Sveti Ivan Marija Vianney

Ivan Marija Baptiste Vianney bio je četvrto od šestero djece pobožnih katoličkih roditelja u Dardillyju, seoskom mjestu nedaleko od Lyona u istočnom dijelu Francuske. Ivan se rodio samo tri godine prije početka Francuske revolucije, tijekom koje je Katolička Crkva bila izložena žestokom progonu. Javno bogoštovlje bilo je potisnuto, crkve su bile zatvorene ili prenamijenjene, a mnogi su se svećenici ili pod prisilom zakleli na vjernost novoj državi, ili su se skrivali, ili su bili ubijeni. Tijekom Vladavine terora, od 1793. do 1794., tisuće su svećenika u Francuskoj pogubljene na giljotini. Bilo je to kaotično vrijeme u Francuskoj, a još kaotičnije vrijeme za biti svećenik.

U to je vrijeme obitelj Vianney često skrivala svećenike i sudjelovala na njihovim potajnim misama na obližnjim gospodarstvima. Svjedočanstvo svećenika koji su riskirali vlastiti život kako bi podjeljivali sakramente bilo je snažan izvor nadahnuća za mladoga Ivana, a poslije ga je potaknulo da i sam postane svećenik. Zbog meteža onoga vremena Ivan je najveći dio djetinjstva proveo pomažući na obiteljskom gospodarstvu i čuvajući stada, umjesto da pohađa školu. Od majke je primio jednostavnu naobrazbu, ali je tijekom svojih tinejdžerskih godina zapravo jedva znao čitati i pisati. Potajno je primao vjeronaučnu pouku od dviju redovnica kako bi se pripravio za svoju Prvu svetu pričest, koju je primio s trinaest godina u susjedovoj kući.

Godine 1799. Napoleon je preuzeo vlast u Francuskoj te su on i papa Pio VII. 1801. potpisali sporazum nazvan Konkordat. Taj sporazum nije u cijelosti vratio Katoličkoj Crkvi njezina prijašnja prava, ali je priznao katolicizam kao vjeru većine francuskih građana i dopustio javno bogoštovlje, premda bogoštovlje koje je bilo pod državnim nadzorom. Godine 1806. župnik iz Ivanova susjednog sela Écullyja, otac Balley, otvorio je školu za buduće sjemeništarce. S dvadeset godina Ivan je ondje započeo svoju sustavnu izobrazbu. Iako je imao poteškoća, osobito s latinskim, njegova je vjera bila očita, a poniznost duboka.

Godine 1809. Ivanovo je školovanje bilo prekinuto kada je bio unovačen u Napoleonovu vojsku da pomogne u borbi protiv Španjolaca tijekom Rata pete koalicije. Prije toga studenti sjemeništa bili su izuzeti od novačenja, ali je Napoleon, suočen s velikim gubicima, ukinuo to izuzeće. Nakon što se pridružio svojoj postrojbi, Ivan se razbolio, bio hospitaliziran i ostao je iza drugih. Potom je bio raspoređen u drugu postrojbu i ovoga puta toliko se zanio molitvom u obližnjoj crkvi da je propustio njihov polazak. Poslan je za vojskom, ali ih nije mogao pronaći te je umjesto toga pogrešno usmjeren u selo Noes, gdje se skrivao određen broj dezertera. Nagovorili su ga da ostane s njima, promijeni ime, skriva se i poučava u školi. Tako je činio više od godine dana. Naposljetku mu je bila dana amnestija te se mogao vratiti u Écully kako bi nastavio školovanje pod vodstvom oca Balleyja.

Iako se Ivan i dalje mučio sa studijem, otac Balley podupirao ga je, prepoznajući u njemu istinski poziv, duboku ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji i snažan molitveni život. Nakon što je Ivan završio studij u Écullyju, otac Balley uvjerio je generalnog vikara biskupije da Ivanu dopusti ulazak u dijecezansko sjemenište. Ivan se borio, ali je ustrajao. Kada je došao trenutak za ređenje, dijecezanske su vlasti postavile pitanje njegove prikladnosti. Kad je biskup upitao za Ivanovu pobožnost, rečeno mu je da Ivan moli krunicu poput anđela. To je biskupu bilo dovoljno. Ivan je zaređen za svećenika 12. kolovoza 1815. te je poslan služiti kao kapelan u Écullyju, pod vodstvom oca Balleyja, gdje je služio dvije godine, sve do smrti oca Balleyja.

Godine 1817. otac Vianney poslan je za kapelana u crkvu svetoga Siksta u Arsu, poljodjelskoj zajednici s nešto više od 200 stanovnika. Ondje će ostati sljedeću četrdeset i jednu godinu. Dok je otac Vianney išao prema Arsu, jedna pripovijest kazuje da je naišao na dječaka koji je čuvao ovce. Upitao ga je koliko je Ars udaljen, a dječak mu je pokazao pravi put i pošao s njim. Kad je u daljini ugledao zvonik, otac Vianney kleknuo je i dugo molio, zatim ustao i nastavio put. Kad su on i dječak stigli, otac Vianney rekao je dječaku: „Ti si meni pokazao put u Ars, a ja ću tebi pokazati put u Nebo!”

Ars je bio poznat kao mjesto koje je uživalo u plesovima, pijanstvu i psovci. Premda je crkva bila zapuštena, ćudoređe oskudno, a pohađanje crkve slabo, otac Vianney odmah je prionuo na posao. Mještani nisu znali da dobivaju kapelana, pa nitko nije dolazio na prve mise toga svećenika. No kako se glas širio, ljudi su postajali znatiželjni. Kad bi netko navratio u crkvu, vidio bi oca Vianneyja kako kleči u molitvi pred Presvetim Sakramentom. Potom bi to vidjeli i drugi. I drugi. Naposljetku su ljudi počeli dolaziti na misu. Dirale su ih jednostavne propovijedi oca Vianneyja koje su iznosile temeljnu evanđeosku poruku. Grijeh valja izbjegavati; oni koji ostaju u grijehu otići će u pakao. Oni koji se obrate Bogu bit će spašeni i primljeni u Nebo. Te je poruke često prenosio propovijedajući o Božjoj ljubavi, molitvi, sakramentima, osobito ispovijedi i euharistiji, te o dužnosti da se živi život ljubavi i kreposti.

U prve tri godine svećeničke službe oca Vianneyja Ars se počeo preobražavati. Otac Vianney ne samo da je svakoga dana provodio sate u molitvi, podnosio stroge pokore i postove, hraneći se ponajviše kuhanim krumpirom, te obnavljao crkvenu zgradu, nego je i često pohodio domove svojih župljana pa čak i okolna sela. To je na mnoge ostavilo snažan dojam i privuklo ih u crkvu. Godine 1823. stvari su išle tako dobro da je biskup crkvu svetoga Siksta uzdigao na razinu župe i imenovao oca Vianneyja župnikom. Godine 1827. otac Vianney rekao je s propovjedaonice: „Ars, braćo i sestre moje, više nije Ars!” Ars se obratio; ljudi su hrlili na ispovijed i misu, molili, nadvladavali grijeh i okretali se Božjoj ljubavi. No Ars nije bio jedino mjesto na koje se taj utjecaj širio; glas o ocu Vianneyju pronio se nadaleko i naširoko. Zbog toga su tisuće ljudi svake godine putovale u Ars kako bi sudjelovale na njegovim misama i ispovjedile svoje grijehe. Mnogih je dana otac Vianney provodio i do šesnaest sati u ispovjedaonici. Do 1850-ih godina u Ars su dolazili deseci tisuća, a prema nekim procjenama i stotine tisuća ljudi. Morala se sagraditi nova i veća crkva, a čak je izgrađena i nova željeznička pruga kako bi ljudi mogli stići u to malo selo.

Način na koji je otac Vianney vršio svoju svećeničku službu bio je jednostavan. Dopustio je Bogu da ga posvema obuzme, da živi u njemu i po njemu služi ljudima. Bog je bio onaj koji odrješuje, propovijeda i ljubi. Otac Vianney bio je samo ljudsko oruđe. Kaže se da se đavao mnogo puta ukazao ocu Vianneyju, uznemiravao ga i pokušavao zastrašiti. Jednom je đavao rekao istinu kad je kazao: „Kad bi u Francuskoj bila samo trojica poput tebe, ne bih ondje mogao ni stupiti.”

Dok častimo ovoga svetoga Božjeg svećenika, razmislite o važnosti svećeništva. Sveti Ivan Vianney jednom je rekao: „Kad bih susreo svećenika i anđela, najprije bih pozdravio svećenika, a zatim anđela… Kad ne bi bilo svećenika, muka i smrt Isusova ne bi služile ničemu. Čemu škrinja puna zlata ako nema nikoga tko je može otključati? Svećenik ima ključ riznica Neba.” Premda malo svećenika živi dostojno dostojanstva i odgovornosti koja im je povjerena, svaki svećenik u sebi nosi svetu moć dijeljenja Božjega milosrđa, odrješivanja grijeha i uprisutnjenja Kristove muke u euharistiji. Danas se sjetite svojega svećenika i molite za njega da postane sveto i ponizno Kristovo oruđe.