Sveti Ivan Kapistranski, prezbiter

Sveti Ivan Kapistranski pokazuje koliko svetac može biti uronjen u sukobe svojega vremena — i koliko se njegova baština mora promatrati u punoj istini. Kao franjevac služio je propovijedanjem, reformom reda i obranom opkoljenoga Beograda. Istodobno su njegove protužidovske propovijedi pridonijele progonima čitavih zajednica. Crkveno štovanje ne traži da se ta šteta umanji ili prešuti.

Rođen je 24. lipnja 1385. u Capestranu u Abruzzu. Studirao je pravo u Perugi i izgradio uspješnu javnu karijeru. Kao upravitelj Perugie poslan je pregovarati tijekom sukoba s obitelji Malatesta, ali je zarobljen. Nakon izlaska iz zatvora napustio je dotadašnji put i 1416. stupio među franjevce. Pravnička izobrazba, snažna volja i sposobnost javnoga nastupa, nekada usmjerene građanskoj vlasti, odsad su služile njegovu crkvenom djelovanju.

Studirao je uz Bernardina Sijenskoga i postao jednim od predvodnika opservantske obnove Franjevačkoga reda, koja je zahtijevala strože življenje siromaštva i pravila. Za svećenika je zaređen 1425. Propovijedao je po Italiji te srednjoj i istočnoj Europi, često pred velikim mnoštvom. Promicao je pobožnost svetomu Imenu Isusovu, poučavao vjeru i radio na obnovi redovničke stege. Pape su ga slali i u diplomatske te inkvizitorske zadaće.

Njegova gorljivost imala je ozbiljnu tamnu stranu. Ivan je javno propovijedao protiv Židova i sudjelovao u ozračju prisile prema židovskim zajednicama. Između 1451. i 1453. njegove su propovijedi u dijelovima južne Njemačke pridonijele odlukama kojima je protjerano židovsko stanovništvo. Tvrdnje njegova vremena da se takvo djelovanje može opravdati brigom za obraćenje ne uklanjaju nepravdu: kolektivno okrivljavanje, vjerska prisila i protjerivanje povrijedili su ljudsko dostojanstvo i proizveli stvarnu patnju. Povijesna udaljenost pomaže razumjeti okolnosti, ali ne pretvara posljedice u dobro.

Nakon osmanskoga osvajanja Carigrada 1453. papa Kalikst III. povjerio mu je propovijedanje križarskoga pohoda. Ivan je pozivao na oružanu obranu kršćanske Europe i u Ugarskoj okupio mnoštvo slabo uvježbanih boraca. Njegovo se djelovanje zato ne može svesti na ulogu duhovnoga pratitelja: bio je aktivan organizator križarske vojske i sudionik ratnoga pothvata.

U ljeto 1456. vojska sultana Mehmeda II. opsjela je Beograd. Ugarski vojskovođa Ivan Hunjadi probio je dunavsku blokadu i ušao u grad, dok je Kapistranski predvodio vlastite postrojbe. Tijekom odlučujućih borbi dio branitelja krenuo je izvan zidina; sukob je prerastao u napad na osmanske položaje, a Hunjadijeve i Kapistranove snage natjerale su opsadnu vojsku na povlačenje. Obrana Beograda zaustavila je osmansko napredovanje na toj točki i Ivanu donijela naziv „vojničkoga sveca”.

Kršćanska predaja u toj je obrani vidjela služenje ugroženim ljudima i europskim zemljama. Današnje čitanje ipak mora izbjeći pretvaranje rata u pobožnu sliku bez krvi i stradanja. Kapistranski je djelovao u svijetu u kojemu su se vjerska pripadnost, politička vlast i oružani sukob čvrsto prepletali. Njegova hrabrost pred opasnošću može se priznati bez sakraliziranja svakoga sredstva koje je upotrijebio ili svake poruke koju je propovijedao.

Nakon pobjede u taboru se proširila zaraza. Oboljeli Ivan povukao se u Ilok, gdje je umro 23. listopada 1456. Njegovo je štovanje potvrđeno krajem 17. stoljeća, a kanonizacijska bula izdana je 1724. Spomendan mu se slavi 23. listopada; zaštitnik je pravnika i vojnih kapelana.

Ivan Kapistranski ostavlja zahtjevnu baštinu. Njegova odlučnost, misionarska revnost i služenje u opasnosti pripadaju razlogu zbog kojega ga Crkva pamti. Progoniteljske posljedice njegova govora ostaju upozorenje da se revnost odvaja od evanđelja kada drugomu poriče slobodu i dostojanstvo. Istina o svecu ne slabi vjeru: ona vjernika poziva na obraćenje, odgovornost i čišću ljubav.