Sveti Ivan Krstitelj de la Salle, prezbiter

Sveti Ivan Krstitelj de la Salle umro je na Veliki petak, možda kao božanski znak žrtvenoga života koji je živio za spasenje duša. To nije bila njegova prva smrt. Njegova prva smrt bila je umiranje životu koji je dotad živio i odricanje od svijeta radi neočekivanoga poslanja koje mu je Bog povjerio.

Katedrala u Reimsu u Francuskoj utemeljena je u petom stoljeću. Ondje je sveti Remigije krstio prvoga kršćanskog franačkog kralja, što je dovelo do krštenja mnogih drugih i do pokrštavanja kraljevstva. Nakon toga ta je katedrala tijekom stoljeća postala mjesto na kojemu je krunjen najveći broj francuskih kraljeva. U svojoj obnovi iz trinaestoga stoljeća reimska je katedrala postala jedna od najbogatije ukrašenih i najljepših gotičkih katedrala u Francuskoj.

Današnji je svetac rođen u uglednoj obitelji višega staleža u Reimsu te je od mladosti uživao život časti i društvenoga ugleda, kao i izvrsno i skupo obrazovanje. Njegovi su roditelji bili vrlo pobožni. Kad je Ivanu bilo jedanaest godina, primio je tonzuru, a on i njegovi roditelji dali su obećanje da će cijeloga života služiti Crkvi. Sa šesnaest godina postao je kanonik reimske katedrale. Kanonici su skrbili o katedrali i bili savjetnici nadbiskupa. Ivan je potom poslan da dovrši svoje obrazovanje u nekim od najboljih škola u Francuskoj. Ubrzo nakon što je s dvadeset i jednom godinom započeo studij teologije, oba su mu roditelja umrla, pa se morao vratiti kući kako bi se brinuo za svojih šestero mlađe braće i sestara i upravljao obiteljskim imanjem. Tijekom sljedećih pet godina dovršio je teološke studije i zaređen je za svećenika u dobi od dvadeset i šest godina. Nakon ređenja završio je doktorat iz teologije i uronio u život mladoga i vrlo cijenjenoga svećenika.

Duhovni voditelj oca de La Sallea, otac Nicolas Roland, bio je svet čovjek koji je u srcu nosio siromahe i odgoj djece. Pomogao je utemeljiti novu redovničku zajednicu nazvanu Sestre Djeteta Isusa, čije je poslanje bilo skrbiti se za bolesne i poučavati siromašne djevojke. Otac de La Salle postao je njihov kapelan i ispovjednik te im je pomagao u njihovu radu. Kad je otac Roland bio na samrti, potaknuo je oca de La Sallea da nastavi djelo odgoja siromašne mladeži. Otac de La Salle nevoljko je pristao, ne sluteći u što se upušta. Ubrzo nakon toga otac de La Salle stupio je u kontakt s jednim laikom, Adrianom Nyelom, kojemu je pomogao osnovati školu za siromašne dječake u Reimsu, a zatim i drugu.

Otac de La Salle našao se pred dvojbom. Gledano ljudski, nije osjećao posebnu privlačnost prema djelu osnivanja škola za siromašne, ali mu je bilo teško oduprijeti se sestrama i Adrianu, koji su gorjeli za to djelo, a i božansko nadahnuće doticalo je njegovo srce. Pokušao se povući, ali im je poslije ipak nastavio pomagati. Nije ni slutio da je upravo započeo ono što će postati djelo njegova života — i baština preobrazbe unutar Crkve.

Kako je vrijeme odmicalo, otac de La Salle uvidio je potrebu za boljim obrazovanjem učitelja. Budući da je i sam primio tako izvrsno obrazovanje, bio je itekako svjestan nedostatka učiteljskih sposobnosti i slabe osobne izgrađenosti tih ljudi. Djeca koju su oni poučavali često su bila vrlo slabo odgojena i, kako će kasnije pripovijedati, „daleko od spasenja”. Kao odgovor na to, otac de La Salle počeo je pozivati učitelje u vlastiti dom, dijeliti s njima obroke i poučavati ih kako da budu bolji učitelji i ljudi Božji. Naposljetku ih je pozvao da žive s njime u njegovoj obiteljskoj kući kako bi im mogao posvetiti još više vremena. To se nije svidjelo nekim njegovim oholim rođacima koji su s prijezirom gledali na pomisao da se on tako blisko povezuje s nižim društvenim slojem.

Otac de La Salle počeo je doživljavati otpor i kritike. Njegovi društveni vršnjaci optuživali su ga da pokušava steći ime kao utemeljitelj. Neki su govorili da je častohlepan. Pitali su se zašto mu nije stalo do toga da sačuva dobro ime obitelji, kad se već povezuje sa seljacima. A što je s njegovom kanoničkom službom? Hoće li napustiti taj ugledni položaj radi poučavanja siromašnih dječaka i rada s jednostavnim i slabo obrazovanim učiteljima? Čak je i biskup izražavao slične zabrinutosti. Te su kritike teško pritiskale oca de La Sallea, ali on je u molitvi nastavio slijediti božansko nadahnuće. Odrekao se službe kanonika katedrale i potpuno se posvetio djelu odgoja siromašnih.

Kad su mu roditelji umrli, otac de La Salle naslijedio je manji imetak. Premda je razmišljao da tim novcem osnuje nove škole, ipak ga je odlučio dati siromasima koji su trpjeli zbog gladi u drugome gradu te se u osnivanju novih škola potpuno osloniti na božansku providnost. Ubrzo nakon toga utemeljio je Zavod braće kršćanskih škola. Braća su živjela zajedničkim životom, ali nisu težila svećeničkom ređenju. Umjesto toga, posvetili su se isključivo odgoju siromašnih dječaka.

Kako bi što bolje pomagao braći, otac de La Salle počeo je pisati i sustavno uređivati način njihova oblikovanja u umijeću odgoja. Razvio je jasan sustav i razredni ustroj koji su bili novi, uređeni i djelotvorni. Poučavati siromašne dječake iz slabo odgojenih obitelji bilo je zahtjevno. Učitelji su morali postati pravi majstori poučavanja, ne samo u školskim predmetima nego i u oblikovanju dječaka u kreposti i urednu životu. Otac de La Salle vjerovao je da svako siromašno dijete treba dobiti besplatno obrazovanje. Također je držao da mladi trebaju učiti čitati i poučavati se na francuskom, a ne na latinskom jeziku. To je bio nov pristup obrazovanju. Premda se suočavao s velikim otporom unutar Crkve i izvan nje, ustrajao je. Otvarao je škole za učitelje, a njegove metode i njegov zavod brzo su se širili.

Otac de La Salle kasnije je u životu primijetio da nikada ne bi rekao „da” da je od početka znao što će Bog od njega tražiti. No Bog ga je, u svojoj savršenoj mudrosti, vodio korak po korak, a otac de La Salle trebao je samo odgovoriti na jedan blagi poticaj milosti u danome trenutku. Razmisli o tome kako i s tobom Bog želi djelovati na isti način. Najvjerojatnije ti neće odjednom otkriti cijeli svoj naum za tvoj život. Umjesto toga, danas će te voditi i usmjeravati, dajući ti milost koja ti je potrebna da u svakom trenutku odgovoriš na njegov plan koji se postupno razotkriva. Reci „da” danas, sutra i svakoga sljedećeg dana, i na kraju svoga života zadivit ćeš se koliko te je daleko Bog doveo.