Sveti Ivan Krstitelj de La Salle

Sveti Ivan Krstitelj de La Salle bio je francuski svećenik i obrazovni reformator koji je školovanje siromašne djece pretvorio u svoje životno djelo. Nije krenuo s unaprijed razrađenim planom za novu zajednicu ni školsku mrežu. Kao kanonik iz ugledne obitelji postupno je ulazio u svijet učitelja i djece iz siromašnih četvrti, a svaka ga je nova obveza vodila prema potpunijemu odricanju od položaja, imetka i sigurnosti.

Rođen je 30. travnja 1651. u Reimsu kao najstarije dijete imućne obitelji. Dobio je kvalitetno obrazovanje i rano krenuo prema crkvenoj službi. Sa šesnaest godina postao je kanonik reimske katedrale. Studirao je u Parizu, ali se nakon smrti roditelja morao vratiti kući kako bi preuzeo brigu za mlađu braću i sestre. Uz obiteljske je odgovornosti nastavio studij teologije, zaređen je za svećenika 1678. i poslije stekao doktorat.

Važan utjecaj na njega imao je svećenik Nicolas Roland, zauzet za obrazovanje siromašnih djevojčica. Nakon Rolandove smrti de La Salle je pomogao zajednici sestara koja je nastavila to djelo. Ubrzo je upoznao Adriana Nyela, laika koji je želio otvarati besplatne škole za siromašne dječake. De La Salle mu je najprije pomagao u organizacijskim poslovima, ne sluteći da će obrazovanje postati njegovo glavno poslanje.

Prve škole pokazale su da dobra namjera nije dovoljna. Učitelji su bili slabo pripremljeni, bez sigurnoga položaja i zajedničkoga načina rada. De La Salle ih je počeo pozivati na obroke, poučavati ih i naposljetku primati u vlastiti dom. Takva blizina ljudima iz nižega društvenog sloja izazvala je negodovanje njegove obitelji i okoline. I sam je poslije iskreno priznao da mu je u početku zajednički život s učiteljima bio odbojan. Promjena se nije dogodila odjednom, nego kroz niz konkretnih odluka.

Odrekao se kanoničkoga položaja i znatan dio imetka razdijelio siromašnima tijekom gladi. S učiteljima je oblikovao zajednicu koja će postati Zavod braće kršćanskih škola. Članovi zajednice nisu bili svećenici; njihovo je posebno zvanje bilo poučavanje i odgoj. Time je učiteljski rad dobio oblik trajne službe, poduprte zajedničkim životom, molitvom i sustavnom pripravom.

De La Salle je mijenjao i način rada u učionici. Umjesto pretežno pojedinačnoga poučavanja organizirao je učenike u razrede prema stupnju znanja. Učio ih je čitati na francuskome, jeziku svakodnevnoga života, umjesto da početna nastava bude vezana uz latinski. Škole su bile besplatne, što je djeci siromašnih obitelji otvaralo mogućnost obrazovanja koje bi im inače ostalo nedostupno. Poučavanje nije ograničio na čitanje i računanje, nego ga je povezao s vjerskim, moralnim i praktičnim odgojem.

Posebno je naglašavao pripravu učitelja. Otvarao je ustanove za njihovo osposobljavanje, uređivao pravila zajedničkoga života i sastavljao priručnike o vođenju škole. Učitelj za njega nije bio samo prenositelj gradiva, nego osoba odgovorna za dostojanstvo i cjelovit razvoj učenika. Od braće je tražio ozbiljnost, strpljenje, poznavanje djece i svijest da njihova prisutnost može promijeniti život mladoga čovjeka.

Njegove su škole uvodile i sadržaje povezane sa stvarnim potrebama učenika. Uz temeljnu pismenost i vjeronauk poučavalo se računanju i vještinama korisnima za rad. Razredna nastava omogućila je da jedan pripremljeni učitelj poučava više djece uređenim slijedom. Disciplina je trebala graditi radne navike, ali de La Salle je upozoravao učitelje da izbjegavaju naglost i ponižavanje. Autoritet je povezivao s osobnim primjerom i pozornim poznavanjem učenika.

Novi je sustav nailazio na snažan otpor. Dio učitelja i školskih udruženja smatrao je besplatne škole prijetnjom svojemu radu. Pojedini crkveni ljudi nisu prihvaćali zajednicu laičke braće koja nije bila oblikovana poput postojećih redova. Slijedile su tužbe, zabrane, unutarnji sukobi i financijske poteškoće. De La Salle je katkad bio iscrpljen i nesiguran treba li se povući.

U jednom od najtežih razdoblja udaljio se na jug Francuske, uvjeren da je možda postao prepreka vlastitomu djelu. Tada su mu vodeća braća uputila snažan poziv da se vrati i ponovno preuzme brigu za zajednicu. Njihov je zahtjev pokazao da zavod više nije samo projekt njegova osnivača. Braća su stekla vlastiti identitet i odgovornost, a de La Salle se vratio kako bi im služio, ne da bi zadržao osobnu kontrolu.

U posljednjim godinama povukao se iz neposrednoga vodstva i živio u zajednici Saint-Yon kraj Rouena. Nastavio je moliti, pisati i pomagati braći. Umro je 7. travnja 1719., na Veliki petak. Njegovo se djelo do tada već učvrstilo dovoljno da preživi gubitak osnivača i nastavi se širiti izvan Francuske.

Papa Lav XIII. proglasio ga je svetim 1900., a papa Pio XII. 1950. zaštitnikom učitelja mladeži. Njegov spomen slavi se 7. travnja, na dan smrti. Zavod braće kršćanskih škola, poznat i kao lasalijanci, nastavio je njegovo poslanje u školama i drugim obrazovnim ustanovama širom svijeta.

De La Salleova važnost ne svodi se na jednu nastavnu tehniku. Povezao je dostupnost škole, obrazovanje učitelja, nastavu na razumljivome jeziku i zajednicu koja dugoročno nosi ustanove. Pritom je morao mijenjati i vlastite predodžbe o društvenome položaju. Čovjek koji je isprva s nelagodom primao učitelje u svoj dom završio je život kao njihov brat i služitelj zajedničkoga poslanja.

Njegovi priručnici nisu bili samo popisi naredbi. Nastajali su iz iskustva učionica i zajedničkoga promišljanja braće. Time je oblikovao kulturu u kojoj se učiteljski rad može učiti, vrednovati i popravljati. Škola nije ovisila samo o darovitosti pojedinca, nego o prenosivu sustavu formacije. Upravo je to omogućilo da se lasalijansko obrazovanje širi bez stalne prisutnosti osnivača.

Sveti Ivan Krstitelj de La Salle pokazuje da se velika reforma može roditi iz pažnje prema problemu koji se isprva čini tuđim. Njegova svetost sazrijevala je dok je dopuštao da ga potrebe djece i učitelja izvedu iz predviđene karijere. Ostavio je model škole u kojoj siromaštvo učenika nije razlog za slabije obrazovanje, a učiteljski poziv nije usputan posao, nego stručna i moralna odgovornost.