Sveti Ivan Krstitelj Scalabrini

Ivan Krstitelj Scalabrini bio je biskup koji je svoju pastirsku službu živio među ljudima: obilazeći zabačene župe, poučavajući djecu u vjeri, skrbeći za gladne i prateći obitelji koje su odlazile u daleke zemlje. Gotovo trideset godina vodio je biskupiju Piacenzu, a zauzimanje za talijanske iseljenike odvelo ga je i preko Atlantika. U njegovu su se životu kateheza, molitva i djelotvorna ljubav prema bližnjemu povezale u jedno poslanje.

Od Coma do svećeničke službe

Rodio se 8. srpnja 1839. u mjestu Fino Mornasco, nedaleko od Coma u sjevernoj Italiji. Bio je treće od osmero djece Luigija Scalabrinija i Colombe Trombette. Kršten je na dan rođenja. Iseljavanje, kojemu će poslije posvetiti velik dio svoje službe, upoznao je i po odlasku dvojice svoje braće u Ameriku.

U školi se isticao darovitošću i marljivošću. Zanimali su ga strani jezici i prirodne znanosti, a u Comu je nastavio školovanje i 1857. započeo filozofsko-teološki studij. Za svećenika je zaređen 1863. godine. Želio je otići u misije u Indiju, ali ga je biskup zadržao u domaćoj Crkvi i povjerio mu odgoj budućih svećenika. Predavao je grčki jezik i povijest te postao rektor sjemeništa svetoga Abundija.

Već je kao mladi svećenik pokazao da ga tuđa patnja ne ostavlja ravnodušnim. Za vrijeme epidemije kolere 1867. pomagao je oboljelima. Godine 1870. preuzeo je župu svetoga Bartolomeja u Comu, gdje je ostao do biskupskoga imenovanja. Otvorio je dječji vrtić i za najmlađe sastavio mali katekizam. U poučavanju je nastojao poći od dobi i mogućnosti onih kojima se obraćao, kako bi sadržaj vjere doista razumjeli.

Njegova predavanja o Prvome vatikanskom saboru, održana 1872., privukla su pozornost i izvan župe. Tiskana su sljedeće godine, a cijenio ih je i sveti Ivan Bosko, na čiji je poticaj pripremljeno skraćeno izdanje.

Biskup na putovima svoje biskupije

Godine 1876., u dobi od trideset i šest godina, započeo je biskupsku službu u Piacenzi, koju mu je povjerio papa Pio IX. Biskupsko je ređenje primio u Rimu od kardinala Alessandra Franchija. Novu je službu započeo s odlučnošću da osobno upozna povjerene mu vjernike i prilike u kojima žive.

Tijekom biskupovanja obavio je pet pastoralnih pohoda i posjetio svih 365 župa svoje biskupije. Do mnogih brdskih naselja dolazio je pješice ili na mazgi. Prvi pohod potrajao je nekoliko godina i toliko ga iscrpio da su se njegovi suradnici pitali hoće li moći poduzeti drugi. Ipak je nastavio odlaziti i u udaljene krajeve, susretati svećenike i vjernike te upoznavati potrebe župa.

Obnavljao je sjemeništa i nastavu u njima, zauzimao se za duhovni život svećenika i poticao ih na duhovne vježbe. Sazvao je tri biskupijske sinode, 1879., 1893. i 1899. godine. One su bile prilika da se zajednički razmotre pitanja župnoga života, biskupijske uprave i euharistijskoga štovanja. Obnovio je tijelovsku procesiju i podupirao euharistijske bratovštine.

Djelovao je u Italiji opterećenoj napetostima između Crkve i države. Ostao je odan papi, ali je tražio putove pomirenja. Želio je da vjernici mogu odgovorno živjeti svoju vjeru i sudjelovati u životu domovine. Uz brojne obveze njegovao je i svećenička prijateljstva; osobito je blizak bio biskupu Geremiji Bonomelliju, s kojim se dopisivao do kraja života.

Poučavati vjeru i hraniti gladne

Kateheza je zauzimala središnje mjesto u njegovoj službi. Tražio je da se vjera poučava u svim župama i nastojao pomoći onima koji su je prenosili djeci i odraslima. Pokrenuo je katehetski časopis, objavljivao katehetske tekstove i promicao bolju pripremu kateheta. Pio IX. prepoznao je u njemu apostola kateheze.

U Piacenzi je 1889. organizirao prvi talijanski nacionalni katehetski kongres. Okupio je biskupe i svećenike radi razmatranja načina na koji se poučava vjera. Među pitanjima o kojima se raspravljalo bio je i prijedlog jedinstvenoga katekizma. Podržao ga je tadašnji mantovanski biskup Giuseppe Sarto, budući papa Pio X. Scalabriniju je bilo stalo da pouka bude jasna, sadržajna i dostupna vjernicima.

Jednaku je pozornost posvećivao materijalnoj oskudici. Posjećivao je bolesnike i zatvorenike, a za vrijeme gladi koja je pogodila njegov kraj 1879. i 1880. organizirao je pomoć seljacima i radnicima. Za nabavu hrane odrekao se i vlastitih dragocjenosti: prodao je konje kojima se služio na pohodima, prsni križ i kalež koji mu je darovao papa Pio IX. Pomagao je da obitelji dobiju obrok, brašno i ogrjev.

Prikupljao je pomoć i za ljude pogođene poplavama, potresima i odronima. Ustanovio je zavod za gluhe osobe, želeći i njima omogućiti skrb i vjersku pouku. Njegov pastoral obuhvaćao je ljude čije je sudjelovanje u životu zajednice otežavala bolest, siromaštvo ili invaliditet. Tako su se uz župnu pouku razvijala djela pomoći prilagođena konkretnim nevoljama njegova vremena.

Uz ljude koji odlaze u tuđinu

Obilazeći župe, Scalabrini je sve jasnije upoznavao razmjere talijanskoga iseljavanja. Mnoge su obitelji zbog siromaštva i nedostatka posla tražile mogućnost života u Americi. Odlazak je donosio nadu, ali i opasnost iskorištavanja, osamljenosti i udaljavanja od vjerske zajednice. Biskup je smatrao da Crkva mora pratiti ljude i nakon što napuste rodni kraj.

Duboko ga je pogodio susret s iseljenicima na milanskome željezničkom kolodvoru. Putovali su prema Genovi, odakle su brodom trebali nastaviti preko oceana. Poslije se vraćao uspomeni na taj prizor dok je javno govorio o njihovim potrebama. Njegovo se zauzimanje postupno razvilo u trajno organiziranu službu.

Godine 1887., uz potporu pape Lava XIII., osnovao je Družbu misionara svetoga Karla. Njihova je zadaća bila pratiti iseljenike i pružati im vjersku, moralnu, društvenu i pravnu pomoć. Skrb je obuhvaćala čuvanje vjere, pristup sakramentima i pomoć u snalaženju u novoj sredini. U tome su djelovanju svoje mjesto imali i laici: Udruga svetoga Rafaela pomagala je iseljenicima, osobito u lukama, gdje su bili izloženi prijevarama i teškoćama putovanja.

U Piacenzi je 25. listopada 1895., u suradnji sa svećenikom Giuseppeom Marchettijem i sestrom Assuntom Marchetti, utemeljio Družbu sestara misionarki svetoga Karla Boromejskoga. Sestre su se osobito posvetile siročadi i ljudima na rubu društva među iseljenicima. Razvoj muške i ženske redovničke zajednice omogućio je da se pomoć nastavi i proširi. Scalabrini je poticao i druge crkvene zajednice da se zauzmu za ljude koji žive daleko od domovine.

Iseljenike je želio susresti ondje gdje su gradili novi život. Godine 1901. posjetio je Sjedinjene Američke Države, a 1904. Brazil. Pohodio je misije i upoznavao život talijanskih doseljenika. Ti su mu susreti omogućili da vidi kako se zamisao o crkvenoj blizini iseljenicima ostvaruje u njihovoj svakodnevici, među obiteljima i radnicima na drugome kontinentu.

Molitva i posljednje godine

Brojna putovanja i obveze zahtijevali su mnogo snage. Zdravlje mu je više puta bilo narušeno, a pastoralni su ga pohodi iscrpljivali. Usred takva života nalazio je vrijeme za euharistijsko klanjanje i krunicu. Njegovao je marijansku pobožnost, propovijedao o Majci Božjoj i odlazio na hodočašća. Osobito je štovao svetoga Josipa, svetoga Franju Saleškoga i svetoga Karla Boromejskoga.

Umro je u Piacenzi 1. lipnja 1905., nakon gotovo trideset godina biskupske službe. Iza njega ostale su obnovljene župne i katehetske djelatnosti te zajednice koje su nastavile služiti iseljenicima. Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 9. studenoga 1997., a papa Franjo svetim 9. listopada 2022. Njegov se spomendan slavi 1. lipnja.