Sveti Ivan Krstitelj

Na obali Jordana Ivan Krstitelj nije okupljao ljude oko vlastita imena. Pozivao ih je da priznaju grijehe, promijene život i priprave se za dolazak Onoga koji je veći od njega. U njemu su suvremenici prepoznali proroka, a kršćani Isusova preteču: čovjeka koji je znao snažno govoriti, ali je znao i ustuknuti kada se pojavio onaj na koga je upućivao. Njegov život povezuje obećanja Staroga zavjeta s početkom Isusova javnog djelovanja. O njemu govore sva četiri evanđelja, a njegovu smrt neovisno spominje i židovski povjesničar Josip Flavije.

Najopsežniji prikaz njegova djetinjstva donosi Evanđelje po Luki. Ivanovi roditelji bili su svećenik Zaharija i Elizabeta, žena iz Aronova roda. Luka ih opisuje kao pravedne pred Bogom, ali i kao supružnike kojima je dugo uskraćeno dijete. Dok je Zaharija služio u jeruzalemskom Hramu, anđeo mu je navijestio da će Elizabeta roditi sina. Dječak će se zvati Ivan, radovat će mu se mnogi i pripravljat će narod za Gospodina. Zaharija je teško povjerovao toj vijesti te je, prema Lukinu pripovijedanju, zanijemio do djetetova rođenja.

Luka zatim povezuje dvije obitelji: Marija, koja je primila navještaj o Isusovu rođenju, dolazi k svojoj rođakinji Elizabeti. Na njezin pozdrav dijete zaigra u Elizabetinoj utrobi, a Elizabeta u Mariji prepoznaje majku svojega Gospodina. Taj susret Crkva pamti kao pohod Marijin Elizabeti. U evanđeoskoj pripovijesti on već prije Ivanova rođenja pokazuje smjer njegova poslanja: njegova radost nije usmjerena na vlastitu budućnost, nego na Kristovu blizinu.

Kada se dijete rodilo, rođaci su ga željeli nazvati po ocu. Elizabeta je ustrajala na imenu Ivan, a Zaharija ga je potvrdio napisavši: „Ivan mu je ime.” Tada mu se, prema Luki, vratio govor. Njegov hvalospjev Bogu govori o spasenju koje se približilo Izraelu i o djetetu koje će ići pred Gospodinom kako bi mu pripravilo put. O samim godinama Ivanova odrastanja Evanđelje govori vrlo malo: rastao je i boravio u pustinjskim krajevima do dana kada je nastupio pred Izraelom. Gdje je točno živio i tko ga je ondje poučavao, nije zabilježeno.

Kada se pojavio u javnosti, njegov izgled odgovarao je ozbiljnosti poruke. Marko opisuje odjeću od devine dlake, kožni pojas te hranu od skakavaca i divljega meda. Pustinja nije bila tek pozadina neobična načina života. U biblijskom sjećanju ona je mjesto na kojem je Izrael učio oslanjati se na Boga; iz nje sada dolazi poziv da se narod ponovno okrene Gospodinu. Evanđelisti u Ivanu prepoznaju glas iz Izaijina proroštva koji pripravlja put Gospodinu. Ivan nije gradio ugled osloncem na obiteljsku svećeničku službu ili na blizinu moćnih. Govorio je ljudima ondje gdje su ih njegove riječi mogle izvesti iz svakodnevice i suočiti s vlastitim životom.

Njegova je poruka bila jednostavna, ali nije bila laka: obratite se. Krštenje u Jordanu bilo je znak pokajanja i spremnosti na promjenu. Ivan nije obećavao da će ulazak u vodu sam po sebi riješiti nepravdu među ljudima. Kada su ga mnoštva pitala što im je činiti, prema Luki je odgovorio vrlo određeno: tko ima dvije haljine neka podijeli s onim tko nema; tko ima hrane neka učini isto. Carinicima je rekao da ne utjeruju više nego što im je određeno, a vojnicima da nikoga ne zlostavljaju niti lažno optužuju i da budu zadovoljni svojom plaćom. Obraćenje je tako dobilo lice u poštenju, umjerenosti i brizi za bližnjega.

Ivan je oštro govorio i onima koji su se oslanjali na vjersko podrijetlo kao jamstvo pravednosti. Pozivao je na plodove dostojne obraćenja: pripadnost Abrahamovu potomstvu nije mogla zamijeniti vjeran život. Upozorenje na sud bilo je ozbiljno, no njegova svrha nije bila očaj, nego buđenje savjesti. Marko sažima njegovo djelovanje kao propovijedanje krštenja obraćenja radi oproštenja grijeha. Ljudi su dolazili iz Judeje i Jeruzalema, priznavali grijehe i ulazili u Jordan. Mnogi su se pitali nije li upravo Ivan očekivani Mesija. On je to odbio. Govorio je da dolazi jači od njega, pred kojim se ne smatra dostojnim ni odriješiti remenje na obući, te da će taj krstiti Duhom Svetim.

Među onima koji su došli na Jordan bio je Isus iz Nazareta. Sinoptička evanđelja pripovijedaju da ga je Ivan krstio. Matej bilježi Ivanovo oklijevanje: smatrao je da je njemu samomu potrebno Isusovo krštenje. Isus ipak traži da se to dogodi kako bi se ispunila sva pravednost. Za kršćansku vjeru taj prizor ne znači da je Isus morao priznati vlastiti grijeh. On staje među ljude kojima je potrebno obraćenje i započinje put solidarnosti s njima. Evanđelja govore o Duhu koji silazi na Isusa i o glasu s neba koji ga proglašava ljubljenim Sinom. Ivanovo služenje doseže ovdje svoju prijelomnu točku: onaj koga je najavljivao stoji pred njim.

Evanđelje po Ivanu ne opisuje sam čin Isusova krštenja. Ono donosi Krstiteljevo svjedočanstvo da je vidio Duha kako silazi na Isusa te da je Isus Sin Božji. Pred svojim učenicima upućuje na njega kao na Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta. Dvojica Ivanovih učenika potom kreću za Isusom. U tome je posebna veličina njegova poslanja: vlastite slušatelje ne zadržava za sebe. Kada se kasnije pojavilo pitanje o tome što će biti s Ivanovom skupinom dok Isusova raste, Ivan se usporedio s prijateljem zaručnika koji se raduje zaručnikovu glasu. „On treba da raste, a ja da se umanjujem”, sažima Četvrto evanđelje njegov stav. To nisu riječi poraza. Ivan je pronašao razlog svojega djelovanja i mogao je dopustiti da pozornost prijeđe na Isusa.

Odnos između Ivana i Isusa nije u evanđeljima prikazan kao niz jednostavnih, unaprijed poznatih koraka. Matej i Luka prenose da je Ivan iz tamnice poslao učenike pitati Isusa je li on onaj koji treba doći ili treba čekati drugoga. Isus im nije uzvratio pukom tvrdnjom, nego ih je uputio na ono što vide i čuju: bolesni ozdravljaju, siromasima se naviješta evanđelje. Zatvorska tama i takvo pitanje ne umanjuju Ivanovu vjernost; pokazuju da se Božje djelo ne odvija uvijek onako kako ga i prorok zamišlja. Isus pred mnoštvom nije umanjio Ivana. Nazvao ga je više od proroka i prepoznao u njemu glasnika koji pripravlja put. Govorio je o njegovoj čvrstoći: Ivan nije trska koju vjetar ljulja.

Ta se čvrstoća očitovala i pred vlašću. Ivan je javno osporio vezu Heroda Antipe s Herodijadom, koja je bila žena njegova brata. Prema evanđeljima, Herod ga je zbog toga dao uhvatiti i zatvoriti. Marko opisuje napetost na dvoru: Herodijada je željela Ivanovu smrt, a Herod se Ivana bojao, znao da je pravedan i svet čovjek te ga je ipak slušao. Na Herodovoj gozbi Herodijadina kći plesom je zadobila vladarevo obećanje. Na majčin poticaj zatražila je Ivanovu glavu. Herod je pristao, a učenici su zatim preuzeli i pokopali Ivanovo tijelo. Evanđelja ne daju siguran datum tih događaja. U toj pripovijesti Ivanov glas nije utihnuo zato što je ostao bez riječi, nego zato što vlast nije htjela čuti istinu koju je govorio.

Josip Flavije u Židovskim starinama također piše o Ivanu, ali iz drugoga kuta. Naziva ga dobrim čovjekom koji je Židove poticao na krepost, pravednost jednih prema drugima i pobožnost prema Bogu te na krštenje povezano s već pročišćenim životom. Prema Josipu, Herod Antipa bojao se Ivanova utjecaja na narod i mogućega nemira, pa ga je zatvorio u tvrđavu Maheront i ondje pogubio. Josip ne donosi prizor gozbe i Herodijadina zahtjeva. Njegovo svjedočanstvo potvrđuje da je Ivan bio javno važan propovjednik i da je stradao od Herodove vlasti, dok evanđelja njegovu smrt povezuju s javnim prijekorom vladareva odnosa.

Ivanovo krštenje ostaje važno za razumijevanje kršćanskoga krštenja, ali s njime nije istovjetno. Njegovo uranjanje u Jordan bilo je znak pokajanja i priprave za Onoga koji dolazi. Crkva krsti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u zajedništvo s Kristovom smrću i uskrsnućem. Ivan je stajao na pragu toga otajstva. Zato ga kršćanska predaja zove Pretečom: on otvara put, poziva na obraćenje i svjedoči o Kristu, a potom mu prepušta središnje mjesto.

Crkva ga osobito slavi u dva dana: 24. lipnja spominje se njegova rođenja, a 29. kolovoza njegova mučeništva. Ti datumi nisu pouzdano utvrđeni rođendan i dan smrti u suvremenom povijesnom smislu; oni su dani crkvenoga spomena. Zajedno čuvaju cjelinu njegova života, od radosti Zaharijina i Elizabetina doma do cijene koju je platio za izgovorenu istinu. Ivan ostaje blizak svakome tko mora početi iznova, urediti svoje postupke prema drugima ili govoriti po savjesti i onda kada to nije ugodno. Njegov najdublji znak ipak nije ni pustinja ni zatvor, nego ispružena ruka koja pokazuje prema Kristu.