Sveti Ivan Marija Vianney, župnik arški

Selo Ars u Francuskoj početkom devetnaestoga stoljeća nije bilo mjesto na kojemu bi se očekivalo veliko hodočasničko središte. Ivan Marija Vianney došao je ondje kao mladi svećenik, s teško stečenom naobrazbom i bez ugleda učenoga govornika. Ostao je više od četrdeset godina. Obilazio je kuće, obnavljao crkvu, otvarao školu za djevojčice, molio s bolesnima i sve dulje sjedio u ispovjedaonici. Ljudi su u Ars počeli dolaziti ne zbog njegove slave, nego zato što su u njegovoj blizini nalazili put prema Bogu.

Rodio se 8. svibnja 1786. u Dardillyju, blizu Lyona, kao četvrto od šestero djece u seljačkoj obitelji. Djetinjstvo mu je obilježila Francuska revolucija i razdoblje u kojemu svećenici vjerni Rimu nisu mogli slobodno djelovati. Njegova se obitelj ipak okupljala na molitvu i pomagala održati vjerski život. Prvu je ispovijed obavio kod svećenika koji je služio potajno, a prvu pričest primio na misi slavljenoj u staji. Za dijete su takvi susreti s euharistijom bili povezani s oprezom i hrabrošću odraslih. Kasnije će upravo misu smatrati središtem svećeničkoga života.

Kao mladić želio je postati svećenik, ali put nije bio izravan. Obitelj je trebala njegov rad na gospodarstvu, a škole su u revolucionarnim godinama bile prekinute. Sustavno je počeo učiti kasno. U Écullyju ga je prihvatio župnik Charles Balley, koji je prepoznao njegov poziv i pomagao mu u učenju. Latinski mu je osobito teško išao. Trebalo je strpljenja i njemu i njegovu učitelju da nadoknadi propušteno školovanje. Usto mu je nova vojna obveza u doba Napoleonovih ratova prekinula pripravu. Neko je vrijeme živio izvan redovita puta službe, a nakon razrješenja te teškoće vratio se studiju. Taj niz zapreka nije ga odvratio od odluke da služi kao svećenik.

U sjemeništu se njegovo znanje procjenjivalo strogo. Nije blistao u ispitima, ali Balley je nastavio zauzimati se za njega i pomagati mu. Vianney je 13. kolovoza 1815. zaređen za svećenika u Grenobleu. Najprije je služio kao Balleyjev kapelan u Écullyju. Ondje je još mogao učiti uz čovjeka koji ga je vodio kroz najteže godine priprave. Nakon Balleyeve smrti poslan je u Ars. Stigao je 13. veljače 1818. kao svećenik zadužen za mjesnu crkvu; službeni župnik postao je kada je Ars 1821. ustanovljen kao župa.

U Arsu je zatekao vjerski život oslabljen posljedicama dugih političkih prevrata. Mnogi ljudi nisu redovito sudjelovali u bogoslužju, a nedjeljni se dan lako gubio u radu i zabavi. Vianney nije mogao promijeniti selo samo jednom propovijedi. Počeo je vlastitom molitvom pred svetohraništem, pažljivim slavljenjem mise, poukom djece i razgovorima s odraslima. Posjećivao je obitelji i bolesne, zanimao se za siromašne i postupno uređivao crkvu. Njegove su propovijedi govorile izravno o grijehu i obraćenju, ali i o Božjoj dobroti koja čovjeku daje mogućnost novoga početka. Ljudi su u njemu vidjeli pastira koji ostaje među njima.

Od 1822. počeo je obnavljati i ukrašavati župnu crkvu. Pažnja koju je posvećivao oltaru i liturgiji nije bila suprotnost njegovoj skrbi za kuće izvan crkvenih zidova. Misa je za njega bila susret s Kristom od kojega župnik prima ono što daje drugima. Poticao je vjernike na euharistiju, a sam je dugo molio u crkvi. Pritom nije čekao da ljudi dođu njemu: obilazio je sela i domove, pomagao organizirati pučke misije i proslave zaštitnika te nastojao uključiti laike u župni rad. Tako se obnova događala istodobno u bogoslužju, obiteljima i mjesnoj zajednici.

Godine 1824. otvorio je besplatnu školu za djevojčice nazvanu „Providnost”. Poslije je primala i djevojčice bez obitelji. U toj se ustanovi vidjela njegova briga za one kojima je obrazovanje bilo najmanje dostupno. U radu su mu pomagale žene iz Arsa, među njima Catherine Lassagne i Benoîte Lardet. One su poučavale, vodile svakodnevni život kuće i skrbile za djecu. Vianney je tražio sredstva, brinuo se o potrebama učenica i pratio učiteljice. Škola nije bila usputna dobrotvorna gesta, nego trajan dio njegova pastoralnoga rada. Godine 1849. osnovao je i školu za dječake, koju je povjerio Braći Svete obitelji.

Kako se glas o njemu širio, u Ars su sve češće dolazili ljudi iz drugih krajeva Francuske. Oko 1830. počeo je snažniji priljev hodočasnika i pokornika. Neki su tražili ispovijed nakon dugih godina, drugi savjet u osobnim nevoljama. Vianney je slušao svakoga pojedinačno. Sakrament pomirenja nije smatrao mjestom svojega ugleda, nego službom u kojoj čovjek može prihvatiti Božje oproštenje. Ponekad je u ispovjedaonici provodio gotovo cijeli dan. Pred kraj života broj ljudi bio je toliko velik da je jedva mogao napustiti Ars. Od 1853. drugi su mu svećenici pomagali u radu s hodočasnicima.

Ni toliku zauzetost nije podnosio bez napora. Bio je sklon strogim osobnim pokorama, malo je spavao i često je bio iscrpljen. Te navike pripadale su njegovu osobnom asketskom putu i ne mogu se izdvojiti kao mjera zdravoga života za druge. Usto je nosio unutarnje sumnje o vlastitoj sposobnosti da bude župnik. Više je puta pokušao otići iz Arsa kako bi se povukao i molio u samoći. Vjernici i biskup poticali su ga da ostane. Njegova ustrajnost zato nije bila bezbrižna sigurnost u sebe, nego poslušnost zadaći koju je smatrao povjerenom od Boga.

Novac koji su hodočasnici darivali nije zadržavao za osobnu udobnost. Trošio ga je na crkvu, siromašne obitelji, djecu u „Providnosti” i druga djela milosrđa. Tako je svećenik koji je živio jednostavno istodobno morao mudro upravljati znatnim sredstvima. U tome su mu trebali pouzdani suradnici. Župni život ne nose samo župnikove ruke: Vianney je ovisio o učiteljicama, redovnicima, drugim svećenicima i laicima koji su prihvatili dio odgovornosti. Njegova je briga za njih pokazivala da vjera ne raste samo iz osobnih susreta u ispovjedaonici, nego i iz trajnih odnosa u zajednici.

U posljednjim godinama njegovo je zdravlje slabilo, a hodočasnika nije bilo manje. Umro je u Arsu 4. kolovoza 1859. Papa Pio X. proglasio ga je blaženim 1905., a Pio XI. svetim 31. svibnja 1925. Četiri godine poslije isti ga je papa proglasio zaštitnikom svih župnika. Njegov se spomendan slavi 4. kolovoza, na dan smrti. Crkva se i danas sjeća župnika koji nije pobjegao od malenoga mjesta: ondje je, služeći konkretnoj zajednici, postao blizak ljudima iz mnogih krajeva.