko od zavičaja pokušavali izgraditi nov život. Dolazili su iz različitih zemalja, govorili različitim jezicima i često živjeli daleko od crkve. Ivan je među njima prepoznao vlastitu životnu priču: i sam je prešao ocean kako bi služio ondje gdje je nedostajalo svećenika. Kasnije je kao biskup Philadelphije organizirao škole, podizao župe i obilazio vjernike, ali nikada nije prestao biti pastir kojemu je bilo važno stići do čovjeka.

Rođen je 28. ožujka 1811. u Prachaticama u Češkoj, tada dijelu Austrijskoga Carstva. U obitelji Filipa Neumanna i Agneze Lepší odrastao je uz braću i sestre, a ime Nepomuk povezuje ga s velikim češkim svecem Ivanom Nepomukom. Darovit i sklon učenju, pohađao je pijarističku gimnaziju u Českim Budějovicama. Ondje je nastavio filozofske i teološke studije, a posljednje godine svećeničke priprave proveo je u Pragu. Široko obrazovanje i zanimanje za jezike kasnije su mu mnogo značili u službi među doseljenicima.

Još kao bogoslov upoznao je potrebe katolika u Sjevernoj Americi. Vijesti o zajednicama koje su rasle brže nego što je rastao broj svećenika potaknule su ga na misao o misijama. Završio je studij, ali ređenje u njegovoj biskupiji nije uslijedilo: smatralo se da ondje već ima dovoljno svećenika. Nije to shvatio kao kraj poziva. Godine 1836. napustio je dom i otputovao u Sjedinjene Američke Države, ne znajući kakva ga služba čeka. Bio je to ozbiljan rastanak s obitelji i poznatim svijetom, a ne tek promjena mjesta rada.

U New Yorku ga je prihvatio biskup John Dubois i 25. lipnja 1836. zaredio za svećenika. Ubrzo je poslan na područje zapadnoga dijela države New York, blizu Niagarinih slapova. Ondje svećenički život nije imao ritam jedne crkve i jednoga mjesta. Zajednice su bile udaljene, putovi naporni, a mnogi su vjernici bili siromašni doseljenici. Ivan je išao od naselja do naselja, slavio misu, dijelio sakramente, poučavao djecu i posjećivao bolesne. Svećenik koji govori jezik svojih vjernika mogao im je pomoći da se u novoj zemlji ne osjećaju zaboravljenima. Njegovo poznavanje jezika zato nije bilo ukras učenosti, nego sredstvo blizine.

Takva je služba tražila izdržljivost, ali je u njemu rasla i želja za redovničkom zajednicom. Pridružio se redemptoristima, družbi koju je utemeljio sveti Alfonz Marija de Liguori i koja je posebno usmjerena naviještanju evanđelja siromašnima i zapuštenima. Redovničke je zavjete položio 16. siječnja 1842. u Baltimoreu. Nastavio je pastoralni rad, osobito među doseljenicima njemačkoga jezika, a služio je i u vodstvu redemptorista u Americi. Njegovi su subraća u njemu prepoznavali čovjeka molitve, razboritosti i pristupačne naravi. Pripadnost zajednici nije ublažila njegov misionarski žar; dala mu je oslonac iz kojega je mogao nositi sve zahtjevnije dužnosti.

Godine 1852. imenovan je četvrtim biskupom Philadelphije. Biskupsko je posvećenje primio 28. ožujka, na svoj četrdeset i prvi rođendan. Pred njim je bila velika biskupija u kojoj su katoličke zajednice rasle zajedno s valovima useljavanja. Ljudi su trebali crkve i svećenike, ali i škole u kojima će djeca stjecati znanje te upoznavati vjeru svojih obitelji. Ivanu biskupska služba nije značila udaljavanje od neposrednoga susreta s ljudima. Nastavio je putovati, upoznavati župe i dijeliti njihove poteškoće. Briga za cijelu biskupiju polazila je od istoga uvjerenja koje ga je vodilo na prvim misijskim putovima: nitko ne smije ostati predaleko da bi ga Crkva dosegla.

Među najtrajnijim je plodovima njegova rada razvoj katoličkih škola. Povezivao je župne škole u uređen biskupijski sustav i poticao otvaranje novih. Time je pomogao obiteljima kojima je bilo važno da djeca uz opće obrazovanje rastu i u vjeri. Škola za njega nije bila sporedan dodatak župi. Bila je mjesto susreta, učenja i pripadnosti, posebno dragocjeno djeci doseljenika koja su trebala pronaći svoj put u novoj zemlji. U njegovoj se biskupiji broj katoličkih škola snažno povećao, a njegov se rad ubraja među početke organiziranoga katoličkog školstva u Sjedinjenim Državama.

Za rad u školama i drugim djelima okupljao je redovničke zajednice. Godine 1855. u Philadelphiji je utemeljio sestre franjevke Trećega reda. Njihova prisutnost pokazuje koliko je razumio da biskup ne može sam nositi sve potrebe naroda: trebalo je poticati suradnju, povjeravati odgovornost i omogućiti drugima da svoj poziv stave u službu zajednice. Podupirao je osnivanje novih župa i gradnju crkava, a za njegova je biskupovanja napredovala i izgradnja katedrale svetih Petra i Pavla. Sve je to bio odgovor na konkretan rast Crkve, na obitelji koje su trebale mjesto molitve i na naselja u kojima je zajednički vjerski život tek trebalo učvrstiti.

U središtu njegove duhovnosti bila je euharistija. U biskupiji je promicao četrdesetsatno klanjanje Presvetomu Sakramentu, omogućujući župama da se okupljaju na dulju zajedničku molitvu. Za čovjeka koji je toliko vremena provodio na putu, takva je molitva bila podsjetnik da kršćanska djelatnost izvire iz susreta s Kristom. Osobitu je pažnju posvećivao i sakramentu pomirenja. Papa Pavao VI. kasnije je, govoreći o njemu, istaknuo njegovu blizinu bolesnima, siromašnima i grešnicima. U tim se susretima najbolje razumije narav njegove biskupske službe: nije samo uređivao ustanove, nego je nastojao liječiti rane ljudi povjerenih njegovoj skrbi.

I uza sav pastoralni rad nalazio je vremena za pisanje. Sastavljao je katekizme i druge tekstove namijenjene pouci u vjeri. Nije pisao da bi iza sebe ostavio književni spomenik, nego da bi svećenicima, učiteljima i obiteljima pružio pomoć u prenošenju kršćanskoga nauka. U tome je bio dosljedan svemu što je činio: putovanja, škole, crkve i knjige bili su različiti načini da evanđelje postane dostupno ljudima koji su mu bili povjereni.

Godine 1854. otputovao je u Rim, gdje je bio nazočan proglašenju dogme o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije. Tijekom toga putovanja posjetio je i rodni zavičaj. Nakon godina provedenih među američkim doseljenicima vratio se u kraj iz kojega je nekoć krenuo kao bogoslov bez osigurane budućnosti. Povratak nije značio odustajanje od njegova novog doma. Nastavio je služiti u Philadelphiji i ondje ostao do kraja života.

Dana 5. siječnja 1860. iznenada mu je pozlilo na ulici u Philadelphiji te je umro prije navršene četrdeset i devete godine. Njegov je život bio kratak, a ispunjen neprestanom službom. Pokopan je u crkvi svetoga Petra apostola, gdje se danas nalazi njegovo svetište. Vjernici su čuvali uspomenu na biskupa koji im je bio blizu. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 13. listopada 1963., a svetim 19. lipnja 1977. Crkva ga se spominje 5. siječnja.

Sveti Ivan Nepomuk Neumann ostavio je više od škola i crkvenih zgrada. Njegov život povezuje hrabrost odlaska i vjernost ljudima kojima je došao služiti. Znao je da se vjera ne prenosi samo riječima izgovorenima s propovjedaonice: prenosi se i dugim putom do udaljene obitelji, strpljenjem s djetetom u učionici, razgovorom s čovjekom koji se u tuđini osjeća sam te molitvom pred Presvetim. Zato je njegovo svjedočanstvo blisko svima koji traže kako svoj dar pretvoriti u služenje. Nije mogao ukloniti svaku teškoću svojih vjernika, ali im je svojim dolaskom pokazivao da nisu prepušteni sami sebi.