Sveti Ivan Leonardi, svećenik

Ivan Leonardi započeo je radni život među lijekovima, a kao svećenik tražio je ozdravljenje crkvenoga života. Učio je djecu vjeri, okupio zajednicu svećenika, pomagao obnovi samostana i razmišljao o pripravi misionara. Ta različita djela povezuje jednostavno uvjerenje: obnovu ne može vjerodostojno voditi čovjek koji sam ne dopušta da ga evanđelje mijenja. U Kristu je vidio temelj i mjeru svoje službe.

Rođen je 1541. u Diecimu nedaleko od Lucce, kao najmlađi od sedmero djece. Obitelj ga je odgajala u vjeri i radu. Sa sedamnaest godina otišao je u Luccu učiti ljekarničko umijeće. Gotovo deset godina upoznavao je pripravu i prodaju lijekova, a stekao je i pravo da otvori vlastitu ljekarnu. Taj mu je put mogao osigurati čvrstu budućnost. U isto se vrijeme pridružio skupini mladih laika koja je zajednički molila i pomagala siromasima, nadahnuta duhovnošću blaženoga Ivana Colombinija. U služenju ljudima sazrijevala je njegova odluka da postane svećenik.

Nakon teološke priprave napustio je ljekarnički posao. Prvu je misu slavio na Bogojavljenje 1572. Svoju je svećeničku službu počeo u Lucci, u vremenu kada je Katolička Crkva nastojala provesti odluke Tridentskoga sabora. Obnova je tražila jasniji odgoj u vjeri, brižnije svećenike i življi sakramentalni život. Ivan se okrenuo katehezi djece i odraslih. U Družbi kršćanskoga nauka poučavao je mlade, propovijedao i okupljao suradnike, uvjeren da ljudi trebaju razumjeti vjeru koju ispovijedaju. Njegov je način poučavanja privukao i odrasle; prema dikasterijevu životopisu, biskup je katehetski rad proširio na druge crkve u gradu.

Prvoga rujna 1574. s nekoliko je suradnika započeo zajednički život u Lucci. Iz te je jezgre izrastao Red regularnih klerika Majke Božje. Članovi su nastojali sjediniti molitvu, zajednički život i apostolski rad. Posvećenost Mariji nije ih odvraćala od župa i ljudi; htjeli su služiti Crkvi propovijedanjem, katehezom i sakramentima. Ivan je mlade privlačio jednostavnošću života i ozbiljnošću cilja. U gradu je osnivao skupine za pouku u vjeri, a redovničku je zajednicu oblikovao kao trajan oslonac takvu radu.

Novi pothvat izazvao je i protivljenje. Dio građanskih i crkvenih vlasti u Lucci sumnjičavo je gledao na njegov rad i rast zajednice. Godine 1584., dok je bio u Rimu, iz Lucce je stigla odluka kojom mu je povratak bio zabranjen. Istraga koju je zatražio nije promijenila njegov položaj. Velik je dio kasnijega života proveo u Rimu, daleko od braće s kojom je započeo djelo. Takvo udaljavanje nije bilo samo promjena mjesta; utemeljitelj je morao voditi, štititi i ohrabrivati zajednicu koju nije uvijek mogao neposredno pratiti. Ipak je ostao vezan uz nju i nastavio služiti Crkvi ondje gdje je bio pozvan.

U Rimu se sprijateljio s Filipom Nerijem i zadobio povjerenje crkvenih poglavara. Papa Klement VIII. povjeravao mu je zadaće obnove redovničkih ustanova. Godine 1596. poslan je u Montevergine kako bi pregledao stanje tamošnje benediktinske zajednice i pomogao njezinu uređenju. Takve su službe zahtijevale razbor: trebalo je upoznati stvarne teškoće, ispraviti zlouporabe i sačuvati ono što je u zajednici bilo živo. Ivan je pritom nosio iskustvo čovjeka koji je i sam prošao otpor i nesporazume. Godine 1601. njegov je red dobio dom u rimskoj crkvi Santa Maria in Portico, svetištu u kojem se štovala slika Majke Božje. Ondje su redovnici nastavili molitvu, pastoralni rad i brigu za vjernike glavnoga grada.

Svoje razumijevanje obnove iznio je i papi Pavlu V. u spisu iz 1605. Usporedba s liječnikom bila mu je bliska zbog nekadašnje struke: tko želi liječiti crkvene rane, mora ih pažljivo upoznati i primijeniti prikladan lijek. Još je važnije da sam živi ono što drugima predlaže. U spisu je tražio obnovu i među crkvenim poglavarima i među ostalim vjernicima, jaču katehezu djece te ozbiljniji odgoj klera. Spominjao je i crkvene sinode kao put zajedničkoga razlučivanja. Zato je naglašavao osobnu svetost obnovitelja i središnje mjesto Krista. Njegov poziv na reformu nije bio usmjeren protiv Crkve, nego je rastao iz ljubavi prema njoj i iz želje da ljudi u njezinu životu susretnu evanđelje.

Ivanova se briga nije zaustavila na Italiji. S Juanom Bautistom Vivesom i isusovcem Martínom de Funesom promicao je zamisao bolje organizirane priprave za misije. Godine 1607. i 1608. razrađivali su mogućnost zajednice svećenika posvećenih naviještanju narodima koji nisu poznavali Krista. Bila je potrebna i ustanova u kojoj bi se budući misionari školovali za takvu službu. U toj je inicijativi sudjelovao u putu koji će nakon njegove smrti voditi prema Kongregaciji za širenje vjere i Urbanovu kolegiju. Nije sam osnovao te kasnije ustanove, ali je prepoznao da naviještanje u različitim narodima traži svećenike dobro pripravljene za službu. Od kateheze u Lucci do misijske formacije u Rimu, stalno ga je zaokupljalo isto pitanje: tko će ljude učiti vjeri i kako će to činiti vjerodostojno?

Kada je u rimskoj četvrti Campitelli izbila epidemija, Ivan je služio oboljelima. Zarazio se gripom i umro 9. listopada 1609. Njegova smrt zatvorila je život u kojem se briga za tjelesno i duhovno zdravlje nikada nije potpuno razdvojila. Nekoliko godina poslije njegova je zajednica nakratko bila sjedinjena s Pobožnim školama Josipa Kalasancija. Dvije su ustanove dijelile gorljivost za vjeru mladih, ali su se razlikovale u glavnom poslanju: Kalasanciju je škola bila središte, Leonardijevoj braći dio šire svećeničke službe. Zajednice su se razišle 1617. i svaka nastavila svoj put. Papa Pio IX. proglasio je Ivana blaženim 1861., a Pio XI. svetim 17. travnja 1938. Godine 2006. proglašen je zaštitnikom ljekarnika. Crkva ga se spominje 9. listopada.

Leonardijev je red nastavio život poslije njega, a njegov lik ostao je povezan s upornom i strpljivom obnovom. Ljekarničko znanje naučilo ga je da lijek mora odgovarati bolesti; svećeničko mu je iskustvo pokazalo da je prvi poziv obnovitelju vlastito obraćenje. Zato je poučavao djecu, oblikovao braću, pomagao samostanima i mislio na narode koji još nisu čuli evanđelje. Svugdje je nastojao da se Kristova blizina može prepoznati u djelima Crkve.