Sveti Ivan Krstitelj Piamarta

Sveti Ivan Krstitelj Piamarta posvetio je svećenički život mladima koji su u svijet rada ulazili bez sigurnosti, obrazovanja i pouzdana oslonca. U Bresci, gradu u kojemu je i sam odrastao u oskudici, otvorio im je prostor za učenje zanata i kršćanski odgoj. Iz njegova su rada nastali odgojni zavodi i redovnička zajednica koja je trebala nastaviti započeto djelo. Radionicu, školu i molitvu povezivao je u istoj brizi za čovjeka.

Djetinjstvo u Bresci i svećenički poziv

Rođen je 26. studenoga 1841. u Bresci, u sjevernoj Italiji, u siromašnoj obitelji. Otac mu je bio brijač. Majku je izgubio još kao dječak, 1850. godine. Obiteljska oskudica i rana smrt majke obilježile su njegovo odrastanje. U tim su godinama važnu ulogu imali ljudi i crkvene zajednice koji su mu pružili odgojnu potporu.

Djed po majci povezao ga je s Oratorijem svetoga Tome. Ondje je mladi Piamarta pronašao vjerski odgoj i pomoć kakva je bila potrebna djetetu bez sigurnih životnih uvjeta. Nakon osnovne škole izučavao je tapetarski zanat. Na boravku u Valliju upoznao je župnika Pancrazija Pezzanu, koji ga je usmjerio prema svećeništvu. Stupio je u biskupijsko sjemenište, a za svećenika je zaređen 23. prosinca 1865. u brescijskoj katedrali, neposredno prije Božića.

Prve je godine služio u Carzagu Rivieri, a zatim u župi svetoga Aleksandra u Bresci. Bio je i župnik u Pavoneu del Mella. Prije nego što se potpuno posvetio odgojnim ustanovama, iza njega su bila dva desetljeća župnoga rada. Susretao je obitelji i mlade u njihovim svakodnevnim potrebama te upoznavao uvjete u kojima su živjeli i radili.

Mladi radnici i zavod Artigianelli

Brescia se u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća industrijski razvijala. Za siromašne dječake i mladiće odlazak na posao često je prethodio dovršenu školovanju i stjecanju stručne osposobljenosti. Piamartina se pastoralna briga zato sve više usmjeravala prema njihovu odgoju i budućnosti. Želio im je omogućiti da nauče raditi i da pritom rastu kao ljudi i kršćani.

Godine 1886. vratio se u Bresciu. Zajedno sa svećenikom Pietrom Caprettijem i uz potporu katoličkoga pokreta pokrenuo je zavod Artigianelli, otvoren 3. prosinca te godine. Početak je bio skroman: četvorica dječaka sudjelovala su u euharistijskom slavlju u sjemenišnoj kapeli San Cristo. Iz toga se prvog koraka razvila ustanova koja je povezivala strukovno obrazovanje s kršćanskim odgojem.

Prve su godine donijele ozbiljne financijske teškoće i opasnost da se zavod zatvori. Piamarta je tada preuzeo osobnu odgovornost za njegov nastavak. Zavod je rastao, dobivao nove prostore i radionice te primao nove naraštaje mladih. Njihovo je osposobljavanje tražilo trajnu prisutnost odgojitelja, sredstva za rad i uređen zajednički život. Svećenik koji je dotad služio po župama prihvatio je dugotrajnu odgovornost za ustanovu i njezine štićenike.

Radionice su osposobljavale tiskare, drvodjelce i metalce, a poslije i mehaničare te električare. Mladi koji su iz seoskih sredina dolazili u industrijski grad mogli su ondje steći stručnu pripravu za zaposlenje. Razvoj pojedinih zanata i radionica pratio je potrebe svijeta rada u koji su ulazili.

U tom je djelu važna bila povezanost vjere i rada. Mladi su učili zanat, a njihov se odgoj nije iscrpljivao u usvajanju radnih vještina. Piamarta ih je želio pripraviti za odgovoran život i sačuvati njihovu povezanost s Kristom. Stručno znanje i kršćanski život bili su dva povezana dijela njegova odgojnog nastojanja.

Poljoprivredno djelo u Remedellu

Briga za mlade dobila je i drugi oblik. Piamarta je 11. studenoga 1895. sa svećenikom Giovannijem Bonsignorijem osnovao poljoprivrednu koloniju u Remedellu. Tako se uz gradske radionice otvorilo mjesto za odgoj i osposobljavanje mladih u poljoprivredi.

Bonsignori je u tom pothvatu bio važan suradnik. Poljoprivredno je djelo promicalo znanstveno utemeljene i djelotvornije načine obrađivanja zemlje te povezivalo obrazovanje mladih s obnovom poljoprivrede. Piamartina su djela rasla kroz suradnju svećenika i drugih ljudi koji su dijelili brigu za odgoj siromašne mladeži. Remedello je proširio mogućnosti obrazovanja: mladima se pružao put prema radu na zemlji, jednako kao što im je zavod u Bresci otvarao put prema zanatima.

Družba Svete obitelji iz Nazareta

Oko Piamarte postupno su se okupili suradnici koji su željeli trajno živjeti i nastaviti njegovo poslanje. Godine 1900. započeo je Družbu Svete obitelji iz Nazareta. Biskup joj je dao usmeno odobrenje 1902., a pisano 1908. godine. Nova je zajednica preuzela brigu za nastavak kršćanskoga odgoja i strukovnoga obrazovanja mladih.

Sveta obitelj iz Nazareta postala je duhovni uzor toga zajedničkog života i rada. Piamartino je djelo okupljalo odgojitelje oko zadaće koja je nadilazila pojedinog utemeljitelja i jednu ustanovu. S vremenom se njihovo djelovanje proširilo izvan Italije. Odgojni put započet u Bresci tako je postao baština koju su mogli preuzeti i drugi krajevi i naraštaji.

U nastanku ženske redovničke zajednice surađivao je s Elisom Baldo. Zajedno su 19. ožujka 1911. započeli pobožno društvo iz kojega su se razvile Ponizne službenice Gospodinove. Elisa je imala vlastitu utemeljiteljsku ulogu, a njihovo je zajedničko djelo proširilo krug osoba posvećenih služenju u Crkvi.

Molitva i katoličko izdavaštvo

Uz odgoj i obrazovanje Piamarta je podupirao katolički tisak. Tiskarska djelatnost njegova djela razvila se i u nakladništvo Queriniana, koje je pridonijelo razvoju katoličkoga tiska u Bresci. Tiskarska je radionica istodobno pripadala svijetu u kojemu su mladi učili struku i svijetu knjige kojom se prenosila kršćanska misao.

Svakodnevna molitva podupirala je njegov rad. U mnoštvu ustanova i praktičnih obveza čuvao je svećeničku povezanost s Bogom. Njegovo služenje mladima raslo je iz vjere i vraćalo se molitvi. U oporuci je odredio da se imovinom pomno upravlja radi nastavka zavoda i pomoći siromašnim dječacima, osobito sinovima udovica. Brigu za one koji su najviše trebali potporu tako je ugradio i u odluke o budućnosti ustanove.

Posljednje godine i priznanje svetosti

Ivan Krstitelj Piamarta umro je 25. travnja 1913. u Remedellu. Za njim su ostali zavodi, suradnici i redovnička zajednica koji su nastavili služiti mladima. Trinaest godina poslije njegovi su posmrtni ostatci preneseni u Bresciu, u crkvu zavoda Artigianelli.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 12. listopada 1997. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je svetim 21. listopada 2012. Njegova družba slavi njegov spomendan 26. travnja.

Njegova je briga za mlade ostala prisutna u radionicama, školama i zajednicama koje nastavljaju započeto odgojno djelo.